veliki intervju

[VIDEO/FOTO] Duhoviti Silvio Marić o senzacionalnom uspjehu Dinama, tome kakve je spačke radio u društvu predsjednika Tuđmana, gastritisu nakon Partizana, strahu uoči debija protiv Hajduka, ali i najavi povratka u nogomet

  • Autor: Silvijo Škrlec
  • Zadnja izmjena 04.04.2021 14:41
  • Objavljeno 04.04.2021 u 14:23
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Iako smo s velikim nestrpljenjem čekali nove ispite hrvatske nogometne reprezentacije pred nadolazeći Euro, skromnije partije protiv Slovenije, Cipra i Malte opet u prvi plan guraju zagrebački Dinamo. Naime senzacionalan uspjeh protiv Tottenhama, ulazak među najboljih osam momčadi u Europskoj ligi te okršaj protiv Villarreala (četvrtak, 21 sat, Arenasport 1, MAXtv) jasan su razlog za to što ovih tjedana navijači Modrih žive u euforiji. Pa i jedan od najomiljenijih igrača maksimirskog kluba – Silvio Marić

U dugogodišnjoj Dinamovoj povijesti bilo je igrača koji su ostvarili i impresivnije karijere, zabijali više golova ili donijeli klubu veći novac, no tek ih je nekolicina koji su bili idoli masa. Jedan od njih bio je, doduše i dandanas jednako je cijenjen i voljen, 46-godišnji Silvio Marić, ponosni otac i suprug, koji je i dalje nasmiješen, ali sada ipak puno, puno odmjereniji. Popularni Mara za Dinamo je odigrao 197 utakmica i zabio 52 gola, a neki su zlatnim slovima upisani u povijesne knjige kluba.

'Tottenham? To je najveća pobjeda ikada, a koju sam ja vidio'

Naravno, kako se u Dinamu proteklih tjedana dogodilo puno toga, a Silvio Marić baš i nije čest u medijskim istupima, bilo je dosta tema za razgovor. No krenimo od onih najljepših, senzacionalne pobjede nad Tottenhamom.

'Mislim da je to najveća pobjeda ikada, a koju sam ja vidio. Dobro, s Partizanom je bilo nešto drugo, to nema veze s ovim, jer se osim na nogomet gledalo na neke druge stvari. Ovo je, što se tiče kvalitete, nemoguće. Jednostavno ne mogu vjerovati, ostao sam stvarno šokiran. Naravno, pozitivno. Jer protiv ovakvog jakog Tottenhama, strašno jakog, napraviti ovakav preokret, u ovoj fazi, u kojoj Spursi žele osvojiti ovo natjecanje. Ono što me dodatno fasciniralo jest činjenica da kada smo igrali prije, onda smo također znali gubiti prve utakmice, i protiv Partizana, Celtica, Newcastlea, ali smo osjetili da smo ravnopravni. Sada, kada sam gledao Tottenham u prvoj utakmici, bio sam sretan da smo izgubili samo 2:0. Nije nam pripao nijedan duel, nijedan sprint, baš se vidjela razlika. Tottenham je bio puno bolji, ozbiljniji, čvršći. I mislio sam - ako se otvorimo u Maksimiru, dobit ćemo doma tri komada. Kakvi igrači, kakva moć, to mi je djelovalo zaista impresivno. I onda se dogodi da Dinamo stvarno dobro odigra. Govorili su nakon prve utakmice da su osjetili da oni to mogu, ali nisu to pokazali. Tko zna, možda su bili fascinirani cijelom situacijom, njima... pa su onda i odigrali ispod minimuma. I što onda naprave da izbace takvu ekipu? Zabiju dva eurogola, golman obrani nekoliko zicera, svi odigraju bez greške. Jednostavno, odigraju savršenu utakmicu. Na poluvremenu je bilo 0:0, pa nas je Tottenham možda tada već podcijenio, računajući na veliku prednost, i onda Oršić zabije nevjerojatnu golčinu, kakvu već dugo nisam vidio. Pa im zabije drugi, a onda ih prođe s centra, kao Messi. To je jednostavno senzacionalno. Ovo je sigurno jedna od najvećih pobjeda, a među prve tri je 100 posto.'

