DINA IORDANOVA ZA TPORTAL:

'Za Kusturicu u Britaniji i SAD-u gotovo nitko nije čuo'

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 11.05.2012 12:42
  • Objavljeno 11.05.2012 u 12:42
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Stručnjakinja za europski film i kinematografiju istočne Europe i Balkana s uglednog škotskog sveučilišta St. Andrews gošća je ovogodišnjeg Subversive Film Festivala. Porazgovarali smo o festivalima, postkomunizmu, Kusturici, aktivizmu...

Dina Iordanova na ovogodišnji je Subversive Film Festival došla u svojstvu gošće, predavačice i selektorice programa Migracije. Pričom o tzv. migracijskim filmovima smo i započeli naš razgovor, točnije pitanjem – kojim se kriterijima vodila pri odabiru naslova u svojoj sekciji?

'Migracijski filmovi koji mene zanimaju su filmovi koji se bave čudnim putanjama pokreta. Ne želim stalno gledati filmove u kojima protagonisti započnu u selu u Kurdistanu pa završe u Švicarskoj, poput 'Journey Of Hope', koji jest sjajan i jako važan film, ali to smo već vidjeli. Naprimjer, 'Lamerica', koji sam izabrala za Subversive, iznimno je zanimljiv jer se bavi temom migracija iz izokrenutog kuta gledišta, s Talijanom koji dolazi u Albaniju, gubi status zapadnjaka i prisiljen je pridružiti se Albancima koji pokušavaju ući u Italiju pa tako osobno iskusi migraciju s pozicije onih koje je do jučer prezirao. 'Sretno putovanje' putuje kroz prostor i vrijeme, kao i kroz razne kulture, a 'Gorila se kupa u podne' jedan je od filmova koje je jako malo ljudi imalo prilike pogledati te posljednji film za koji je Makavejev uspio dobiti novac, jako zanimljiv uradak koji se bavi velikom postkomunističkom temom i humaniziranjem onih koji su preko noći izgubili identitet raspadom Sovjetskog Saveza. Taj je film snimljen nekoliko godina prije bilo kojeg drugog filma koji se bavi Rusima u postkomunizmu, a Makavejev je iznimno avangardan.

Večeras (petak, 19 sati) u Tuškancu držite predavanje o postkomunističkom filmu. Pretpostavljam da će o svemu ovome tamo biti više riječi.

Predavanje uvijek ispadne drugačije nego što planiram, jer prvo sam planirala govoriti o balkanskim zemljama, ali na kraju ću, kao i uvijek, više pričati o postkomunizmu općenito. Puno je primjera iz bivšeg SSSR-a, a najviše me zanima generacija koja se rodila nakon pada Berlinskog zida, koja ne zna ništa o hladnom ratu, generacija koja je sad došla na sveučilišta i kojoj predajem slične teme. Ono što želim jest vidjeti kako se svi ti postkomunistički trendovi odražavaju u filmovima.

Kada ste se i zašto počeli zanimati za filmove istočne Europe i Balkana?

Mene zanimaju različita područja. Dolazim iz Bugarske i studirala sam filozofiju, tako da nemam nikakvu podlogu u filmu. Nakon kraja hladnog rata, kada mi je bilo otprilike trideset, emigrirala sam u Ameriku. Kada je počeo rat u Bosni, na vijestima sam gledala bosansko selo u plamenu. Shvatila sam da to selo izgleda posve isto kao bugarsko selo. S tom razlikom da bugarska sela nisu bila u plamenu, iako su vrlo lako mogla biti. Mislim da je taj trenutak bio moj identifikacijski trenutak, kada sam odlučila posvetiti vrijeme istraživanju filmova bivše Jugoslavije i drugih kinematografija Balkana. Shvaćala sam ih daleko bolje od ljudi iz SAD-a, s kojima sam se tada družila, pa sam odlučila dati interpretacije koje oni nisu bili u stanju. Tako je sve počelo.

Napisali ste mnoge knjige na te teme, a jedna od njih je i ona o Emiru Kusturici. Zašto baš on?

