Sponzor rubrike
Sponzor rubrike
U zemlji koja rukomet shvaća ozbiljno poput religije, Hrvatskoj se uoči polufinala ne prilazi s podcjenjivanjem, nego s oprezom i dubokim respektom. Njemačka pamti. Pamti poraze koji su boljeli više od statistike, pamti večeri u kojima je sve bilo na njihovoj strani – osim rezultata. Zato se pred novi veliki okršaj ne govori o favoritima, nego o Hrvatskoj kao momčadi koja u odlučujućim trenucima postaje nešto sasvim drugo.
U Njemačkoj, zemlji koja rukomet živi desetljećima i čija je sportska težina neupitna, prema Hrvatskoj uoči polufinala vlada iskreno divljenje. Ne ono pristojno i protokolarno, nego respekt koji dolazi iz iskustva – i iz bolnih sjećanja. Jer Nijemci jako dobro pamte velike utakmice u kojima su ostali kratkih rukava protiv Hrvatske: finale Svjetskog prvenstva 2003. i finale Olimpijskih igara 2004., dva poraza koja su duboko urezana u kolektivnu sportsku memoriju.
Zato se u njemačkim analizama Hrvatska ne spominje kao autsajder ni kao simpatična priča, nego kao nacija koja živi za rukomet i koja u ključnim trenucima zna biti nemilosrdna. Njemački mediji, izbornik i igrači govore istim jezikom: Hrvatska je mala po brojkama, ali golema kad se odlučuje o medaljama.
Izbornik Njemačke Alfred Gislason to je sažeo bez okolišanja. Pripremne utakmice, rezultati iz siječnja i statistika, poručuje, ne znače gotovo ništa kad dođe večer odluke. Hrvatska tada postaje druga momčad – čvršća, fokusiranija i mentalno snažnija. Momčad koja zna kako se igra kad je ulog najveći.
Isti refren ponavlja se kroz cijeli njemački medijski prostor. Od najvećih portala do televizijskih prijenosa, poruka je jasna i dosljedna: Hrvatska se u odlučujućim utakmicama transformira. Nije savršena, nije uvijek najljepša za gledati, ali kad se lomi – igra najbolje. Upravo zato je u Njemačkoj nitko ne doživljava olako.
Kapetan Njemačke Johannes Golla otišao je i korak dalje. Upozorio je da će Hrvatska u polufinalu dodati još one postotke kojih nema u grupnoj fazi i koje ne možeš izmjeriti brojkama. To je priznanje koje se daje samo reprezentacijama s reputacijom, kontinuitetom i poviješću velikih utakmica.
Posebnu simboliku cijeloj priči daje i čovjek na hrvatskoj klupi. Dagur Sigurdsson, trener koji je Njemačku odveo do europskog zlata, danas vodi Hrvatsku. U njemačkim analizama to se ne spominje kao zanimljiv detalj, nego kao dodatni razlog za oprez – jer zna i jedne i druge, i vrlo dobro zna što znači igrati protiv Hrvatske kad je sve na stolu.
Njemačka, rukometna sila s golemom bazom, infrastrukturom i tradicijom, prema Hrvatskoj gleda s dubokim poštovanjem. Prema zemlji koja nema širinu, ali ima identitet. Koja nema luksuz, ali ima karakter. I koja, bez obzira na okolnosti, uvijek pronađe put do završnice.
Kad takva Njemačka govori tim tonom, poruka je jasna: Hrvatska je mala samo na papiru. Na terenu je velika – i zato joj se danas, više nego ikad, divi cijeli rukometni svijet.