Izvor: Pixsell / Autor: Silvijo Škrlec/Matej Grgić

Modri su u transu, bez ikakvog imperativa, i sada protiv Villarreala mogu uživati. A možda nam donijeti još jedno veliko veselje?

Sada su opasni, sada znaju da mogu okrenuti Tottenham, pa kako ne bi mogli Villarreal? Ne znam baš mogu li i Real, Barcelona ili Manchester City garantirati da će okrenuti 0:2 protiv Tottenhama. Dakle oni su sada mentalno na visokoj razini. Naravno, morat će odigrati jako kvalitetno u obje utakmice. Villarreal je opasna ekipa, ali Dinamo je izbacio suparnika koji je, ako nije bolji od Villarreala, onda barem al pari njemu. Sada više nema kalkulacija, obje utakmice trebaju odigrati muški, samo tako možeš računati na prolazak. Sada su vidjeli da imaju sve za ovaj nivo. Bit će to fenomenalna utakmica, Dinamo nema što izgubiti. Mislim, već i ovo što je napravio spektakularan je uspjeh. Ipak su to klubovi iz liga petice. To se ne može uspoređivati s nama, s našom ligom. Mada, i naša se liga jako digla. Očekujem dvije prave utakmice i možemo ih izbaciti, zašto ne?

Valjda će se oporaviti Bruno Petković? Vidjelo se da nedostaje reprezentaciji, onda je Dinamu još potrebniji.

Ma, bit će dobro. On će sigurno igrati. Nije puklo ništa, to je najvažnije. Petković mora igrati, na Villarreal treba ići s najjačim igračima.

'Zoran Mamić je odličan trener. I Krznar je vrhunski trener'

Trenerski dvojac Zoran Mamić i Damir Krznar očito su znalački odradili posao.

Zoki (op.a., Mamić) je dobar trener, moram ga pohvaliti. Ma, ne dobar, nego odličan. I Krznar je vrhunski trener. Krznar sve to slaže, a njih dvojica u kombinaciji, s Peternacom, pokazali su da znaju svoj posao. Krki (op.a., Krznar) je dobio priliku da to sada malo posloži, kako on to vidi, ali znamo da je sve to slagao sa Zokijem. Rezultat sve pokazuje, pa nije to bezveze. Nisam trener, ali znam ih koji jesu, pa oni kažu da nije to baš tako jednostavno, posebno protiv takvih ekipa, na tom nivou.

Sve utakmice UEFA Europske lige i Hrvatski Telekom Prve lige ekskluzivno možete gledati na MAXtv-u (Arenasport). Više informacija OVDJE.

  • +9
  • +6

Silvio Marić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Donekle im je bio olakšan posao, jer kostur momčadi - Livaković, Ademi, Oršić, Petković - već je dugo uigravan.

Definitivno je Bjelica, koji je također vrhunski trener, odlično to posložio. Ali Krznar i Mamić imaju velike zasluge, oni su dodali taj završni dio. Oni sada, recimo, nemaju Danija Olma, koji je izvanserijski igrač, a bio je u onim bitnim utakmicama prije. Izgubili su veliku zvijezdu, koju je teško nadoknaditi, ali ovi koji su došli nakon njega to su sjajno odradili. Kapa dolje tim dečkima.

Kad ste već spomenuli Bjelicu, njegovim dolaskom u Osijek liga je dobila na zanimljivosti. Dinamo ima sve jaču konkurenciju, koja i njega gura naprijed.

Osijek gura jako dobro, Dinamo i više nije tako siguran. Ove sezone i Rijeka i Hajduk su malo podbacili. Tu je sada i Gorica, iznenađenje, top ekipa. Tako da ćemo što se tiče lige sljedeće sezone, jer očekujem da će se dići i Hajduk i Rijeka, imati pet odličnih ekipa koje će se boriti za vrh. Liga će biti još jača, još zanimljivija. Iako, ruku na srce, Dinamo je i dalje najkvalitetniji.

'Protiv Tottenhama je falio taj huk sa stadiona'

Ovo su definitivno dani za uživanje svih Dinamovih navijača, ali i vaša je generacija u drugoj polovini 90-ih godina prošlog stoljeća uveseljavala navijače. Doduše, oni su se borili i za promjenu imena kluba, ali slavili su pobjede 'modre' momčadi.

