MILE, ALJOŠA, MAJA...

Od čega živi domaća scena: Od glazbe ili svaštarenja?

Mile Kekin, Maja Posavec, Aljoša Šerić

Mile Kekin, Maja Posavec, Aljoša Šerić

Izvor: Pixsell / Autor: Daniel Berković, Tomislav Miletić, Lucija Bušić

Da je za uspjeh u umjetnosti potrebna potpuna posvećenost stara je maksima što je ponavljaju mnogi afirmirani pisci i glazbenici te ostali pripadnici umjetničkih zanimanja

Može li glazbenik koji osam ili više sati dnevno radi u administraciji, restoranu ili bilo kojem konvencionalnom poslu, ostati zaista ozbiljno posvećen vježbanju, probama i koncertima? Premalo glazbeno tržište i brojni kompromisi mnoge domaće glazbenike tjeraju na dodatne angažmane izvan glazbe, no motiv za inzistiranje na 'drugoj karijeri' nerijetko su i različiti životni interesi. Primjera uspješnog kombiniranja dvaju ili više poslova ima, no mnogo je i onih koji zbog angažmana u glazbi i izvan nje žive pod pritiskom obaveza.

Je li svaštarenje pogubno za ozbiljno bavljenje pop i rock glazbom pitali smo neke od afirmiranih domaćih glazbenika poput Mileta Kekina iz Hladnog piva, Denisa i Harisa Ahmetaševića iz grupe Soul Fingers, Aljoše Šerića iz Pavela, Maje Posavec iz Detoura, te Adama Semijalca – Bebe Na Vole.

Anegdota koju su članovi benda Soul Fingers doživjeli na samim počecima svoje karijere, jako dobro ilustrira stav dijela svjetskog show businessa o glazbi kao hobiju.

'Jedan događaj na samom početku karijere grupe bio je prekretnica koja nam je pomogla da donesemo odluku o svojim životima sa soul glazbom. Davne 1996. u dvorani Tivoli u Ljubljani, imali smo priliku i čast svirati s našim filmskim junacima – originalnom glazbenom postavom iz filma The Blues Brothers, koji su sa Eddiejem Floydom bili na europskoj turneji. Motivirani i ispunjeni, dvoranu smo razvalili s velikim zadovoljstvom! Jako smo se dopali i bandu i tour managerima iz Njemačke koji su producirali europski i afrički dio turneje. Čak su kraj bine stajali trubač Alan Rubin, saksofonist Blue Lou Marini i gitarist i autor mnogih soul hitova Steve Cropper i čestitali nam kad smo silazili. Palo je i druženje u garderobi i dobili smo poziv života - da kao bend predgrupa idemo s njima na petnaestodnevnu turneju po Zapadnoj Africi. Nakon što smo dva sata razgovarali s njihovim managerima i došli već do pitanja o prehrambenim navikama, ima li vegetarijanaca u postavi i sl., odjednom je jedan od nas izjavio da je naš trubač doktor i hoće li on zapravo moći ići s nama na 15 dana i još je uz to napomenuo da nas dvojica studiramo pravo. To ih se nije ni najmanje dojmilo. Naprotiv, nakon dugih pregovora, kada je njemački management shvatio da ja i Denis nismo profesionalci, ostali su zatečeni i ostatak večeri kurtoazno smo razgovarali, a naš se angažman s njima na turneji više nije ni spominjao. To nam je bila najveća životna škola. Tog dana sve smo shvatili da glazba jest zabava, ali je i ozbiljan posao koji obvezuje, mada to mnogima ne izgleda tako.'

Odmah nakon tog neslavnog, ali njima nezaboravnog događaja, Denis i Haris aktivirali su tvrtku Soul fingers d.o.o.: 'Sreća' je u svemu da smo još u studentskoj dobi, kroz ovaj događaj shvatili da nas je glazba potpuno preuzela i vrlo rano smo organizirali svakodnevni život uz glazbu. Imali smo veliku podršku i roditelja. Nikad nismo popunili obrazac za zapošljavanje. 'Posao' je našao nas!, šefovi smo jedan drugome. Nemamo nikakve garancije, niti sigurnosti o kojoj svi sanjaju. Sami smo odgovorni za sve svoje odluke, poteze. Ono što osmislimo, aranžiramo, snimimo, financiramo, produciramo, od toga ćemo 'jesti'! Svakodnevni ples s muzama skupo plaćamo i ponovno bismo da moramo tako izabrali. I pazimo uvijek da sve što radimo prije svega nas pokreće, da ima granicu dostojanstva, stila i ukusa, da kad se jednom okrenemo unazad, da vidimo što je ostalo iza nas, da nam se u najmanju ruku brčić smije!'

