NEMOGUĆA MISIJA

Hrvač Dominik Etlinger cijeli je život podredio jednom cilju, a za sve je zaslužan njegov pokojni otac: Mi ljudi nismo svjesni toga koliko smo snažni

  • Autor: Vlado Radičević
  • Zadnja izmjena 23.02.2020 09:59
  • Objavljeno 23.02.2020 u 09:59
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Hrvatski reprezentativac Dominik Etlinger kao klinac se sasvim slučajno prebacio iz nogometa, koji je trenirao četiri godine, na hrvanje. Kaže kako je to bila 'klasična ljubav na prvi pogled', a ubrzo su stigli i prvi rezultati. Nakon što se dokazao kao jedan od najboljih boraca u Europi u svojoj kategoriji Dominik ispred sebe ima novi cilj i baš sve je podredio tome - osvojiti olimpijsku medalju. Nakon toga spreman je okušati se i u MMA svijetu

Dominik Etlinger, 28-godišnji Zagrepčanin iz četvrti Trešnjevka, svoj život podredio je hrvanju u kojem je zapravo završio sasvim slučajno. Kao i većina hrvatskih klinaca, sanjao je o nogometnoj karijeri, ali zbog neviđeno snažnog tijela i fizičkih predispozicija koje su mu urođene završio je u hrvanju, plemenitoj borilačkoj vještini u kojoj je put do uspjeha nevjerojatno težak.

'Kao klinac sam trenirao nogomet jer me pokojni tata upisao u NK Zagreb. Tadašnji trener Damir Petrović, koji se hrvanjem bavio amaterski, vrlo brzo je ustanovio da sam genetski dosta snažan i preporučio mi je da s njegovim sinom dođem na hrvački trening…', prisjetio se Dominik, dodajući da i danas voli pogledati dobru rukometnu ili nogometnu utakmicu, ali 'samo kada igra reprezentacija'. Kao i većina svojih vršnjaka, voli pročitati knjigu koja ga zanima, a opušta se uz serije i filmove, pogotovo hororce.

No hrvanje, sport koji mu je bio predodređen, zapravo mu oduzima veći dio dana. Kada je iz znatiželje došao na prvi trening, bila je to 'klasična ljubav na prvi pogled', ispričao nam je Dominik.

'Otišao sam s nogometa, koji sam trenirao četiri godine, na hrvački trening kada sam imao 10 godina i od tada me nogomet još nije vidio…'

Ubrzo mu je hrvanje postalo doručak, ručak i večera. Čak i više od toga. Vrlo brzo se pokazalo da je to sport za njega, što dokazuju titule prvaka Europe i viceprvaka svijeta u kadetskom i juniorskom uzrastu. Tada je bilo jasno da je ovaj iznimno snažan dječak predodređen za velike stvari.

'Hrvanje kao sport i svaki odrađeni trening u potpunosti me ispunjavaju. Tek nakon odrađenog treninga na strunjači ili u teretani, kada znam da sam napravio nešto korisno, mogu mirno leći u krevet.'

Za sebe danas kaže da je ponosni član Hrvačkog kluba Lokomotiva, kluba u kojem je ponikao i za koji kaže 'da mu je sjajno u njemu'. On i reprezentativni sparing partner Ivan Lizatović tjeraju jedan drugog do krajnjih granica.

Naravno, dio treninga, osim na stručnjaci ili s utezima, provodi na svježem zraku pa ga se tako često može vidjeti kako trči oko jezera na zagrebačkom Jarunu.

'Istina, puno vremena provodim trčeći i prakticiram tzv. fartlek, što plastično rečeno znači da na neki način simuliram borbu što se pulsa tiče. Naime u našim borbama puls nije jednoličan i često zna skočiti na više od 200 te se naglo spustiti pa upravo tako slažem trčanje…'

U poznatoj teretani Dizačkog kluba Metalac, smještenoj u prizemlju zagrebačkog Doma sportova, uvjerili smo se u to kakva se nadljudska snaga krije u ovom sportašu. Podatak kako čovjek od 70-ak kilograma diže u 'benču' čak 180 kilograma mnoge ostavlja bez daha. Od malih nogu govore mu da je iznimno snažan.