Celtic je bio velika, povijesna utakmica jer smo tada prvi put ušli u Ligu prvaka. Celtic je bio također dobra ekipa, prvu smo utakmicu izgubili 1:0, ali znali smo da smo dobri, imali smo puno samopouzdanja. I onda smo u Maksimiru odigrali vrhunsku utakmicu, a način na koji smo ih pobijedili bio je jako sličan ovom sada. Kad je Viduka otišao u Celtic, razgovarao je s Larssonom, koji je potom otišao u Barcelonu, i on mu je rekao da se ne sjeća da ih je itko tako razbio i nadigrao kao mi. Protiv Tottenhama je falio taj huk sa stadiona. Kakav god da je, a svi znamo da je očajan, nas je i to nosilo protiv Celtica. To daje posebnu draž igračima. To te nosi, to te hrani. I onda kada pobijediš, neopisiv je osjećaj sreće i energije. Što se ostalih utakmica tiče, Atletico je bio zanimljiv, to je također bila prava utakmica. Utakmica s Partizanom bila je priča za sebe. Prva utakmica velikih suparnika iz bivše države, relativno brzo nakon rata, stadion JNA u Beogradu, zbilja nešto specifično. Mislim da takve utakmice više nikad neće biti. Imala je posebne emocije, konotacije. Iako nije bilo nijednog incidenta. Ni u Beogradu, ni u Zagrebu. Ta je utakmica bila posebna jer imam dojam da smo mi bili puno više u nekom grču od njih. Nismo smjeli izgubiti. Ne da smo bili favoriti, nego smo bili bolja ekipa. I to se pokazalo u dvije utakmice. Iako to ne znači ništa. Oni su u prvoj pobijedili 1:0. Tada sam je fulao barem tri velike prilike, Mark Viduka isto. I zato smo izgubili. I neka ti u Zagrebu, recimo, svira penal, pa ga zabiju, onda moraš zabiti tri gola. A to i nije baš jednostavno. Moglo je to otići u drugom smjeru, ali sreća da nije jer smo odigrali pravu utakmicu i bilo je fascinantno. Sjećam se da nakon te prve utakmice zbog svih tih promašaja nisam spavao cijelu noć. Dobio sam i gastritis. Netipična nervoza. Ima utakmica u kojima pobijediš, izgubiš, promašiš nešto i proživljavaš. Ali nakon te utakmice toliko sam se živcirao... Nisam mogao dočekati uzvrat, nisam mogao spavati sedam dana. Jedva sam čekao da se probam iskupiti i popraviti ono što sam zeznuo.

Uspjelo vam je s dva gola. Ali ona proslava sa skokom na koljena mogla je biti kobna.

Uspjelo je, hvala Bogu, uspjelo je. Ali proslava, veselje s navijačima, mislim da svi to pamte. A kada te 'pere' takav adrenalin, ne možeš slomiti ništa. Neopisiva sreća, euforija… Treba to doživjeti i onda ne trebaš više ništa.

Koji vam je gol najdraži u karijeri?

Ima ih puno dragih, ali ti koje sam zabijao Partizanu i Celticu najdraži su mi jer sam zabijao u utakmicama velikog značenja.

A suparnik?

Hajduk.

Prije 15-ak dana, kada smo se svi divili hat-tricku Mislava Oršića, Tomo Šokota rekao je da ste vi i Stjepan Štef Lamza dosad jedini imali status božanstva u Zagrebu. A zanimljivo, iako ste bili zvijezda, vaš status penjao se u nebesa jer ste na treninge znali putovati tramvajem.

Možda neće ispasti skromno, ali znam da su me navijači voljeli, obožavali. Sjećam se tih vremena, u koji god kvart da sam došao, a svugdje sam imao prijatelja, jer sam zagrebačko dijete, dočekali su me s 'di si, Mara, kralju'. Imao sam nevjerojatan status. Znam da je Lamza bio igračina, ali njegove nastupe nisam gledao. Kad me policija znala zaustaviti, bilo je odmah 'di si, Mara, kralju', pa vatrogasci, smetlari... svi su me grlili.

Kako ste doživljavali borbu navijača za povratak imena, odnosno kako ste vi zvali klub, Croatia ili Dinamo?