Premda Soul Fingersi kao bend u Hrvatskoj prolaze ispod medijskog radara, braća Denis i Haris Ahmetašević već godinama žive isključivo od svoje glazbe i koncerata. Smatraju da se status uspješnog benda u Hrvatskoj i regiji ne mjeri uvijek medijskom prisutnošću: 'Sve što je u mediju je uspješno!?! Možemo to gledati tako, ali svi mi sudionici glazbene industrije dijelimo krivicu za amatersko stanje u kojem se glazba danas nalazi. Mnogi njom plaćaju račune i podebljavaju si kućne budžete u ova vremena, ne misleći da su dio ozbiljnije i veće priče, koja iz dana u dan jača važnost glazbe u društvu. Ljudi koji odlučuju o strategijama glazbene industrije, ne mislim pritom na akademsku zajednicu, ne vode računa da je jako važno da moraju promijeniti percepciju glazbene profesije i učiniti je privlačnijom. Trebaju odrediti što je to glazbeni profesionalac (to nije osoba kojoj država plaća staž i socijalno), kako profesionalce involvirati u strategiju turizma koja je jedna od vodećih grana u zemlji, kako pripremiti 'domaći glazbeni proizvod za veliko tržište' na kojem smo sada – povećati izvoz, kako nastupati prema velikom tržištu. Kad otvore taj prostor, napravit će platformu po kojoj će se ljudi moći baviti glazbom bez da rade neke druge poslove ganjajući sigurnost. U percepciji ljudi umjetnik više neće biti muzikaš, a tek tad će mediji imati nešto za napisati.'

Dvojbe između potpunog posvećivanja glazbi i poslova sa strane godinama su vladale i u Hladnom Pivu, grupi koja spada u koncertno najaktivnije bendove na Balkanu. Članovi benda više od deset godina bavili su se različitim povremenim poslovima, ali tek uoči izdavanja albuma 'Šamar' odlučili su se posvetiti isključivo bendu. Frontman Mile Kekin ispričao nam je kako su donijeli tu odluku.

'Nekako se dogodilo da smo počeli sve više i više svirati. Događalo se da sa svirki dolazimo doma u 3, 4 ujutro, a da neki od nas moraju ustati u 6 da bi stigli na posao. Neki su znali i zaspati na semaforu, prodajući novine. Zato smo rekli sebi 'hajmo probat ono što svi kažu da je nemoguće' i živjeti od sviranja, a da nastavimo i dalje radit glazbu koju želimo. Nije bilo lako donijeti tu odluku ali nam se isplatilo i to ne samo financijski', priča Mile i dodaje kako su se nakon te odluke bolje uputili u skoro sve segmente funkcioniranja benda na sceni i počeli bend voditi kao vlastitu firmu: 'Prvo smo napravili ono što napravi uprava javnih poduzeća: podijeli smo među sobom direktorske fotelje, svatko je dobio po jednu. Suba je direktor prodaje, Zoki direktor za web i moderne komunikacije, Šoki je tehnički direktor i direktor transportnog sektora, a ja sam PR i kreativni direktor. Naša zajednička sekretarica i menedžer je naš dugogodišnji prijatelj Tajson, također, naravno, direktor po zanimanju', šali se Kekin.

Hladno Pivo - Ezoterija

Pitamo ga što misli o stavu nekih njegovih kolega koji tvrde da se glazbenici moraju posvetiti isključivo glazbi, jer inače sve ostaje hobi ili diletantizam: 'Ne bih se složio s tim. Bolje je biti hobi muzičar nego profesionalni nezaposleni muzičar. Bitno je da nakon tridesete ne žicaš lovu od staraca i prijatelja, žaleći se da nema gaža, da nitko ne kuži tvoje pjesme i kako te bojkotiraju na radiju. Tko ti je kriv, nađi posao. Mi smo potekli iz radničkih obitelji, za instrumente smo sami zaradili radeći za vrijeme školskih praznika a poslije toga smo radili normalne i nenormalne poslove uz sviranje. To nas nije sprječavalo da izdajemo albume i sviramo. I mislim da nismo odavali dojam diletanata. Čak, štoviše, osvojili smo prvog Porina prije dvadeset godina za album 'Džinovski', da bi par dana nakon toga Zoki i Suba opet prodavali novine na semaforu. I nitko nas zbog toga nije smatrao diletantima.'

