Krajem kolovoza 2015., na ljetnoj konferenciji za novinare, Angela Merkel je bez izravnog pitanja poručila da Njemačka može podnijeti velik izazov prihvata ljudi iz Sirije, Afganistana i Iraka, izgovorivši rečenicu koja je ušla u povijest: 'Mi to možemo' (Wir schaffen das).

Nekoliko dana poslije odlučila je ne zatvarati granice. Ubrzo je broj takvih zahtjeva dosegnuo povijesni maksimum - te godine u Njemačku je stiglo 890.000 tražitelja azila.

Merkel se te rečenice prisjetila i u svojoj autobiografiji 'Sloboda'. Tada joj je, kaže, trebalo ohrabrenje, a njezina šefica kabineta Beate Baumann upozorila ju je na ozbiljne izazove. Merkel je tada izgovorila: 'Ali nema veze! Nekako ćemo to uspjeti.' To 'nekako' pokazalo se presudnim, jer Njemačka se s posljedicama tog 'nekako' nosi i danas.

Unatoč kritikama, Merkel je u zemlji i inozemstvu dobila nadimak Sveta Angela. Američki časopis Time proglasio ju je 'osobom godine', ističući da je Njemačka pod njezinim vodstvom konačno odbacila svoju nacionalističku i militarističku prošlost, a talijanski pisac Umberto Eco primijetio je da je njezina politika pomogla da slika strogih Nijemaca nestane iz kolektivne podsvijesti. Ipak, odluka da se granice ne zatvore bila je, prema nekim stručnjacima, rezultat kriznog menadžmenta, a ne samo humanitarne motivacije.

Frank Trentmann, profesor povijesti na Birkbeck Collegeu u Londonu, objašnjava da je Merkel morala birati između dopuštanja ulaska tisućama izbjeglica ili izazivanja humanitarne krize na granici. 'Tada se odlučila za manje zlo – što je klasičan primjer njezina načina upravljanja krizama', kazao je Trentmann za dpa.

Danas u Njemačkoj živi oko 3,4 milijuna izbjeglica, uključujući više od milijun Ukrajinaca. Nijedna druga zemlja EU-a nije od 2015. primila toliko ljudi, a njihov prihvat godišnje je stoji između 14 i 17 milijardi eura.

I dok je 2015. velik dio Nijemaca podržavao poruku zajedništva, raspoloženje je danas drukčije. Aktualni čelnik nekada Merkeline demokršćanske stranke CDU-a, kancelar Friedrich Merz, za razliku od svoje prethodnice, zalaže se za odbijanje tražitelja azila na granicama, a većina stanovništva smatra da Njemačka treba primati manje izbjeglica. Zašto? Prije svega jer bez takvog zagovora, ali i zaokreta, ne bi ni 'dobili' ove izbore.

Od euforične dobrodošlice do rasta krajnje desnice

U početku su volonteri i građani širom zemlje pokazali nevjerojatnu solidarnost. Stotine tisuća ljudi uključile su se u pomoć izbjeglicama, a javni diskurs bio je prožet idejom da će novi stanovnici biti i demografski i gospodarski poticaj. No ubrzo su se pojavili problemi: škole nisu bile spremne za nagli priljev djece, stanogradnja nije pratila potrebe, a integracija na tržištu rada bila je spora i nedovoljno podržana.

Savezna kriminalistička policija registrirala je više od 1000 napada na izbjegličke domove – pet puta više nego godinu prije.

U isto vrijeme islamistički napadi i kriminalni incidenti povezani s migrantima otvorili su prostor za javnu raspravu o sigurnosti. Prekretnica je bila proslava Nove godine 2015./16. u Kölnu, kad je stotine djevojaka i žena, u gradu koji je pojam multikulturalnosti i integracije, bilo izloženo seksualnom zlostavljanju, pri čemu su većinu počinitelja činili mahom migranti iz arapskih zemalja sjeverne Afrike. To je označilo kraj entuzijastičnog dočeka izbjeglica i povećanje straha od gubitka kontrole.

Kritičari su tvrdili da je opasnost podcijenjena, a oni koji su upozoravali na moguće negativne posljedice često su bili stigmatizirani kao 'desničari'. Upravo to gušenje javne rasprave, tvrde neki analitičari, potaknulo je dio građana da se okrene populističkim i krajnjim opcijama.