Nitko nije smio reći da je za Dinamo. Predsjednik Tuđman znao je da i mi razmišljamo tako, da bismo voljeli da se klub zove Dinamo. Ali pred predsjednikom nitko nije govorio Dinamo, već Croatia. U jednom intervjuu izjavio sam da bi trebalo vratiti ime Dinamo i naravno, tadašnji prvi čovjek kluba Zlatko Canjuga odmah me nazvao i pitao: 'Jesi li ti normalan, kako to možeš reći?' A ja sam mu odgovorio: 'Pa ja tako razmišljam.' Nakon toga Canjuga je kazao da će, ako ga Tuđman pita o tome, reći kako su to novinari izmislili i uvalili mi. Ali ja sam mu rekao: 'Pa znaš da Tuđman zna kako ja razmišljam.' Onda je Caki popustio: 'Ma dobro, ali ajde, nemoj više tako' (ha, ha, ha). Oni su znali da sam ja tip koji kaže što misli. Ali kod predsjednika Tuđmana imao sam takav status da sam smio to reći. Da ga nisam imao, vraga bih rekao. I u svlačionici smo svi gotovo identično razmišljali. Tuđman me volio zbog te moje iskrenosti. Cvitanovića je obožavao, Ladića također. Mislim, volio je sve, ali Cvitu posebno. I jedini je on smio biti tamo gdje su kartali, njemu iza leđa, i gledati mu karte. Mene je volio onako kao mangupa. Znao bih ga, kada smo imali nekakve ručkove ili domjenke, pitati nešto neobično, zafrkantski, nešto što ne možeš pitati predsjednika. Naravno, svi su se smijali, ali njemu je bilo drago da netko komunicira s njim na taj način jer su svi ostali bili 'posloženi': 'Predsjedniče ovo, predsjedniče ono…'. Svi su pazili što govore, pa je bilo 'pazi, nemoj se smijati, nemoj stajati ovako', 'pazi, ide predsjednik…'

Znali ste ga posjećivati i na Brijunima?

Jesmo, da. Jednom zgodom došlo nas je pet, šest. Zvao nas je na ručak. Kupao se u moru, čuvar pokraj njega, ali volio je biti u našem društvu. Plivao je pokraj nekog molića, a ja sam se zaletio i skočio, ali ne blizu njega, odnosno glave. Ali kako sam ja izveo nekakav prelom, sve je to izgledalo puno opasnije. I onda su skočili na mene: 'Pa, Mara, ne možeš skakati preko predsjednika!' Svi smo se gušili od smijeha. Igrali smo i vaterpolo, ali to je sada već urbana legenda, iako se ja toga ne sjećam, da sam ga navodno pogodio loptom. Također, kada smo došli na Brijune, odmah sam pitao gdje su skuteri i rekao da je sve tamo presporo, pa se predsjednik Tuđman počeo smijati i rekao mi: 'Tu ti je tvoj prijatelj, šef protokola Kramarić.' A kako smo on i ja zajedno odrastali u Sopotu, jasno je da smo se znali. On je bio tamo glavni, a kada je mene vidio, počeo se smijati. Ali mi je i rekao: 'Nemoj mi raditi probleme, dobit ću otkaz, bacit ću te u more.' A onda bi mu Tuđman rekao: 'Kramariću, molim te, ponašaj se pristojno prema igračima.' Stalno smo se zezali. Recimo, kada je bio svečani ručak, onda su oni stavljali listiće s imenima i pravili raspored gdje tko sjedi. Došao sam malo ranije, pa napravio novi raspored sjedenja. Pa sam gospođu Ankicu stavio na kraj stola, kćer Nevenku na drugi kraj, Ćiru (op.a., Miroslava Blaževića) također negdje daleko, a Dario Šimić i ja pokraj predsjednika Tuđmana. I da vidite paniku pet minuta prije večere, kada su skužili tko gdje sjedi. A sve je tamo strogo, po protokolu. Njemu je to bilo drago, pa je prepričavao, jako se smijao tome. Nisam se nikoga bojao, a takav sam bio i na terenu, mlad, lud. Zbog toga su me navijači i voljeli, jer takve priče krenu, pa uvijek netko nešto nadoda i kada ta priča za tri dana dođe do mene, onda to zvuči zbilja još 100 puta gore, preuveličano do boli.