Hladno pivo odnedavno je počelo izdavati za vlastitu kuću - Gajba Records, u želji da se još više osamostale na glazbenom tržištu. Pod tom etiketom uskoro im izlazi i novi album 'Dani zatvorenih vrata': 'Gajba records je naš label za koji smo izdali zadnja dva albuma ali u suradnji s Menart Recordsom. A sad smo sebi rekli, hajmo biti još malo više neovisni. I hvala Menartu na razumijevanju i pomoći oko toga i što su preuzeli klasičnu distribuciju. Sami smo dali proizvesti CD-ove i otvorili webshop koji je već profunkcionirao na www.hladnopivo.hr i preko kojeg fanovi već naručuju album, premda izlazi tek 20. travnja. A stižu nam narudžbe iz cijelog svijeta. Album će bit moguće kupiti i u digitalnom obliku od 20.4. što je prvi put da to radimo i baš me zanima kako će to proći. Glavni motiv je možda ipak bio taj što smo shvatili da će album biti predobar da bi ga izdali za nekog drugog.'

Glazbenik i odvjetnik Aljoša Šerić svoja dva posla uspješno kombinira već od samih početaka. Pjevač i autor u bendovima Ramirez i Pavel, paralelno radi u odvjetničkom društvu Šerić&Šerić. Šerić se glazbom bavi jednako dugo koliko i odvjetništvom. Tvrdi kako je imati bend za njega nužna životna potreba.

'Tek se u zadnjih par godina financije koje u mom slučaju proizvede glazba bliže nekoj prosječnoj plaći, stvar je u tome da ja sam financiram većinu troškova studija, spotova, izdavač sudjeluje recimo s 25%, tako da prihod od glazbe kad se ubroje i troškovi ipak još ne doseže razinu na kojoj bih mogao voditi uredan građanski život bez svog 'dnevnog' posla, ne znam ni bih li to htio, kad dođem i ako dođem do tog praga razmislit ću', kaže glazbenik i odvjetnik koji ne smatra kako je 'specijalizacija' jedini pravi put.

Pavel - Autentično osrednji

Šerić ide i korak dalje, pa spremno demistificira umjetnički poziv. 'Takva specijalizacija je slučaj samo zadnjih stotinjak godina ljudske povijesti, brojni su obrnuti primjeri od antike, preko renesanse naovamo. Prije će biti da je stvar u raspolaganju s vremenom, dok god ne osjećam da trpi bilo koji od mojih životnih izbora ne nalazim razloga za promjenom. Umjetnost se prečesto uspoređuje s nečim božanskim, onostranim, umjetnik mora biti asket grozničavo posvećen stvaranju, umjetnik nije 'jedan od nas', jer da jest jer onda bi svatko to mogao. Stvaranje je vještina, zanat, nema prevelike razlike između umješnog postolara i dobrog autora pjesama.'

Pitamo ga i koliko ga odvjetništvo limitira u glazbi i obrnuto. Ramirez je svojevremeno imao veliki potencijal za širenje na regionalnoj sceni, no nije ga iskoristio do kraja. Možda je tome bila razlog i njegova zauzetost poslom u struci.

'Hrvatska je tako malo tržište i Ramirez je bio je toliko tržišno nebitan naspram nekih imena da je vremena uvijek bilo napretek, nema turneja, svira se vikendom, pjesme ionako pišem bilo u hodu sa suda u ured bilo u popodnevnim satima. Znate što pati? Moj Playstation 3 kojeg nisam upalio dovoljno puta da isplatim barem 15% cijene te konzole, a sad je već četvorka izašla. Tu se lomim, ili nova pjesma ili Grand Theft Auto 5.'