'Iz moje kategorije od svih hrvača u svijetu nitko nije ni blizu tih 180 kilograma, ali koliko god mi to pomaže, isto tako može odmoći jer takva mišićna masa troši puno kisika. No ne mogu si pomoći jer volim dizati utege', sa smiješkom kaže hrvatski reprezentativac Dominik Etlinger.

Brutalan trening i rigorozna dijeta najveća su žrtva

Ukratko, trening koji odrađuju hrvači i energetska potrošnja teško se mogu usporediti s onima u nekom drugim sportu. Prema mišljenju većine ljudi iz borilačkih sportova, jedini koji se prema intenzitetu treninga može uspoređivati s hrvanjem jest boks. Kaže kako teretanu posjećuje tri, četiri puta tjedno te kako nikada ne ostaje manje od dva sata. Uživa u svakom treningu kao prvog dana kada je počeo, a uz sve to kaže kako je 'okružen dobrim ljudima, što mu je bitno i općenito u životu'.

Nakon što je Dominik u travnju prošle godine u rumunjskom Bukureštu osvojio brončanu medalju u kategoriji do 72 kilograma na Europskom prvenstvu, u hrvanju grčko-rimskim načinom, odredio je samome sebi nove ciljeve. I to ne bilo kakve! Prvi je plasman na Olimpijske igre u srpnju u japanskom Tokiju…

  • +8
  • +5

Dominik Etlinger - hrvatski hrvački reprezentativac

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Najveća želja mi je ne samo plasman, nego olimpijska medalja! Baš sve sam podredio tome, ali put do medalje jako je težak. Naime jako se teško kvalificirati nama hrvačima jer medalja s Europskog prvenstva gotovo ništa ne znači. Malo ljudi zna da u hrvanju ne postoji sustav bodovanja kao što je to slučaj u džudu ili tekvondou. Ali i to bi se uskoro trebalo napokon promijeniti…'

Ispričao nam je Dominik na koji način se može plasirati na Olimpijske igre te kakav pakao, u pravom smislu riječi, prolazi zadnjih mjeseci kako bi stigao do Tokija. Spartanski život, kakav trenutačno živi, zapravo je kamilica za ono kroz što prolazi ovaj uporni hrvatski borac.

Naime Dominik je odlučio nastupati u olimpijskoj kategoriji do 67 kilograma, za razliku od onih u kojima nastupa na turnirima, što znači da je već mjesecima na rigoroznoj dijeti. A uz to mora svakodnevno trenirati jer je prvi europski kvalifikacijski turnir već za mjesec dana.

'Kada sam krenuo na dijetu, imao sam 80 kilograma i jako malo ljudi vjerovalo je da mogu skinuti 13 kilograma. No jako sam tvrdoglav i uvjeren sam da ću uspjeti.'

Do turnira mora skinuti još sedam kilograma, a kako bi izborio plasman na OI 2020., mora doći do finala. Ako ne uspije, opet ga čeka još mjesec dana spartanskog načina života i novi kvalifikacijski turnir na koji dolaze hrvači iz cijelog svijeta. Ostaje dojam da je u nekim drugim sportovima puno lakše stići do Olimpijskih igara, ali iz te kože ne može. Tako je svim hrvačima…

'Svi hrvači nabrušeni dolaze na te turnire i brutalna je konkurencija. Ukratko, moraš biti u top formi, a meni veliki problem predstavlja i ta dijeta', ispričao nam je Dominik te svakog dana, zahvaljujući pametnom satu koji nosi, pazi na svaku kaloriju koju unosi u sebe, a usput mora održavati snagu i kondiciju.

'To skidanje kilograma, kako bih nastupio u nižoj kategoriji, daleko je najveća žrtva u sportu. Hrvači su po tome najluđi sportaši na svijetu!' kaže Dominik, a u dogovoru s trenerima donio je odluku da će se boriti u olimpijskoj kategoriji do 67 kilograma jer u onoj višoj, do 77 kilograma, ne bi baš imao mogućnost pobijediti…

'Prenizak sam za kategoriju do 77 kilograma i u njoj ne bih imao velike šanse, a najveći problem zapravo je dužina ruku i nogu protivnika. Snaga mi nikada nije bila problem.'

Rigorozan način prehrane u kombinaciji s brutalnim treninzima, koje nam je u detalje objasnio - zvuči to kao nemoguća misija. No sve je podredio olimpijskoj medalji, stoga se morao odreći 'normalnog' načina života. Kaže da trenutačno ima 74 kilograma, što znači da ga čeka još mjesec dana 'pravog pakla' jer treba skinuti još sedam kilograma… Naglasio je da mu u toj misiji jako puno pomaže tvrtka Polleo sport, čiji je ambasador i za koju kaže kako je 'najjača hrvatska firma što se tiče dodataka prehrani'.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Zbog djevojke još više zavolio MMA u kojem bi se volio okušati

No svjestan je toga da je sve na njemu. Ukratko, konstantno je gladan, a mora se pripremiti za turnir koji je po jačini ravan Europskom prvenstvu.

'Unos kalorija mi je katastrofalan, ali nema druge. Nekome tko to nije probao teško je opisati, ali ogromna je žrtva odrađivati hrvačke treninge takav gladan i prazan. Jako mi je teško funkcionirati s manjkom kalorija, ali idem prema željenom cilju', kaže Dominik, dodajući da je u zadnja tri mjeseca večerao svega nekoliko puta jer mu je zadnji obrok – ručak. I tako svaki dan… Kaže kako Božić uopće nije imao, a na 28. rođendan, koji je proslavio prije nekoliko dana, morao je paziti na svaki zalogaj. Za doručak jede zobenu kašu sa svega 250 kalorija, a za ručak 250 grama povrća i 150 grama mesa...

'Cijelo sam vrijeme u kalorijskom deficitu', kaže Dominik, ističući da tjednima nije okusio čokoladu, sladoled ili kolače. I uz sve to često se zbog izgladnjivanja budi noću. Običnim smrtnicima sve ovo izgleda kao mučenje, ali ne i Dominiku.

'Najgore je nekoliko dana prije službenog vaganja, kada padnem na 100 kalorija i skoro ništa ne jedem cijele dane. To je zapravo čisto preživljavanje', sa smiješkom kaže Dominik, dodajući da, ako ostvari svoje ciljeve - a to su olimpijska i svjetska medalja - ozbiljno razmišlja o MMA karijeri. Taj sport, koji je zaludio cijeli svijet, jako ga privlači.

'MMA me jako privlači i volio bih se jednoga dana, kao i Stipe Miočić, čiji je bazni sport hrvanje, okušati u ringu. No, kao što sam rekao, imam još neostvarenih ciljeva koje sam si zacrtao. Znam da je ljudima san zaraditi velike pare, kakve se vrte u MMA svijetu, ali meni to nije glavni motiv. Mene hrvanje ispunjava i ne bavim se ovim sportom zbog novca. Hrvanje me ispunjava u potpunosti!'

No jedan od razloga za to što u zadnje vrijeme sve više prati MMA borbe je Adriana Vuković, njegova djevojka i velika podrška u svemu što radi.

'Adriana se bavi tim sportom zadnjih nekoliko godina i svi kažu da je velik potencijal. Ima tek 21 godinu, a iza sebe ima titulu amaterske svjetske prvakinje u džiju-džicu te je uz to nekoliko puta bila državna prvakinja u boksu. Adriana mi je velika podrška u svemu što radim.'

Svaku medalju posvećuje preminulom ocu Robertu

No najveća podrška od prvih dana, kada je kao 10-godišnji klinac donio odluku da se s nogometa prebaci na hrvanje, svakako su mu bili roditelji, majka Dubravka i otac Robert.

I upravo je otac Robert, koji je iznenada preminuo prošle godine, njegov najveći motiv da pokori konkurenciju i na grob mu donese olimpijsku medalju. Kaže da ga na tom putu ništa neće zaustaviti…

Još danas pamti dan kada su mu, dok je bio na turniru u dalekom Iranu, javili da mu je preminuo otac.

'Kada sam odradio sve borbe, javili su mi da mi je otac imao srčani udar i da se nije izvukao. Taj dan nikada neću zaboraviti, dugo nisam mogao doći sebi, a najgore od svega je to što sam bio toliko daleko od kuće', prisjetio se Dominik. Nekoliko mjeseci kasnije osvojio je spomenutu brončanu medalju koju je posvetio ocu. Tada je, po povratku iz Bukurešta, taj emotivni trenutak podijelio sa svojim prijateljima na Facebooku…

'Nakon te tragedije koja je pogodila moju obitelj dobio sam neki dodatni motiv. Nitko ne poznaje mog tatu bolje od mene. Bio je veliki dobričina i tek kada je umro zapravo sam shvatio da možda nisam bio najbolji sin, ali on je bio najbolji otac. On je sve svoje obveze i posao podređivao meni. Kad sam bio nervozan, znao je trpjeti neke moje gluposti i napravio je sve da uspijem. Zato sam i donio tu brončanu medalju na njegov grob jer svaka medalja koju sam osvojio u karijeri bila je za njega i za mamu', suznih očiju ispričao nam je Dominik, prisjetivši se kako je, nakon što je osvojio prvu veliku medalju, punih sat vremena plakao u svlačionici. Teško mu je padalo to što njegov najveći uspjeh u karijeri otac nije vidio uživo i kaže kako ga je mjesecima progonio taj grozan osjećaj . Ali isto tako to mu je dalo dodatnu snagu da uspije napraviti gotovo nemoguće, spustiti se u nižu kategoriju kako bi potukao konkurenciju i onda krenuo na OI u Tokiju. Kaže kako emocija, otkad mu je otac preminuo, više gotovo nema, ali zato ima motiv veći nego ikada.

'Volio bih da me gledao kako osvajam broncu, ali siguran sam da me gleda odozgo i da je ponosan na mene.'

Ući na jedan dan u njegov svijet i shvatiti kako mu prođu 24 sata posebno je iskustvo. Takav režim teško je opisati npr. sportašu iz momčadskih sportova, koji nije prošao nešto slično. Slobodnog vremena zapravo ima vrlo malo, a kako se približava izlučni turnir za odlazak na Olimpijske igre, jako trpi njegov privatni život. Jedva povremeno smogne snage i nađe vremena otići na zagrebački Kineziološki fakultet, o čemu ne voli previše razgovarati. Uz spartanski način života te obveze u klubu i reprezentaciji, studiranje i diploma su se odužili, ali i taj cilj je zacrtao i sigurno će ga uskoro ostvariti.

'Uz poseban režim prehrane i jako zahtjevan trening te obavezan odmor nakon ručka, jako je teško normalno funkcionirati. Iskreno, skidam kapu sportašima koji su uspjeli paralelno pohađati fakultet i baviti se vrhunskim sportom. Ali hrvanje je nešto sasvim drugo i tko se nije bavio tim sportom, teško mu je sve objasniti. Nakon nabačaja sa 120 ili 140 kilograma često se događa da doslovno spržimo živčani sustav ili, plastično rečeno, da se dogodi tzv. umor u glavi. Kod hrvača je tzv. psihološki pad česta pojava jer su treninzi brutalni i volumen je velik', kaže Dominik, svjestan kako će ga ovakav način života izgraditi kao osobu i, kako kaže, mentalno ojačati. Još danas se u teretani Metalca prepričava kako je dva dana nakon teške operacije, kada mu je pukla tetiva u bicepsu, odrađivao trening s gipsom na ruci. Bez treninga koji ga ispunjavaju jednostavno ne može. A sada na putu do besmrtnosti ima i motiv više.

'Najveći motiv bit će mi pokojni otac. Imam svoj cilj, a ako je ovo sve što sam vam ispričao moja žrtva, onda ću uspjeti. Mi ljudi nismo svjesni toga što sve možemo izdržati i koliko smo zapravo snažni. Sve je zapravo u glavi. Eto, ja sam baš sve podredio tome da osvojim olimpijsku medalju, to je moja misija', završio je Dominik Etlinger.

Grand Prix Zagreb Open 2019.: Dominik Etlinger - Stojan Stojčev Kubatov

Grand Prix Zagreb Open 2019.: Dominik Etlinger - Stojan Stojčev Kubatov

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Kralj/PIXSELL

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!