U to ste vrijeme igrali i za reprezentaciju, bili ste i sudionik Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. godine.

Igrao sam sa svojim idolima iz mladosti, Bobanom, Šukerom, Prosinečkim i Bokšićem. Imao sam priliku i čast igrati s njima. A na klupi Ćiro, trener koji je još '82. pisao Dinamovu povijest, idol. Jer kad te Ćiro vodi, to je vrhunac. Imao sam priliku igrati s takvim igračima, na takvom natjecanju, što je za mene bio nevjerojatan uspjeh. Nisam jednostavno mogao vjerovati. A uz sve to, uzeli smo broncu, što je bio ogroman uspjeh hrvatskog sporta. I to još u nogometu, pokraj 20-ak velesila, koje su ispred tebe. Pokraj kojih se skoro ni ne možeš plasirati na takvo natjecanje.

Nastupi za reprezentaciju, ali posebno u Ligi prvaka za Dinamo, u zimskom prijelaznom roku 1999. otvorili su vam vrata engleske Premier lige i tada jakog Newcastlea.

Kad sam došao u Newcastle, igrao sam malo, bio sam nervozan, nestrpljiv, ali realno fizički nisam bio na potrebnom nivou da mogu igrati i rješavati utakmice s Arsenalom, Liverpoolom, ali sam ja mislio da mogu… To su bili pravi 'macani', top igrači u to vrijeme. I mi smo bili jako dobri, igrao sam finale FA kupa te bio prvi Hrvat u takvoj utakmici. Došao je novi trener Bobby Robson, on je naravno doveo svoje igrače, pa me stavio na klupu, pa na tribinu... Sada sam ljut na samog sebe zato što nisam bio strpljiviji, više radio. I što nisam ostao malo duže, jer mi je trebalo dosta dugo i za adaptaciju. Imao sam ugovor na pet godina, a sam nakon dvije i pol sezone spakirao stvari i otišao u Porto. I odmah u prvoj utakmici, protiv Anderlechta u kvalifikacijama za Ligu prvaka, zabio sam i gol, ali su mi ga poništili, a potom mi je golman uklizao i potrgao mi križne ligamente. Izgubili smo u Bruxellesu 1:0, Jan Koller nam je zabio gol. U uzvratu u Portu odigrali smo 0:0 i ostali bez plasmana u Ligu prvaka. Užas, ja out šest mjeseci, klub bez tog natjecanja. Definitivno, trebao sam biti strpljiviji, malo više trenirati, malo više se uozbiljiti.

Odlazak u Newcastle kao da ste 'namirisali', jer ima zanimljiva anegdota s priprema u La Mangi...

Da, na tim smo pripremama Robi (op.a., Prosinečki) i ja bili cimeri. I pokraj hotela bila je nekakva trgovina s opremom za golf, ali su imali i dres Newcastlea. I Robi ga je kupio. Baš bez ikakvog razloga. U međuvremenu me zove menadžer i kaže mi da ga je nazvao Ruud Gullit te ga pita želim li doći u Newcastle. Kažem: 'Ajde, može, ali treba vidjeti s Canjugom.' I okrenem se ja Robiju i kažem mu: 'Je.. te, zovu me u Newcastle.' I kaže mi Robi: 'Idi pješke, odmah kreni. Sad, odavde, iz La Mange.' Tad se već zakotrljala priča hoću li ići ili ne, ali na treningu sam ispod Dinamovog dresa obukao taj Newcastleov. Naravno, kad sam zabio gol, skinuo sam gornji dres i nastavio slaviti u Shearerovom, a ovi su mi odmah počeli 'tepati': 'Gle ovog konja, nije ni potpisao, a već nosi njihov dres'. (ha, ha, ha) No za nekoliko dana došao je po mene u La Mangu privatni avion, a u njemu Gullit. I otišao sam na liječnički.

Boraveći u Engleskoj najbolje ste osjetili snagu njihove lige, odnosno potrebnih odricanja, pa znate kroz što je sve Igor Bišćan morao proći da bi uspio u Liverpoolu.

Igor je mlad otišao gore, ali uspio je. Svaka mu čast, a čak je osvojio Ligu prvaka. Poslije je on bio vodilja dečkima koji su došli nakon njega, Modriću, Ćorluki, Kranjčaru, pa i Lovrenu, koji su izrasli u vrhunske igrače.

Nakon Porta vratili ste se u Dinamo.

Da, to je bio prvi povratak jer sam onda otišao u Panathinaikos. Igrao sam Ligu prvaka dvije godine, pa sam se vratio u Dinamo. S time da sam u Grčkoj ponovno zaradio ozljedu križnih ligamenata. Ozljede su me načele. U tom trećem nastupu za Dinamo igrao sam s Lukom (op.a., Modrićem) i Čalom, a bio je tamo i Eduardo. Nakon osvojenog naslova 2006. završio sam karijeru.

Iz tog boravka u Ateni pamti se proslava olimpijskog zlata rukometaša, a čemu sam osobno svjedočio. Došli ste Ferrarijem, ali doma, nakon fešte, niste otišli njime, već je ostao parkiran uz Hrvatsku kuću.

Ha, ha.. Bilo je svakakvih priča, knjigu bi se dalo napisati. Rukometaši, s kojima sam se znao i privatno i s kojima sam se družio i u Zagrebu, osvojili su zlato, što je naravno bila velika stvar. Išli smo i u provod, s medaljama oko vrata. Ma kakvi su to dani bili... Išao sam na njihove utakmice, jer volim rukomet, volio sam i njih jer su bili pravi dečki, prava škvadra. Naravno, morali smo proslaviti kako to i dolikuje olimpijskim pobjednicima. Ne smijem sve ni pričati, ali oni znaju kako je bilo, a bilo je vrhunski.

Malo prije spomenuli ste Luku Modrića kao svojeg suigrača. Je li on najbolji nogometaš s kojim ste igrali?

Luka je taj, svakako. Ali i Zvone, Šuker, Robi također su bili posebni igrači. Ne mogu sada reći… Mada je Luka osvojio sve. On je po rezultatima apsolutno broj jedan. Po igri, prema tome što nosi Real već godinama, što je osvojio četiri Lige prvaka s 'kraljevima', s osvojenim osobnim priznanjima, on je najbolji. Istina, nisam dugo igrao s njim, pa ne znam kako sada igra (ha, ha)… Ali po onom što gledam, zbilja je pravi.

A od međunarodnih igrača? Kojeg najviše cijenite?

Maradonina sam generacija, pa je nakon njega došao Ronaldo, Brazilac. I ovaj današnji Ronaldo je sjajan. Ali Messi je ipak broj jedan. Kakvom lakoćom igra, kakvi driblinzi, kakvi golovi, kakve asistencije, kakve lopte. Mislim da je on najbolji nogometaš u povijesti.

I vaša je karijera krenula mesijevski brzo?