Bila je to knjiga po narudžbi. Napisala sam knjigu 'Cinema of Flames', o prikazivanju bosanskog rata na filmu, a moj urednik je tada počeo seriju knjiga o redateljima. Zanimala ga je kinematografija svijeta pa me pitao bi li htjela napisati knjigu o Kusturici, jer je riječ o čovjeku o kojem se u Britaniji i SAD-u jako malo zna. On je zvijezda u Francuskoj i Italiji, ali u ovim zemljama za njega gotovo nitko nije čuo. Nikad ga osobno nisam upoznala, ali proučavajući oko 200 intervjua kojima sam se služila tijekom pisanja primijetila sam nešto jako zanimljivo. U ranim godinama objašnjava stvari na jedan način, no objašnjenja kasnije prilagođava onome što se dogodilo tijekom vremena. Da sam ga osobno intervjuirala, možda bih i raščistila takve diskrepancije, ali nisam bila sigurna želim li to. Nisam htjela da mi jedan intervju poništi 200 ostalih, jer bio je to zlatni rudnik.

Stavimo po strani njegovu osobnu politiku – kako komentirate kritike koje kažu da je Kusturica izgradio karijeru na prodaji klišeja i jeftinih mitova o šarmu tzv. balkanskog primitivizma, o tome kako je seksi živjeti u kulturi neukroćene strasti, alkohola i nasilja?

On nije jedini koji je to činio. Ne zaboravimo da su Kusturičini rani filmovi bili jako ozbiljni i nisu imali ni trunke takvog tipa egzotike, ali da, kasnije je krenuo činiti što i mnogi drugi redatelji – kad radiš s producentima, oni ti objasne tržište i počneš stvarati pod diktaturom tržišta. Njegova prodaja egzotike više je bila dijelom arthouse scene. Barem kada je u pitanju 'Dom za vešanje', tu nije bilo previše komercijalne svijesti, a kasnije se očito prepustio komercijalizaciji, no više kao žrtva tržišta, nego kao osoba koja je tu odluku donijela svjesno.

'Lamerica'

Nedavno ste objavili i nove knjige.

Posljednjih se nekoliko godina bavim filmskim festivalima i moje su knjige uglavnom o tome, iako sada pripremam knjigu o postkomunističkom filmu. Najnovija knjiga koju sam objavila zove se 'Film Festivals And Activism', u kojoj se bavim festivalima što prikazuju filmove vezane uz određene političke ciljeve. Intervjuirala sam i Želimira Žilnika, za mene najvećeg aktivista među redateljima. Druga knjiga je 'Digital Disruption – Cinema Moves Online', koja se bavi internetom i filmom, a prodaje se nevjerojatno dobro, vjerojatno jer je riječ o iznimno aktualnoj temi. Internet je izbrisao nevjerojatnu količinu industrija, sve od knjiga do glazbe, a ugrožen je i film, koji sve više živi na streamingu. Zanimljivo mi je hodati Zagrebom i vidjeti sve te knjižare i prodavaonice CD-a, koje u zapadnom svijetu nestaju, nema više ni Blockbustera ni Boardersa. Nestale su čak i mnoge pošte, jer zbog e-maila više nitko ne šalje pisma! A s obzirom da ljudi sve manje idu u kino i sve gledaju kod kuće preko računala, filmski festivali postaju još važniji, kao primjer kolektivnog iskustva zajedničkog gledanja na velikom platnu.

Nakon slavljenja Rumunjske priča se o novom ruskom filmu, o novom grčkom valu, no što biste vi izdvojili kao zanimljiv novi trend u europskoj kinematografiji?

Trendove stvaraju osobe poput nas, ljudi koji djeluju u filmskim zajednicama i pričaju o filmu, trudeći se održati našu malu industriju na životu. Izmišljanje trendova dio je te priče. Direktor Tribeca Film Festivala nedavno mi je pričao da je novi trend skandinavska kinematografija. U Danskoj snimaju iznimno zanimljive TV filmove koji su krenuli na filmske festivale, a tu je i Nicholas Winding Refn, koji je nakon 'Vožnje' poveo zanimanje za dansku kinematografiju. Pretpostavljam da će oni koji su godinama pratili dansku kinematografiju reći da tu zapravo nema ničeg novog, ali to je svejedno jedan od novih trendova.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi