U lijepo popunjenoj velikoj dvorani kina Tuškanac sinoć u 19 sati premijerno je prikazan najnoviji dokumentarac filmskog veterana i neumornog dokumentarista Petra Krelje
Film 'Slomljeno krilo' nastao je u produkciji Hrvatskog filmskog saveza pod produkcijskom palicom Vere Robić Škarice te ispred objektiva direktora fotografije Karmela Kursara. Osim ekipe filma, prohladnu prosinačku večer u kinu Tuškanac zagrijali su i protagonisti filma predvođeni glavnom zvijezdom – Terezom Benić
Naime Kreljin film vodi nas u prekosavsko naselje Zapruđe. U uvodnom dijelu kratko se apostrofiraju opreke svojstvene za 'zatvorenu' strukturu Zapruđa i osebujnost njegovih stanovnika: limena uniformiranost osmerokatnica i 'prijeteća' nazočnost grupe monumentalnih nebodera po sjevernom rubu naselja, ali i svojevrsna sveobuhvatnost izniklog zelenila koje - za proljeća, ljeta i dijelom jeseni - zna posve sakriti golotinju i oporost naselja.
Diskretno, ali nedvosmisleno upozorava se i na opreku između zanemarivo malog broja dječice što nabijaju lopte i velikog broja starijih ljudi koji svakodnevno svladavaju jednu te istu distancu – onu do prodavaonice i natrag. Upravo tu u priču ulazi Tereza i njezin krojački salon. Prostor je to koji već na prvi pogled zrači toplinom, urednošću i – opuštenim ugođajem. Za šivaćom mašinom je žena srednjih godina - Tereza - koju zatječemo u poslu dok je pokraj nje dražesna grlica – slomljena krila. Dok igla stroja obavlja svoj sitni užurbani vez, Tereza kreće sa svojom malom-velikom životnom pričom. Svoj je posao, u kojemu uživa, prilagodila potrebama (i skromnim mogućnostima) stanovnika naselja: i na prozoru njezina salona stoji upozorenje da se tu ponajprije nude svakovrsni šnajderski prepravci. Osim što priča o svom poslu, Tereza 'predstavlja' i svoje 'stalne' goste.
Ponajprije objašnjava kako se dogodilo da je u maloj nježnoj grlici dobila svoju stalnu družbenicu – drugu. Potom upozorava da, uz uvijek brojnu klijentelu, njezin salon svakodnevno posjećuju i žene sa stubišta (ali i cijelog Zapruđa) koje su, stjecajem životnih okolnosti, ostale posve same i koje su u Terezinu salonu našle uvijek dobro raspoloženu sugovornicu što se izvještila da, usporedo sa svojim poslom, vodi živahne razgovore s njima.
Priča o Terezi i njezinoj toplini i empatičnosti kao idealna je za ovaj predbožićni ugođaj. Vjerujemo da njeno prikazivanje na velikom platnu kina Tuškanac neće biti i posljednje javno prikazivanje.