Može se tako reći (ha, ha)… Ja sam iz Sopota, pa sam počeo igrati nogomet u Lokomotivi. U školi sam uvijek igrao s tri, četiri godine starijim dečkima, višima, jačima. Što mi je kasnije pomoglo jer sam morao biti bolji. Pa su me krenuli nagovarati: 'Ajde, moraš u neki klub.' I tako sam došao, negdje u veljači, na trening u Lokomotivu iako sam mislio da svi koji igraju u klubovima idu kao avioni. No došao sam na selekciju, ali mi je trener odmah rekao: 'Sada ne primamo, tek tamo negdje u lipnju. No kad si već došao, ostani na treningu. Odradi ga, ali ne trebaš dolaziti prije šestog mjeseca.' Naravno, igrao sam sa svojim godištem, što mi je bilo lagano. Rekao je trener da igramo na dva gola, dao mi poziciju i odmah sam si rekao: 'Ove ću pojesti.' Nakon treninga odmah je došao do mene i rekao: 'Brzo zovi tatu, neka donese krsni list, dvije slike, da te odmah registriramo.' Pitam ga: 'Kaj ne trebam čekati do lipnja?' 'Ma, ne, ne, ne... Krivo sam ti rekao, odmah te upisujemo. Moraš odmah igrati prvo kolo.' Tako su me i brzo registrirali. Krenulo me, zabijao sam puno golova. I Dinamo me vidio u prvoj utakmici u kojoj smo igrali. Miro Cvenk odmah mi je rekao: 'Ti mali moraš u Dinamo.' Tada su u Lokomotivi bili Božidar Šikić, Ilija Lončarević i Pero Dujmović, a savjetovali su mi da je za moj razvoj bolje da odem u Dinamo. Tako sam još u kadetima došao u klub, igrao sam, brzo sam postao reprezentativac. A za seniore sam debitirao 1993. godine, kod Ćire Blaževića. Bilo je to u finalu Kupa, u uzvratu protiv Hajduka. Pun stadion, 30, 40 tisuća gledatelja. Stavio me na poziciju beka. Pita me: 'Možeš igrati?' Mogu, naravno. A umirem od straha. Kaže mi: 'Nemam koga staviti, drži se, pazi samo da ti ne zabiju gol.' Nažalost, pobijedili smo, ali samo 2:1. Trebalo nam je 3:0, jer smo u Splitu izgubili 4:1. Poveli smo 2:0, Vlaović je zabio dva penala, jurišali smo po treći. Utakmica vrhunska, Beusan je sudio, letjelo je kamenje, za njih su igrali Bilić, Štimac… I onda nam je Kozniku na asistenciju Jeličića zabio za 2:1. Svi su bili tužni. Jedino sam ja bio ponosan jer sam debitirao. Ja izvan sebe od uzbuđenja. I zbog toga sam obuo pogrešne kopačke. Kako se sve brzo odvijalo, a svi smo imali Lottove kopačke, uzeo sam prve na kojima je pisalo SM, moji inicijali. Uzeo ih, obuo i one mi prevelike dva, tri broja. Gledam ih pa si mislim: 'Možda sam u tolikom strahu da su mi i kopačke prevelike.' Ništa, nemam kaj, drugih kopački nemam, uvjeravam sam sebe: 'Daj, odigraj utakmicu, kopačke su ti dobre. Uvijek mi pašu, zašto mi sada ne bi pasale?' I odigram ja utakmicu, dođem u svlačionicu, pokraj mene Stanić (op.a., Mario), gledamo u pod, a on mene pita: 'Čekaj, ti si igrao u mojim kopačkama?' A on ima nogu 45, ja 42. 'To su tvoje kopačke?' 'Pa, da. Ne vidiš da piše SM?' Gledam ga u čudu i onda mi kaže: 'Pa još si dobro i odigrao, pogledaj u čemu si igrao, kakva ti je kopačka.' A ja sam mislio da je sve to zbog straha. Zato smo i izgubili Kup, jer nisam igrao u svojim kopačkama (ha, ha…). Iskreno, bilo me jako strah, ali čovjek se kasnije privikne. Obožavao sam te velike utakmice, pune stadione. I stalno sam mislio - sada će svi doći, moraš zabiti gol, bit ćeš glavna faca. Nikad se više nisam bojao. Jer bio sam i fizički moćan, a kada si fizički spreman, onda si psihički čvrst. Uz to, ako imaš dobru ekipu, ne postoji više nikakav strah. Imali smo Ladića, Sedloskog, Prosinečkog, Mujčina, Šimića, Šarića, Cvitanovića, Viduku… Top ekipa.

Osim ekspresnog uzleta do Dinama, bili ste prvi sportaš sa službenim fan klubom, vi i Dario Šimić.

Zezali smo se da nas je zvao i David Beckham, jer kao da nije znao što je marketing, pa ćemo mu mi objasniti. Imali smo taj fan klub jer curice, mlađe od nas, jako su voljele Darija, on im je bio jako zgodan. A ja ono malo… (ha, ha) I tada mi je rekao: 'Daj, Silvio, ajmo otvoriti fan klub.' A ja mu kažem: 'Pa koga će to zanimati?' Međutim ljudi su se toliko učlanjivali da smo u jednom trenutku došli do broja od četiri tisuće članova. A toliko ljudi nije dolazilo ni na utakmice. Imali smo bilježnice s našim likovima, gumice, satove. Marketing iz snova. Kamo god smo dolazili, daješ intervjue, autograme. I onda je ta generacija curica, koje su bile mlađe, oko sedam, osam, deset godina, odrasla. A bilo je i situacija da ti sada već prava i lijepa žena priđe i kaže: 'Znate, ja sam bila učlanjena u vaš fan klub.' Bilo bi zanimljivo, posebno ako bi kuma (op.a., Darijeva supruga Jelena) stajala pokraj.

