PUTOPIS VIKTORA ŠIMUNIĆA

Avantura u Černobilu, drugi dio: Jeza u reaktorima, aluminijski zidovi, ozračene lokve i cijelo selo zatrpano pod zemljom

  • Autor: Viktor Šimunić
  • Zadnja izmjena 19.01.2020 16:29
  • Objavljeno 19.01.2020 u 16:27
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Viktor Šimunić tehničar je za telekomunikacije, nezavisni gradski vijećnik u Oroslavju i član pjevačkog zbora te predsjednik kulturno-umjetničko-edukacijske udruge Kaj. Uz sve to, on je zaljubljenik u putovanja koji je u svojih 28 godina proputovao 35 država i 145 gradova. Nakon nezaboravne avanture u Sjevernoj Koreji odlučio je posjetiti Černobil, a tportal u dva nastavka kroz dva tjedna donosi njegov putopis iz regije nuklearne elektrane poznate po povijesnoj havariji

>>> Avantura u Černobilu, prvi dio: Kako iz prve ruke izgleda pustoš trideset pet godina nakon najveće nuklearne katastrofe u povijesti <<<

Hotel Desiatka smješten je u gradu Černobilu, a u njemu vrijede posebna pravila. Izaći iz hotela ne možete, tj. možete samo jedan metar, koliko vam to rešetke na ulazu dozvoljavaju. Međutim poslije 22 sata ne može se ni to kako bi se spriječilo lutanje turista po gradu. Isto tako se ni prozori ne mogu otvoriti, pa ste do ujutro u 7 kao u zatvoru. Dobili smo večeru u 20 sati. Garantirali su nam da je sva hrana donesena iz Kijeva. Nakon toga smo se okupili u jednoj sobi, popili pivu, dvije, izmijenili dojmove te krenuli na odmor. Praktično cijeli dan hodali smo na -7, razgledavali, pa smo se i umorili. Sobe su odlične, prostrane. Po dvije sobe imaju svoju kupaonicu, tako da je smještaj bio iznad očekivanog.

Izvor: Društvene mreže

Nakon što smo za doručak pojeli pečena jaja krenuli smo u daljnje razgledavanje isključene zone. Prvo što smo posjetili bila je černobilska brodska luka, u kojoj se danas nalaze olupine radioaktivnih brodova. Kako je vani temperatura bila -7, sve je bilo smrznuto, a u noći je palo i malo snijega. Nakon kratkog zadržavanja i slikanja krenuli smo dalje. Posjetili smo muzej vozila na otvorenom koja su služila za čišćenje nuklearnog otpada s krovova elektrane. Vozila su i danas iznimno radioaktivna.

Uništeni kombajn u Kopačima

Uništeni kombajn u Kopačima

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Nakon kraćeg razgledavanja zaputili smo se u selo Kopači. To je jedno od sela koja su skoro u potpunosti uništena nakon nesreće. Razlog? Bilo je jako blizu nesreće, a kuće su većinom bile od drva. Kako drvo iznimno upija radijaciju, selo su zakopali. Sve je to zapravo bio eksperiment SSSR-a. Rezultat ovog pokusa je taj da su dobili jedno od najzagađenijih tla na svijetu. Od cijelog sela ostalo je nekoliko objekata koji su u ruševnom stanju, a mi smo posjetili poljoprivrednu zadrugu i vrtić. Zašto su opstali? Jer su bili građeni od cigle. Kod zadruge su i danas autobusi kojima su nekad prevozili ljude na posao. Danas su napušteni autobusi popularno okupljalište skvotera koji ilegalno dolaze. Pokraj tih ruševnih objekata nalazi se i groblje kombajna te ostalih poljoprivrednih, naravno, radioaktivnih strojeva.

