Ovaj blog mogao bih nazvati bicikliranje, malo mondeno, pedalirajući e-bikom uz nepregledne turopoljske hrastove šume, ali sam od Zagreba do Velike Gorice stigao 'grofovski', autocestom, i išao dionicom koja je izgrađena, a nije u prometu, pa je dosta koriste rekreativci, hodači i biciklisti, posebno vikendom. Dakle prolazim Veliku Goricu južnim dijelom, po novoj tzv. autocesti za Sisak od Velike Mlake, gdje sam ušao kod novog rotora blizu veleposlanstva SAD-a. Da se i mi u Hrvatskoj malo vozimo Autobahnom, što je inače nepisano pravilo u zapadnim zemljama naše iste države EU-a - to da se takvim prometnicama prije puštanja u promet dopusti njihovo korištenje pješacima i biciklistima. Bar na neko vrijeme. I kroz Eurotunel koji prolazi ispod kanala La Manche prvo su prošli biciklisti, a onda su krenuli vlakovi i automobili, što kod nas mnogi koji se bave prometom ni ne znaju. A još manje da će u Engleskoj 2016. biti otvorena prava, stvarna autocesta za bicikliste.

Bit će duga 30 kilometara, najavio je gradonačelnik Londona Boris Johnson. Radi se o stazama koje će biti potpuno odvojene od 'pravih' cesta, a povezivat će sjever i jug te istok i zapad Londona. A sve u cilju rasterećenja javnog prometa u sklopu projekta u kojem se u biciklističku infrastrukturu ulaže 913 milijuna funti. Prema procjenama, svaka bi 'autocesta' trebala imati propusnost od 3000 biciklista na sat, što je jednako kapacitetu 41 autobusa na dva kata ili pet punih kompozicija podzemne željeznice. I naravno, biciklistička će 'autocesta', za koju ni Englezi još nemaju pravi naziv, imati sve gabarite prave moderne prometnice, pretjecajni trak, čvorišta i petlje, odmorišta i sl. Do tada malo vožnje po pravoj autocesti i osjećaja kako bi se stvarno moglo i kod nas brzo i kvalitetno putovati, kretati i rekreirati. Na električnom bikeu sam bez problema potegao do 50 km/h, bar nisam prekoračio dozvoljenu brzinu na autocesti, uz napomenu da je, prema propisima, pomoć električnog motora moguća samo do 25 km/h. Dalje sve sami, no ugodno je kada vidite da možete voziti doslovno koliko i kako želite, sami određujući svoj tempo i učinak snage. Išao sam uz vjetar pa sam se brzo vratio na prosjek od 20 km/h, no biciklisti to znaju, uvijek je drugačije i u tome je sva čar pedaliranja. Maštanja o tome kako je to 'vani' ostavimo za drugi put, ali tamo nema tako lijepih i raznolikih krajeva kao kod nas. Kao fotograf sam sudjelovao u projektu izrade biciklističkih staza Zagrebačke županije prije više od desetak godina, pa sad lokacije i krajeve kojima sam prolazio autom doživljavam i sam na biciklu.

I jedva čekam proljeće kako bih mogao po osmišljenim bike stazama u Turopolju u nova-stara otkrivanja. U međuvremenu prelazim i kanal Sava-Odra, ali po novom betonskom mostu. Inače, bike karata ima ukupno 13, a označenih tridesetak ruta. Karte se mogu skinuti s weba Turističke zajednice Zagrebačke županije, a dostupne su i u sjedištu ureda u Preradovićevoj ulici broj 22 u Zagrebu. Kako se tu negdje i sada vozim po karti broj 7, u proljeće ću odmah otići do starog drvenog mosta na Odri, ako još uvijek postoji. Obići ću Vrata Turopolja – kako to dobro zvuči! No dio tih šumskih cesta još je pod snijegom i bljuzgom, kao i šume u kojima je velika vlaga i pune su vode. Promatram to sada s glavne prometnice koja vodi od Velike Gorice prema Pokupskom. Cesta je dosta prometna i treba biti oprezan. I dalje mi pogled odvlače šume... I odvojci i skretanja za ulazak u šumu, no za sada se bolje držati asfalta, pa i prometa. Za sada su samo drvosječe ušle u tu 'močvaru od blata'. Ali u takvom okruženju se odlično snalaze divlje svinje u izletištu Ključić brdo, a njih baš ne možemo svagdje vidjeti i to u njihovom prirodnom okruženju. Posjetiteljima je dostupno 'druženje' i razgledanje nastamba. Osim divljih svinja, ima i srna i jelena… To je mamac za dječje izlete, ali i za bicikliste i mnoge druge namjernike.

Ključić brdo je baš tu negdje na sredini između Save i Kupe, među brežuljcima Vukomeričkih gorica, na kojima je i sve više kuća s tradicijskom arhitekturom. I sjecište je putova koji se isprepleću ovim krajem. Nedaleko su Mala i Velika Buna, kroz koje sam prošao, a nakon malog uspona uz nekoliko kuća za odmor i novoizgrađenog doma za starije osobe stiže se do izletišta. Od Velike Gorice do Ključić brda ima 10 kilometara, i onih petnaestak od Zagreba, vrlo pristojno i za vožnju e-biciklom. Ne treba zanemariti da je još uvijek relativno hladno, uz temperaturu od šest stupnjeva i neugodan južni vjetar. Kako su nam meteorolozi najavili, zima još nije prošla i moramo se malo strpjeti. Ključić brdo, oaza mira i ljepote, kako piše na ulazu, poznato je i po dobroj hrani. U što sam se i sam odmah uvjerio dobivši zdjelu vruće juhe s domaćim rezancima. Za tri biciklista, a ne jednog. A pokazalo se i malo sunca, pa evo još jedne nagrade, pomislih, ipak se isplatilo. Sada je sve nekako ljepše, a i kratak obilazak će biti ugodniji. Ključić brdo pruža i niz mogućnosti za rekreaciju, tu je i poučna staza, osmatračnica, a izgrađeni su i smještajni objekti, tj. bungalovi, što će biti novost u ponudi. Razmišljam i o polasku natrag, kući, moj pedelec je pun snage, kao i ja. Više za stanje baterije ni ne marim, jer imam sve više dojam da je ne mogu isprazniti. Uostalom, do Velike Gorice čeka me lagano spuštanje, osim male uzbrdice prema Velikoj Buni.

Vraćam se istim putem, iako postoji mogućnost povratka mnogo ljepšim i poučnijim putem kroz idiličan kraj pun vinograda te tihih šumskih cesta i drvenih crkvica preko Kozjače. Tu je i najljepši vidikovac na ovom području. Put bi me vodio dalje Šiljakovini i Lučanima te dalje uz Goricu prema Zagrebu. No neki drugi put. Ipak, kako bih si malo promijenio povratak, navraćam u Goricu, u kojoj me uvijek obraduju biciklističke staze, a svaki put ih je sve više. Uz aerodrom i staru goričku cestu bez problema dolazim do Velike Mlake i onda skrećem desno u mjesto. Hvata me mrak, pa i ovaj put zaobilazim najljepšu crkvu na ovom području, onu Sv. Barbare, no idući put ću je svakako posjetiti. Hitam prema Mičevcu i Jakuševcu. Možda je put malo dulji, no nije prometan i ubrzo stižem u novozagrebačko naselje Zapruđe i na Bundek, pa već računam da sam doma i, kao i uvijek, tu je još malo pedaliranja do kuće.