A kakav je Darijev sin Roko?

Pratim ga, gledam ga i kažem kumu da će biti dobar. Zvijer je, grize, potentan je, još je mlad. Za dvije, tri godine bit će odličan. Ako upola bude kao tata, bit će opasan.

Otvoreno o Udruzi Zajedno za Dinamo

Prije sedam godina, u proljeće 2014. godine, uz Darija Šimića, Tomu Šokotu i Igora Bišćana vrlo jasno stali ste uz Udrugu Zajedno za Dinamo te ste prikupili 50 tisuća potpisa kojima ste htjeli potaknuti državu da se provedu demokratski izbori u Dinamu. Jedino što se u međuvremenu promijenilo jest da su braći Mamić i Damiru Vrbanoviću dokazane nezakonite radnje te su im izrečene pravomoćne zatvorske kazne. No je li upravljanje klubom ostalo isto?

Nikome nismo htjeli zatvorsku kaznu. Tada smo rekli što mislimo o upravljačkoj strukturi kluba, a koja je postavljena kao udruga. No ako je udruga, onda moraju dati ljudima da biraju. Jedan član, jedan glas. Idi na izbore, pa ako te izaberu, budi predsjednik četiri godine i nitko ti ništa neće reći. Kandidiraj se, neka ljudi glasaju, neka sve bude transparentno. Država je tada malo potaknula pitanje toga kako je klub organiziran i kako bi to trebalo izgledati u stvarnosti. Druga bi stvar bila da je klub privatiziran. Rekli smo tada što smo trebali, imali smo potrebu s time izaći pred javnost.

S obzirom na to da više niste aktivni po tom pitanju, odnosno da se Bišćan primio izborničkog posla u U-21 reprezentaciji, Dario Šimić vodi Sindikat nogometaša, znači li to da ste dignuli ruke od kluba?

Tada smo rekli što smo mislili da treba reći, tada nitko nije smio ništa reći. Vidimo da je Udruga Dinamo - to smo mi nastavila s tom borbom. Ali to država mora riješiti. Mi tu ne možemo ništa. Možemo samo ukazivati na to, a država mora natjerati da se poštuje zakon. Što se Bišćana tiče, možda čak i dobro da se otisnuo u trenerske vode. Jer vidimo da je s mladom reprezentacijom ostvario veliki rezultat. Svi iz društva smo bili sretni kada je preuzeo U-21 reprezentaciju, to je odlična stvar i za njega, za razvojni put, a sigurni smo da će jednog dana imati i veliku trenersku karijeru. Uživancija ga je gledati i navijamo za njega.

Za razliku od nekih vaših bivših suigrača, koji su ušli u trenerske vode, vi se niste odlučili za taj put. Vidite li se uopće u nogometu? Ili kao dio radne zajednice u Dinamu?

Naravno da se vidim u nogometu. Bolji sam u ovom organizacijskom dijelu, poput nekakvog sportskog direktora, ili u marketingu. U tome sam bolji. Za trenera nisam išao jer ne znam kakav bih bio. Dosta sam umrežen, znam puno ljudi, tako da bih volio raditi u nogometu. Ali u Dinamu nije lagano raditi. Moraš imati obrazovanje, iskustvo, Dinamo je velik i ozbiljan klub i nije to samo tako. Naravno da bih volio jednog dana raditi u Dinamu, jer Dinamo je moja ljubav. Ali treba se dobro pripremiti i nikad ne znaš što se može dogoditi. Uglavnom, projekt u kojem bih trebao sudjelovati mogao bi ubrzo ugledati svjetlo dana.

Do službenog povratka u nogomet s prijateljima ćete barem igrati nogomet?

Radije odigram koju partiju tenisa, vidim da je taj nogometni teren jako velik (ha, ha). Doduše, odigrao sam malo za veterane Rudeša, ali sva sreća pa imamo leteće zamjene. Ovi mlađi su brži, spremniji. Ne mogu ja više pratiti taj ritam.

  • +16
  • +13

Silvio Marić

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!