Ova najnovija priča, između Belgije s jedne i Srbije i Makedonije s druge strane, dublja je no što bi čovjek pomislio. Ukratko: nakon ukidanja schengenskih viza za Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, netko se prisjetio kako da uzme novce uglavnom albanskoj sirotinji s juga Srbije i iz Makedonije. Složili su im priču da Belgija daje azil ekonomskim emigrantima, organizirali dvije-tri ad hoc autobusne tvrtke i počeli ih izvoziti za po tisuću eura po duši. Izgleda i da ih je netko savjetovao da svoje putovnice, ove nove srbijanske, crvene, unište i pojave se kod belgijskih vlasti kao, eto, bokci bez igdje ičega, računajući na pomoć i prihvaćanje bogate Belgije. Bilo ih je oko 400 i ovih dana za medije svi govore isto: morali su zbog siromaštva, ne može se živjeti ovdje. Naravno da su ih prevarili, a sada policije Srbije i Makedonije vode opsežnu potragu za organizatorima, dok Belgija polako deportira natrag prevarene nesretnike.

Ta žalosna epizoda tek je najnoviji trik trgovaca ljudima, kriminalnih bandi koje žive od ljudske bijede i nade u bolje. Preciznosti radi, trebamo razlikovati trgovinu ilegalnim useljenicima od trgovine 'bijelim robljem', kao se to nekada govorilo, dakle ženama namijenjenim prisilnoj prostituciji; to su dva različita zanata.

Trgovci ilegalnim migrantima imaju mnogo lakši posao, jer su njihove žrtve visokomotivirane bijedom u kojoj žive i željom da se dokopaju života dostojnog čovjeka. Ti su sirotani spremni na sve: platit će teškom životnom stečevinom krijumčare, riskirat će davljenje u moru, opasnost da ih krijumčari jednostavno pobiju kad im uzmu pare ili gušenje u nekakvom kontejneru; sve se to događalo i događa se, nažalost. Ali nada da će se dokopati Londona, gdje im rođak Ahmed drži špeceraj, ili rođak Sandžaj mjenjačnicu ili taksi službu, pokreće ih uporno i iznova.

Prije nekoliko godina radio sam jednu studiju o tome za Europsku uniju. Policije Srbije, Hrvatske i još nekih zemalja bile su ljubazne da pomognu. Iz tih razgovora i podataka razvidno je koliko napora i inventivnosti ti ljudi ulažu u tu avanturu, ali i kako dobro ide krijumčarima. Krijumčarima ljudi pogoduju dvije stvari: prvo, što ti ljudi njih angažiraju od svoje dobre volje, a ne pod prisilom; drugo, što su donedavno sudovi na to gledali dosta olako, skoro kao na humanitarni rad. Sada se – pod pritiskom Europske unije – zakoni mijenjaju, a sudska praksa, sukladno tome, mnogo je oštrija.

Iz Pogranične policije MUP-a Hrvatske i MUP-a Srbije došli smo do zaista ilustrativnih podataka - ilegalnih migranata koji pokušavaju po nekoliko puta ima mnogo. Jednog Rumunja hrvatska je policija pokupila u dubini teritorija, smjestila u Ježevo i deportirala avionom natrag u Bukurešt; dva tjedna kasnije isti čovjek opet je uhvaćen u pokušaju da pređe slovensku granicu. Dužnosnik MUP-a Hrvatske rekao nam je nešto znakovito, da bi tog Rumunja vratili doma, trebala su dva policajca, dvije povratne avionske karte i jedna u jednom smjeru i dva noćenja u hotelu u Bukureštu; to košta. Drugi podatak odnosi se na korupciju: po prevratu 5. listopada 2000. Ministarstvo vanjskih poslova SR Jugoslavije otkrilo je mreže korumpiranih konzularnih činovnika u Iraku i u Kini koji su surađivali i s predstavništvima aviokompanije JAT. Te su mreže razbijene i priliv Iračana i Kineza prema Europi preko Srbije i Crne Gore drastično je smanjen.

Za tih nekoliko godina, stvari su se značajno izmijenile: Rumunjska i Bugarska ušle su u EU, zakoni su mijenjani, policijska suradnja mnogo je jača i bliža, jer je prethodno nepovjerenje skoro sasvim nestalo. Preporuke iz našeg istraživanja bile su upravo u tom smjeru, bliska suradnja policijskih i carinskih agencija i službi sigurnosti tranzitnih zemalja, vođenje jedinstvene baze podataka i statistike kretanja ilegalnih migranata u bliskoj suradnji sa tijelima Europske unije. Bez jasnog uvida u kretanje ilegalnih useljenika, dakle podataka o tome gdje su i kada uhvaćeni, pa vraćeni, pa uhvaćeni ponovo (na kojoj granici, pri ulasku ili izlasku, u dubini teritorija, u zemljama EU itd.) teško se dade stvoriti jasna slika o pravcima kretanja ilegalnih imigranata i taktikama krijumčara. Na tome se, čujemo, radi – ali sporo, po običaju.

E, sad, svima nam je jasno su da ilegalne migracije daleko manja društvena opasnost od krijumčarenja narkotika i međunarodnog terorizma, pa se moramo upitati treba li angažirati tolike resurse na njihovo suzbijanje. To je sada već političko, a ne policijsko ili pravosudno pitanje. Sirotinja hoće živjeti bolje, pa se, sasvim normalno i prirodno, želi preseliti u neku bogatiju zemlju gdje za skromnog i radinog čovjeka uvijek ima nekog poštenog posla. Ljudski rečeno, nisu krivi ti bokci, ovaj put slučajno iz Preševa i Bujanovca, koji su nasjeli na prazna obećanja i krenuli kao guske u maglu. Krive su države u kojima žive – Srbija, Kosovo, Makedonija, Afganistan itd.

Razumije se po sebi da se Europa od tog priliva neželjene, ali jeftine radne snage na vlastita već napregnuta tržišta rada mora braniti. Ima tu i licemjerja; europski se poslodavac jednostavno ne umije obraniti od iskušenja da zaposli jeftinog ilegalnog useljenika, on radi dvaput više, nije u sindikatu, plaćen je dvaput manje i – može biti otpušten bez problema. Dapače, poslodavac ga često ucjenjuje dovodeći ga do skoro ropskog položaja.

Kada bi EU i ostale bogate industrijske zemlje zaoštrile radno zakonodavstvo i počele bez milosti goniti takve poslodavce, zahtijevajući strogo poštovanje vlastitih zakona – to bi na dulji rok smanjilo pritisak ilegalnih useljenika.

Zapravo je to tako jednostavno, smatraju svi ljudi upoznati s tematikom, ali nema političke volje ili državničke hrabrosti za sukobiti se sa značajnim dijelom biračkoga tijela, a postoji i strah od jačanja desnih i ksenofobnih stranaka koje se tim problemom demagoški koriste, kao u Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Britaniji. Takve bi stranke privukle sve one koji bi od suzbijanja useljeničkog rada na crno imali štetu. Jednostavno i bez izlaza na vidiku.