‘Pjesma ‘Gdje je nestao grad’ nastala je kao rezultat realnog promišljanja i odraz današnjeg stanja u državi. (…) Victor AliBi nas izvrsnim hip hop ritmom te (pre)iskrenim i (pre)otvorenim stihovima glasno upozorava na svu sumornost svakodnevice, prebogate bezosjećajne tajkune, otužne i besmislene vikende mladih ljudi, kao i na sveopći nemoral koji kao da je postao općeprihvaćen obrazac ponašanja u hrvatskoj metropoli. Ali ne i za Victora AliBi! Poslušajte što Victor AliBi govori u pjesmi ‘Gdje je nestao grad’ i dobro promislite o svemu!’

Tim se riječima, i tim boldovima, predstavlja Victorov novi singl u mailu njegovog diskografa. Ako baš želite poslušati Victorova upozorenja (‘Više ne postoji šljaka ako ne postoji mito’! ‘Ulice se bune, jebe nas vlada’!) i ‘dobro promisliti o svemu’, ha, onda evo vam ga na:

Mogao bih potrošiti cijelu kolumnu nabrajajući razloge zašto je prizor komičan, pa stoga ostanimo tek na napomeni da je Victor dio dance-rap dvojca AliBi, istog onog što se smucao po Dori u produkciji Borisa Đurđevića iz Colonije. A što se tiče apela diskografa da ‘poslušamo što Victor AliBi govori’ i ‘dobro promislimo o svemu’… Čovjek taj apel može, s jedne strane, tretirati onako kako tretira i novinski sažetak, što obećava da će vas neka nasumična komedija na programu ‘nasmijati do suza’: djeluje kao da je refleksno natipkano između dva poteza u Spider Solitaireu, čisti autopilot, nevrijedno spomena.

No opet, odrastao čovjek se može i uvrijediti na drskost već same ideje da bi ga nešto tako banalno trebalo, kao, nagnati da se zamisli nad ‘današnjim stanjem u državi.’ I čovjek bi na tu uvrijeđenost svakako imao pravo, mada bih ja na to priupitao: zašto mnogima nije isto tako uvredljiv i – sličan diskurs koji prati ponešto uglednije angažirane glazbenike iz ovih krajeva?

Pa mislim, ne trebaju mi ni TBF ni Elemental da bih se zamislio nad užasima ovog društva, dovoljno mi je da samo na par minuta prelistam novine, bilo koje, bilo koji jebeni dan! I to samo vijesti! A da ne spominjem kako i svaka od tih novina ima niz političkih kolumnista koji ne samo da nisu ništa manje ‘koncizni’ i ‘oštroumni u opservacijama’ i ‘bez dlake na jeziku’ od agit-popera, nego su *neusporedivo* koncizniji i oštroumniji (sori na očitosti).

Da se ne bismo krivo razumjeli, ne tvrdim da su, ne znam, Vuk Perišić ili Tomislav Klauški nužno inteligentniji od Saše Antića ili Remi, tvrdim samo da su po pitanju političkih promišljanja upravo to, *oštroumniji* - ako ništa drugo, onda barem zato što im je to posao, zato što na tjednoj, pa i dnevnoj bazi moraju konstantno *izoštravati* svoje mentalne alate za promišljanje dnevne politike… Dok je, pak, agit-hip-hoperima dovoljno skupiti po naramak opservacija za jedan album svake dvije-tri godine. Što je nepremostiva razlika, bez obzira na nečiji startni mentalni hardver.

Društveno angažirani glazbenici također imaju taj problem da politička promišljanja trebaju prilagoditi metrici stiha (osim ako su voljni muzikalnost baciti kroz prozor a la Disposable Heroes of Hiphoprisy), što uvijek, u ovoj ili onoj mjeri, vodi – banaliziranju. Victorovo nalaženje rime za ‘Stare priče, crne kronike, otvaram novine’ u stihu ‘Tajkuni što se pune preko sumnjive mirovine' tek je jedan ekstreman, pače ekstremno debilan primjer za to... Međutim, ako ćemo govoriti o nekakvoj dubini ili originalnosti uvida – ta zar je to išta dublje ili originalnije od, na primjer, 'Recesije' Dubioza kolektiva? 'Vlada uvijek isto svira, narod uvijek isto bira/ Ovdje nikad neće biti mira, u novčaniku pola marke sija/ RE-CE-SI-JA.’ Ono, wow, dečki, svaka vam čast, stvarno ste mi otvorili oči!

Ali najviše, ponajviše od svega, meni nije jasno – koja je ultimativna SVRHA domaće društveno angažira glazbe? Mislim, osim toga da se ti glazbenici malo ispušu (što je shvatljivo i okej, za njih)?

Na primjer, jest da oni odraslima neće otvoriti oči, no možda bi se moglo reći da svoje mlađe fanove uvode u svijet promišljanja politike? Ha, možda, ali ovo naše društvo je toliko ispolitizarano da će većina mladih brzo zauzeti svoje strane i bez njih, i ovako i onako, tako da mislim da je s te strane učinak potpuno zanemariv. A i ako ćemo o rajcanju mladenačkih ušiju, čini mi se da fali nekako bendova koji neće bunt svesti na tugaljive jadikovke nego će ga *romantizirati*, učiniti ga uzbudljivim, zamijeniti koje 'Kol'ko nisko idemo, može li uopće niže?' s pokojim 'Ma j**em vam mater svima!', spomenuti kojeg od tih famoznih političara i 'tajkuna' POIMENCE ili recimo – poput RATM ili ranih Manicsa - tinejdžerskim fanovima uvaljivati konkretnu lektiru, preporuke štiva za čitanje.

Ili je možda poanta da glazba djeluje na emocije, pa tako efektnije pokreće ljude na akciju ili štatijaznam? Pa, kao što već rekoh, štofa za to ima već i više nego dovoljno u dnevnim vijestima, zbog kojih svakodnevno poželim izletjeti van iz kuće i razbijati glave i bez 'pomoći' glazbenika, hvala na pitanju. (Uostalom, ono što nam je svima potrebno je ne više, nego *manje* emotivan pristup politici; u tom slučaju HDZ možda i ne bi pobijedio na baš svim osim jednih parlamentarnih izbora dosad, hm?)

Je li to muzika zbog koje bih se trebao na neku foru *bolje osjećati*? Da me tješi da nisam jedini koji trpi ovaj užas od zemlje? Jeeeee, je, svakako. Ako želim slušati priče kako nam je svima teško i banalne kuknjave kako je vlast u k**cu – pa mogu izaći bilo s kim, bilo kada, bilo gdje na piće, stvarno nije neka egzotika! Svi smo politički osviješteni, svi znamo da je država, što bi naš Victor rekao, 'banana': jedino što nam TBF i Elemental omogućuju je da, dok besciljno kukamo po bircevima, u pozadini čujemo uglazbljeni odjek naših riječi. I velike li sreće i koristi od toga.