‘Da bi se neka vrsta doista vratila, nije dovoljno samo da ponovno dopliva u Jadran. Mora ovdje pronaći odgovarajuće uvjete za život, a jedan od najvažnijih je dostupnost dovoljno raznolike hrane’, objasnili su znanstvenici Instituta za Večernji.

U istraživanju su se koristili podacima znanstvenih istraživanja, ulova obalnog ribolova i službene statistike iskrcaja. U radu objavljenom u časopisu Frontiers in Marine Science analizirali su dugoročne trendove vrsta koje čine važan dio prehrane sredozemne medvjedice.

Od 12 analiziranih vrsta plijena, četiri bilježe pozitivan trend, dok je stanje većine ostalih stabilno ili se razlikuje ovisno o području. Negativni trendovi uočeni su kod manjeg broja vrsta. Podaci o hobotnici, jednom od važnijih pljenova medvjedice, ipak upućuju na moguću slabiju dostupnost u pojedinim dijelovima priobalja.

Rezultati pokazuju da u istočnom Jadranu i dalje ima dovoljno raznolikog plijena te da njegova dostupnost, promatra li se cijelo područje, vjerojatno nije prepreka povratku sredozemne medvjedice.

Koji su uvjeti ključni za sredozemnu medvjedicu?

‘Lokalni problemi ipak mogu postojati ondje gdje se smanjenje količine plijena preklapa s intenzivnim obalnim ribolovom i degradacijom staništa. Medvjedici su za povratak potrebni i drugi uvjeti, poput mirnih obalnih područja, prikladnih špilja i zaklona za odmor i razmnožavanje, gdje je se ne uznemirava. Ali kada je hrana u pitanju, rezultati ovog istraživanja daju razloga za optimizam: u Jadranu je još uvijek ima dovoljno’, zaključuju znanstvenici.

Sredozemna medvjedica (Monachus monachus) jedan je od najugroženijih morskih sisavaca na Zemlji, a od 2015. nalazi se na IUCN-ovu Crvenom popisu ugroženih vrsta. Procjenjuje se da je preostalo tek oko 600 jedinki, podijeljenih u tri zemljopisno odvojene subpopulacije: u istočnom Sredozemlju, uz zapadnu obalu Afrike te na otočju Madeira.

Odrasle jedinke mogu doseći 400 kilograma

Odrasle jedinke najčešće su duge između 2,1 i 2,7 metara i teške od 240 do 300 kilograma, dok veliki mužjaci mogu dosegnuti oko 400 kilograma. Imaju kratku dlaku, snažno tijelo s debelim slojem potkožnoga masnog tkiva i kratke peraje. Mužjaci su uglavnom vrlo tamni, sa svijetlom mrljom na trbuhu, dok su ženke najčešće smeđe ili sivkaste.

Jadran je nekoć bio dio njezina područja rasprostranjenosti, a vrsta je prvi put opisana 1777. godine nakon ulova jedinke u blizini Cresa. Tijekom 19. stoljeća živjela je duž cijelog Jadrana, a zaštićena je 1935., kada su donesene prve odredbe kojima su zabranjeni njezin lov i ubijanje.

Brojnost joj se tijekom proteklog stoljeća drastično smanjila zbog lova, progona ribara, zaplitanja u ribarske mreže, uništavanja i uznemiravanja staništa, razvoja turizma, onečišćenja mora i smanjene dostupnosti hrane.

Zabranjeno je uznemiravati sredozemnu medvjedicu

U Hrvatskoj je danas strogo zaštićena. Zabranjeno ju je namjerno hvatati, ozljeđivati, ubijati, progoniti i uznemiravati, kao i uništavati mjesta na kojima se odmara ili razmnožava.

Hrvatska nema potvrđenu stalnu reproduktivnu populaciju sredozemne medvjedice, pa se vrsta u nacionalnim procjenama uglavnom smatra regionalno izumrlom. Ipak, od početka 2000-ih povremeno se pojavljuje duž obale. Fotografirana je 2005. kod Silbe, a poslije je viđana uz Istru i Kvarner te kod Pašmana. Najnovije opažanje zabilježeno je kod Bibinja.