Uspon AfD-a i gubitak povjerenja u politiku

Najveći politički dobitnik izbjegličke krize bila je krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD). Iz male euroskeptične stranke prerasla je u snažnu političku silu koja danas, prema anketama, uživa podršku i do 26 posto birača, više od demokršćanske unije CDU/CSU. U nekim istočnonjemačkim saveznim državama, poput Tiringije, AfD je već osvojio vlast, a mnogi analitičari predviđaju da bi na izborima 2026. u Saskoj-Anhalt mogao postati najjača snaga.

Politički stručnjaci slažu se da se upravo izbjeglička kriza pokazala kao prijelomni trenutak – ona je potaknula jačanje krajnje desnice, ali i duboko poljuljala povjerenje građana u sposobnost vlade da upravlja velikim društvenim izazovima.

Politolog Karl-Rudolf Korte ističe da je Merkel pogriješila jer nije prethodno pregovarala s društvom. 'Ljudi su spremni podnijeti raznolikost, ali ta spremnost nije beskonačna. Prava mjera mora se raspraviti u predstavničkoj demokraciji, a taj proces na početku nije postojao', kazao je on za dpa.

Integracija na tržištu rada

Merkel je 2015. uvjeravala da je njemačko gospodarstvo snažno i tržište rada dovoljno fleksibilno za takav podvig. Kakvo je stanje danas?

Prema podacima Instituta za istraživanje tržišta rada (IAB), 2023. godine gotovo dvije trećine izbjeglica koje su stigle 2015. imalo je posao, a većina ih radi puno radno vrijeme, piše WiWo. Čak i u razdoblju stagnacije gospodarstva i rasta nezaposlenosti zapošljavanje među izbjeglicama nastavilo je rasti.

Do kraja 2024. oko 630 tisuća ljudi iz Sirije, Afganistana, Iraka, Irana, Eritreje, Somalije, Pakistana i Nigerije imalo je posao vezan uz sustav socijalnog osiguranja, većinom u uslužnom sektoru. Dodatno, više od 230 tisuća Sirijaca steklo je njemačko državljanstvo između 2020. i 2024., što je znatno olakšalo njihovu integraciju.

No problemi ostaju. Najveći jaz vidi se između muškaraca i žena: dok su muškarci u velikoj mjeri pronašli zaposlenje, dvije trećine žena ostalo je kod kuće posvećeno obiteljskim obavezama. Uz to, dugotrajni postupci azila i raspoređivanje ljudi u gospodarski slabe regije otežali su integraciju.

Dok je samo polovica izbjeglica uopće stigla u sustav posredovanja rada, prošle su godine. Pogreška je bila i raspoređivanje mnogih ljudi u strukturalno slabe regije – ondje je stopa njihove zaposlenosti znatno niža, što znači da integracija ondje i nije toliko uspješna.

Dvije-tri lekcije

Iz današnje perspektive, možemo reći kako je izrazito važno da odluke koje mijenjaju društvo moraju biti donesene uz širu javnu raspravu i pravodobnu pripremu infrastrukture. Drugo, građane se ne smije ostaviti same da se nose s posljedicama političkih odluka – jer osjećaj napuštenosti i preopterećenosti otvara prostor populizmu.

A ne treba zaboraviti i na to koliko je važno i za političare i za medije ne uljepšavati i ignorirati situaciju jer to nikome ne pomaže, već se suočiti s činjenicama s pozicije sredine. Upravo zbog toga što su se stvarni problemi s kojima se domaće stanovništvo suočava nakon naglog priljeva migranata meli pod tepih, građani su se okrenuli onim opcijama koje adresiraju njihove probleme, što nerijetko podrazumijeva populističke i radikalne opcije.

Merkel danas, u prije tjedan dana objavljenom filmu u produkciji njemačkog javnog servisa ARD uoči desete godišnjice rečenice koja je promijenila Njemačku, ali i cijelu Europu, kaže da 'smo dosad puno toga uspjeli', a što je zapravo i glavna po(r)uka ARD-ova filma. Pohvale za to što film i njegova glavna poruka pozivaju na empatiju i nadu u bolje sutra u podosta turobnim vremenima, ali bez onoga 'ali' u toj poruci, pokazali su da u deset godina nisu naučili ama baš ništa.