Iskustvo paralelnog bavljenja glazbom i glumom ima i pjevačica grupe Detour, Maja Posavec. Ona je kao pjevačica javno nastupala i prije nego što je upisala Akademiju, a upravo zbog kazališnih angažmana u jednom trenutku je odustala od benda, ispočetka se snalazeći u 'vožnji na dva kolosijeka'. Prije nešto više od godinu dana Maja se vratila u Detour, na radost članova benda, ali i brojnih poklonika. Upravo po njenom povratku, bend se konačno afirmirao u Hrvatskoj i regiji, požnjeo brojne glazbene nagrade i čini se – konačno ostvario vlastiti potencijal!

'Pjevanje, odnosno glazba, je nešto čime se bavim odmalena i znala sam da će to biti dio mog života. Gluma je nešto što nisam znala da li će uspjeti ili ne, budući da sam pet puta bila na prijemnom, ali nisam odustajala', pripovijeda pjevačica koja se u vrijeme nenastupanja s Detourom glazbom bavila kod kuće, istražujući i radeći na svom glasu i glumačkom izričaju.

Detour - Plešem sama

Maja se djelomično slaže s teorijom o nužnosti posvećenog bavljenja glazbom, ali naglašava i 'drugu stranu medalje', ističući kako većina iz njene generacije glazbenika danas u Hrvatskoj ne može sebi priuštiti da se bave isključivo glazbom, iako bi mnogi od njih to htjeli: 'S druge strane postoje i oni koji jednako pasionirano vole svoju drugu profesiju. Na Akademiji i u kazalištu sam učila, i to učenje još uvijek traje, kako koristiti svoju scensku ličnost, a to mi uvelike koristi u mojim nastupima sa bendom. Nadalje, kazalište je kreativno mjesto koje okuplja razne umjetnike svih generacija. Tamo imam priliku surađivati ne samo sa glazbenicima, nego i s redateljima, kostimografima, scenografima. Volim tu širinu i muvaonu u kazalištima.'

Maja smatra kako u njenom slučaju gluma ne pati zbog glazbe, ali ni obrnuto: 'Naravno da ponekad ne mogu uskladiti sve termine, ali najčešće se spontano dogodi vrijeme za jedno odnosno drugo. Nemoguće mi je zamisliti da nešto od toga žrtvujem.'

Od glazbe i za glazbu u Hrvatskoj i regiji žive i neki nezavisni, alternativni izvođači. Premda najšira publika i dalje uspješnima percipira samo one koji su medijskih dovoljno prisutni, prava je slika ponešto drugačija.

Da se od glazbe može živjeti i da se za to potrebno izboriti s cijelim nizom faktora u sebi i u okolini, svjedoči Adam Semijalac, poznat pod imenom Bebe Na Vole: 'Od glazbe se može živjeti na nekoliko načina, a to su svadbe, eventi, cover bandovi, status glazbenik plaćenika... Živjeti od autorskog rada je potpuno druga priča.'

Na pitanje bi li mladim glazbenicima preporučio da pokušaju živjeti isključivo od glazbe Adam odgovara niječno. 'Ali bih im definitivno preporučio da probaju na određeni rok pa bi, ako ništa drugo, razvili razumijevanje i solidarnost za ljude koji su se odlučili glazbom baviti full time. Često mi prijatelji kažu: Joj ja bi tako rado samo svirala/o ali nemam muda dati otkaz. A je li? A nije ti problem svirati 'za promociju' i srozavati i ovako niske kriterije glazbenog posla!?

Semijalac je jedan od rijetkih domaćih glazbenika koji glasno kritizira kolege koji pristaju svirati bez honorara ili adekvatne naknade. Zato, ne čudi njegov cinizam kada ga pitamo bi li ikada mogao glazbu staviti na drugo mjesto i posvetiti se nekom konvencionalnijem, neumjetničkom poslu: 'Kolika je navala bendova i izvođača koji bi svirali za badava samo da sviraju i koji su navikli birtijaše i organizatore festivala da ih mogu dobit za kikiriki, možda je polako i vrijeme da si nađem drugi posao.'

Na kraju vrijedi konstatirati da je promjena javne percepcije prema glazbi i glazbenicima nužna za promjenu odnosa što ju prema ovoj umjetnosti i onima koji se njom bave imaju ostali akteri na tržištu. Na glazbenicima je, pak, da inzistiraju na međusobnoj solidarnosti i samopoštovanju te se oslobode predrasude o glazbi kao djelatnosti od koje žive samo odabrani.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!