U razgovoru za australski Esquire srpski tenisač govorio je o unutarnjoj ravnoteži, osobnim slabostima i motivaciji koja ga i dalje tjera da se natječe na najvišoj razini. Đoković pritom ističe da uspjeh ne dolazi samo iz snage, nego i iz spremnosti da čovjek prihvati vlastitu ranjivost.

'Tražim ravnotežu u tom holističkom pristupu i prihvaćam da sam samo čovjek. Griješim, imam slabosti i to je u redu. Da bi čovjek bio snažan, hrabar i uspješan, mora si dopustiti i da bude ranjiv', rekao je Đoković.

Ljubav prema tenisu i dalje je jača od svega

Mnogi se već neko vrijeme pitaju što ga i dalje motivira da ostane na Touru, a odgovor je, kaže, vrlo jednostavan - ljubav prema igri još nije nestala.

'Nemam osjećaj da sam završio svoju priču s tenisom. Motivaciju crpim iz ljubavi prema igri, natjecanju i stalnom propitivanju vlastitih granica. Kad sam na terenu, ne vodi me samo želja za pobjedom, nego i potreba da budem primjer, da pokažem vrijednosti poput predanosti, upornosti i ljubavi prema onome što radim. Ta je motivacija snažna i vrlo osobna', poručio je.

Govoreći o najvećim trenucima svoje bogate karijere, Đoković je posebno izdvojio osvajanje zlatne medalje za Srbiju na Olimpijskim igrama u Parizu.

'Pobjeda u Parizu sa 37 godina, dok sam predstavljao Srbiju, sigurno je jedan od najvećih trenutaka moje karijere. Olimpijsko zlato bilo je životni cilj. Dok sam slušao nacionalnu himnu sa zlatom oko vrata, to je bio osjećaj koji ostaje zauvijek - ne samo u sjećanju, nego u cijelom tijelu', istaknuo je Đoković.