Izvor: Društvene mreže

Konačno je došao trenutak koji sam jedva čekao. Posjet nuklearnoj elektrani. Sama elektrana ogroman je kompleks zgrada. Kako nisam nikad bio u nekoj, uzbuđenje je time bilo još veće. Nakon desetak minuta dolazi vodič, zaposlenik elektrane. Prije samog razgledavanja morali smo proći sigurnosne mjere, skeniranje te pregled stvari, provjeru putovnica i potrebnih posebnih dozvola da bi se objekt mogao posjetiti. Nakon što smo sve to odradili započelo je razgledavanje. Ono što me iznenadilo broj je ljudi koji radi tamo. Ne biste nikad rekli da elektrana danas više ne proizvodi električnu energiju. Na upit vodiču koliko ima zaposlenih, on odgovara – otprilike 2300 ljudi. Prvo smo posjetili sklonište, u koje stane otprilike 1200 ljudi. To isto sklonište bilo je korišteno u noći kad se nesreća dogodila.

Soba za sastanke, ne baš kao u seriji

Soba za sastanke, ne baš kao u seriji

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Nakon prolaska kroz nekoliko prostorija dolazimo i do prostorije za sastanke, u kojoj su se donosile ključne odluke poslije nesreće. Ako ste gledali seriju 'Černobil', onda zasigurno znate o kojoj je sobi riječ. Međutim razlike između serije i stvarnosti su velike, barem kad je riječ o ovoj sobi za sastanke. Tamo smo imali priliku vidjeti kakvi dozimetri su se koristili prije 30 godina, a kakvi danas. Naravno, prije ulaska u samu elektranu dobili smo nove dozimetre oko vrata. U toj sobi morali smo ponovo potpisati neke dokumente kako bismo konačno krenuli u 'zlatni koridor' te vidjeli kontrolne sobe i sve što ide uz to. Nakon skloništa i nakon što smo ispunili sve uvjete odveli su nas u svlačionicu kako bismo se zaštitili od radijacije. Dakle dobili smo posebne navlake za cipele, kutu, kapu, rukavice i masku koju smo trebali staviti tek kad smo se približili reaktoru broj četiri.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Konačno dolazimo na 'zlatni koridor'. To je hodnik koji povezuje sva četiri reaktora te naposljetku vodi do reaktora broj četiri koji je eksplodirao. Zašto je dobio ime 'zlatni'? Naime nakon nesreće morali su odstraniti desetak centimetara zidova da uklone radijaciju s njih, a kako bi hodnik bio prohodan i siguran. Na ta mjesta postavili su aluminijske ploče zlatne boje koje su bile jednostavne za održavanje. Moram priznati da šetnja tim hodnikom nije ugodna, posebno kad se sjetiš da su tu ljudi radili za vrijeme nesreće i kakva je panika vladala. Uz sve to, svjetla na nekim dijelovima ne rade ili trepere, pa je osjećaj kao da se nalaziš u horor filmu.

Poslije desetak minuta hodanja po tom hodniku posjećujemo sobu s djelatnicima elektrane. Ona danas služi za usmjeravanje električne energije iz drugih elektrana prema kijevskoj regiji. Sve zapravo izgleda dosta nestvarno jer u toj prostoriji rade ljudi. Izađeš natrag na hodnik, pogledaš kroz prozor, na tračnicama vidiš stari radioaktivni vlak. Ne možeš ne pomisliti kakav je osjećaj raditi u elektrani koja je opasna toliko da ti na poslu ne smije ništa pasti na pod, jer ako padne - mora se provjeriti da nije kontaminirano. Naime, unatoč čišćenju, nitko ne može garantirati da se još negdje ne skriva neka radioaktivna prašina.

Šećući dalje po zlatnom koridoru, dolazimo do informatičke sobe, u kojoj su prastara računala. U tim prostorijama se sve nekad snimalo, kalkuliralo, proračunavalo. Ogromna je to prostorija, a današnja tehnologija vjerojatno bi ispraznila 90 posto prostora.

Kontrolna soba 3

Kontrolna soba 3

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Napokon dolazimo do kontrolne sobe broj tri, zapravo iste kao i kontrolna soba broj četiri, u kojoj su ljudske greške te splet nesretnih okolnosti prouzročili najveću nesreću u povijesti čovječanstva. Kontrolna soba je ogromna i sadrži tri velika kontrolna panela, od kojih jedan služi za upravljanje kontrolnim šipkama, drugi za upravljanje pumpama za hlađenje, a treći za upravljanje turbinom. U kontrolnoj sobi objasnili su nam kako funkcionira rad reaktora te kako je došlo do same nesreće. Zaista je nevjerojatno bilo stajati u toj prostoriji. Zapravo je nezamislivo da su ljudi u identičnoj kontrolnoj sobi, s nekoliko krivih odluka, uništili tisuće i tisuće života. Na tisuće i tisuće domova. Nakon razgledavanja kontrolne sobe broj tri zaputili smo se hodnikom prema četvrtom reaktoru. Do tada se Geigerov brojač nije oglašavao, međutim onda je naglo počeo označavati veće količine radijacije.

U kontrolnu sobu četvrtog reaktora može se ući, međutim u našoj turi to nije bilo planirano. To se posebno naplaćuje, a količina radijacije u toj sobi je i do 40 tisuća puta jača nego što je dopušteno te se na taj rizik nismo odlučili. Međutim vidjeli smo vrata do samog reaktora, bolje rečeno do onog što je ostalo od reaktora. U hodnicima u kojima smo se tada nalazili morali smo nositi i maske i rukavice. Posebno smo morali paziti da ne stanemo u bilo kakvu lokvu vode na podu jer je sve kontaminirano.

Spomenik Valeriju Hodemčuku

Spomenik Valeriju Hodemčuku

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Na kraju hodnika došli smo do spomenika Valeriju Hodemčuku. Naime taj sovjetski inženjer poginuo je u noći nesreće, a njegovo tijelo nikada nije pronađeno. Zbog toga svake godine na dan obilježavanja nesreće obitelj mu dolazi odati počast kod spomenika. Sam spomenik je napravljen na zidu koji odvaja elektranu od četvrtog reaktora, tj. od njegovih ostataka. Zid je širok tri metra, međutim kad se približite zidu, na Geigerovom brojaču brojke nezaustavljivo rastu. Inženjer Hodemčuk se u vrijeme nesreće nalazio na mjestu gdje su pumpe za vodu. To je bilo sljedeće mjesto koje smo posjetili. Pumpe su zaista impozantne, četiri s jedne strane, četiri s druge strane reaktora te dvije u rezervi. Protok vode bio je 90 milijuna litara po satu, identično kao i za reaktor broj četiri. Nakon pumpa polako smo se zlatnim koridorom krenuli vraćati. No prije izlaska posjetili smo kontrolnu sobu reaktora broj dva, koja je mrvicu drugačija, ali i starija od broja tri.

Zanimljivo je da nakon eksplozije ostala tri reaktora nisu prestala s radom, već je elektrana radila još niz godina. Godine 1991. u sektoru reaktora broj dva izbio je požar, stoga su netom poslije donijeli odluku o njegovom gašenju. Reaktor broj jedan trajno je ugašen 1996. Posljednji reaktor ugašen je u prosincu 2001., čime je posve obustavljena proizvodnja električne energije. U zlatno doba elektrane tjedan dana rada bilo je dovoljno da se isplate sve plaće svim zaposlenicima i da se namire svi troškovi potrebni za mjesečni rad, dok je ostala tri tjedna elektrana ostvarivala čisti prihod.

Ručak u elektrani - not great, not terrible

Ručak u elektrani - not great, not terrible

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Nakon razgledavanja kontrolne sobe drugog reaktora zaputili smo se u kantinu elektrane te smo dobili pravi ukrajinski gablec – boršč, komad svinjetine s krumpirom i salatu. Zanimljivo je da su za vrijeme SSSR-a radnici smjeli poslije obroka popiti do dvije čaše votke. Mi smo dobili neki razrijeđeni sok s dodanom maslinom, koji i nije bio nekog okusa.

