Još je manje onih koji za kupanja na njima tragaju za WC-om samo zato da bi ispraznili mjehur. Uglavnom svi to rade u vodi, uz veću ili manju dozu grižnje savjesti i opreza da se žuta mrlja ne vidi s obližnje obale.

No koliko je zapravo mokrenje u moru neprimjereno, odnosno koliko ga zagađuje? Što bi se primjerice dogodilo kada bi se svi ljudi na svijetu u istom trenutku pomokrili u more?

Odgovor na ovo aktualno ljetno pitanje nedavno je potražila Lauren Wolf urednica časopisa Chemical & Engineering News.

Prvo je otkrila da urin, iako sadrži kemijske spojeve kojih se tijelo želi riješiti, nije nužno štetan. Zapravo njegov je sastav vrlo sličan morskoj vodi. U prosjeku se sastoji od 95 posto vode te jednog do dva grama iona natrija i klora po litri; drugim riječima soli. Kada izađe iz tijela urin zdravog čovjeka je sterilan. Tek kada je vani počinje privlačiti kolonije bakterija iz okoliša.

U urinu ipak ima jedan sastojak koji može biti problem, ali samo u velikim koncentracijama – to je urea H2N-CO-NH2. Ona je glavni otpadni proizvod deaminacije aminokiselina kod sisavaca. Organizam sintetizira ureu iz amonijaka, koji je produkt razgradnje proteina. Nje ima oko devet grama po litri mokraće. Čovjek prosječno u jednom navratu izluči između 0,2 i 0,5 litara mokraće, a s njom i oko tri grama uree. Dakle, čak i kada bi se svih sedam milijardi ljudi svijeta istovremeno pomokrilo u Atlantski ocean, koncentracija uree u cijeloj njegovoj zapremini porasla bi na 6x10^-11 grama po litri (odnosno 6/100.000.000.000 g/L), što je potpuno zanemarivo. Osim toga urea je važno dušično gnojivo koje omogućuje opstanak mnogih morskih biljaka. Konačno i brojni sisavci koji žive u moru mokre; neki poput kitova ispuštaju pozamašne količine urina.

Naravno, sve gore navedeno ne vrijedi u slučaju malih vodenih zapremina kao što su bazeni ili jezerca. Dakle, sasvim je OK mokriti u moru, ali ne i u bazenu!