Poslije ukusnog ručka, koji nam je u cijeni posjeta, a inače košta (pazite sad ovo) cijelih 11 kuna, krenuli smo do male zgrade tik uz sarkofag koji pokriva uništeni reaktor broj četiri. Sarkofag je zapravo naziv za omotač koji je postavljen nad uništenim reaktorom. Cilj mu je spriječiti širenje daljnje radijacije. Utrošene su više od dvije milijarde eura i najveća je pokretna konstrukcija ikad napravljena - čelična kupola duga je 257 metara, visoka 110 metara, a teška 36 tisuća tona. To je privremeno rješenje koje bi trebalo potrajati barem 100 godina.

Naš putopisac, a u pozadini sarkofag koji je zabranjeno fotografirati

Naš putopisac, a u pozadini sarkofag koji je zabranjeno fotografirati

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Sam sarkofag zabranjeno je fotografirati, no vodič nam je rekao - ako nema vojske blizu, iskoristite trenutak. Tako da smo okinuli nekoliko fotografija. To je ujedno bila posljednja stanica posjeta najpoznatijoj elektrani na svijetu. Kako je Pripjat trajno nenaseljen, a nekad je služio za prebivalište radnika, nakon nesreće sagradili su novi grad 50 kilometara od elektrane (Slavutič), u kojem živi većina ljudi koji su bili evakuirani poslije nesreće. Među njima je i naš vodič koji je unatoč malo lošijem engleskom bio odličan i za svaku pohvalu.

Kako je mrak već polako padao, prije izlaska iz zone posjetili smo vrtić u selu Kopači jer nam je bio usput. Možda bi bilo bolje da nismo. Vidjeti potrgane lutke, krevetiće bez madraca, note dječjih pjesmica, pokojeg raspadnutog plišanca zaista je bilo tužno. Nakon toga smo se zaputili prema Kijevu, a tik prije kontrolnih točaka ispred kombija nam preleti sob, no na sreću nismo ga pogodili. Prije izlaska iz zone morali smo proći dvije kontrolne točke i dvostruku provjeru radijacije, a koja je pokazala da nismo ozračeni.

  • +38
  • +35

Fotogalerija iz Černobila i okolice

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Viktor Šimunić

Posjet černobilskoj zoni isključenja, Pripjatu, Černobilu i nuklearnoj elektrani ne može vas ostaviti ravnodušnim. Ovo je zona snažnog otrežnjenja, a s druge strane iznimno prekrasno mjesto. Vidjeti kako se pogrešnim postupcima može napraviti nezamislivu ekološku katastrofu i donijeti desetke tisuća smrti, desetke tisuća zloćudnih bolesti zaista je strašno. A s druge strane čudesno je vidjeti prirodu koja tridesetak godina poslije nesreće doslovno guta sve pred sobom. Asfaltirane ulice postaju šuma. Priroda sve uzima natrag i obnavlja na 'početne postavke'. Osjećate se doista jako smireno i možete osjetiti takvu atmosferu, iako je ponekad bila i malo neugodna. U današnjem svijetu jednostavno više niste naviknuti na smirenu atmosferu, tako da ovaj posjet, osim što je jako edukativan, smirujući je i ostavlja bez teksta. Na takvu turu treba poslati sve ljude koji u rukama imaju moć da postanu svjesni snage i eventualne posljedice moći. Da postanu svjesni toga da s nekoliko pogrešnih odluka nestaje sve, i to nepovratno. U dva dana, koliko smo se zadržali u isključenoj zoni, bili smo izloženi radijaciji istoj kojoj ste izloženi u tri sata letenja. Dakle sigurno je. Definitivno se ima što vidjeti, ali i naučiti.

Viktora možete pratiti na Instagramu, Facebooku i Youtubeu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!