SERGIO STIVALETTI ZA TPORTAL:

'Ja sam nešto između Rogera Cormana i Eda Wooda'

  • Autor: Velimir Grgić
  • Zadnja izmjena 29.10.2012 10:10
  • Objavljeno 29.10.2012 u 09:22
Velimir i Sergio Stivaletti

Velimir i Sergio Stivaletti

Izvor: tportal.hr / Autor: tportal

Kralj euro horora, redatelj i majstor specijalnih efekata koji je radio s velikanima talijanskog filma (Argento, Bava, Soavi...) govori o svojim iskustvima, prošlosti i budućnosti talijanskog žanra, 'Prometeju', 'Terminatoru' i novom kultnom omnibusu

Ono što je Tom Savini bio za američke horor blockbustere osamdesetih, to je Sergio Stivaletti bio za talijanski giallo, horor, eksploataciju i krvave komedije – jedan od najvećih majstora specijalnih efekata u povijesti europskog filma okušao se i u režiji ('Voštana maska', 'Tri lica terora'), uveo računalno generirane efekte (CGI) u produkciju Starog kontinenta te surađivao s najvećim ikonama talijanske kinematografije na njihovim remek-djelima, kao što su Dario Argento ('Phenomena', 'Opera', 'Stendhalov sindrom'), Lamberto Bava ('Demoni'), Michele Soavi ('Dellamorte, Dellamore')...

Stivaletti je bio glavni gost ovogodišnjeg Festivala srpskog filma fantastike u Beogradu te primio nagradu Koskar za poseban doprinos filmskoj umjetnosti.

'Kad sam počeo raditi s Darijem Argentom, on je već bio legenda. Njegove sam filmove gledao kao tinejdžer, sa 17, 18 godina, i za mene je već tada bio ikona kakvom ga danas smatraju', priča Stivaletti i nastavlja: 'S Micheleom Soavijem je bilo drugačije, jer on je postao pomoćnik redatelja na 'Phenomeni', Argentovom filmu za koji sam radio efekte, tako da smo počeli zajedno. Snimili smo 'Dellamorte, Dellamore', a iako nismo imali pojma kakav će status imati, taj je film postao iznimno važnim ostvarenjem. To vidim i danas, jer kad god odem u SAD, svi me pitaju za 'Dellamorte, Dellamore', umjesto za druge, meni važnije filmove.'

Na primjer, koje?

'Phenomena'. Jako mi je važan, jer je to bio moj prvi veliki rad na filmu, a usto mislim da je riječ o jednom od najboljih filmova Darija Argenta, posljednjem filmu stare faze Darijevog stvaralaštva.

Čini se da je u posljednjih desetak godina tzv. akademski filmski svijet konačno počeo odavati počast redateljima s kojima ste surađivali. Oni su od 'običnih' majstora žanra postali ikonama europske filmske umjetnosti, a njihovi filmovi klasicima. Smatrate li da im to koristi ili šteti, kada je zajednica fanova u pitanju?

Bojim se da kada postaneš materijal za knjige i muzeje, više nisi ono što si nekada bio ili ono što bi trebao biti. Radio sam u eri kada su se Argentova djela proglašavala B-filmovima, a sada u esejima i knjigama čitam nešto posve drugo. Vrijeme mijenja percepciju umjetnosti, baš kao što se i mi sami mijenjamo. Ono što radim danas ne može biti isto kao i ono što sam radio nekada, jer svi komadići iskustava iz prošlosti danas se slažu u mojim novijim radovima. Kad danas gledam svoje starije filmove, i sâm vidim stvari koje u njima nisam vidio prije.

Kako ste uopće završili u svijetu specijalnih efekata? Je li stvaranje čudovišta bio vaš san od djetinjstva?

Kao i sva djeca, igrao sam se lutkama, vojnicima... Ali draže su mi bile stvari iz domene fantastike – iako sam kao dijete volio ići u kino gledati filmove Sergija Leonea, više sam uživao u 'King Kong vs. Godzilla' i takvim stvarima. Prvi film koji me istinski impresionirao bio je britanski fantasy s dinosaurusima, 'One Million Years B.C.', koji me jako zainteresirao za efekte.

Osim spomenutih, surađivali ste s nekim drugim talijanskim ikonama, poput Pupija Avatija. To je bio vaš pravi početak?

Da, s Pupijem sam surađivao na samom početku svoje karijere, prije 'Phenomene'. Izrađivao sam mu razne rekvizite za film, poput lutki od šibica.

Puno godina kasnije počeli ste se baviti i nečim posve suprotnim lutkama od šibica – računalnim efektima. Bili ste pionir CGI-ja u talijanskom filmu?

Jesam. Upoznao sam Toma Savinija koji me posjetio kod kuće i pričao mi o tome kako se u Americi mijenja svijet specijalnih efekata te napomenuo da moram pogledati 'Terminator 2', kao primjer toga koliko se naš posao mijenja pod utjecajem računalne grafike. Dok nisam pogledao 'Terminator 2', mislio sam da se CGI može koristiti samo za animaciju vode i predmeta, a ne živih stvari. No dan nakon što sam ga pogledao, otišao sam kupiti svoj prvi Silicone Graphics.

'Phenomena'

Nije li danas previše CGI-ja u hororu, što ga čini manje uvjerljivim?

CGI se može koristiti na različite načine. S jedne strane, možeš raditi 'Shreka' i sve nacrtati, no kombiniranje s tradicionalnim efektima jest najbolji način. Problem nastaje onda kada ljudi vide da je nešto nacrtano, a ne bi trebalo biti. Osim toga, ljudi misle da je CGI lakši put, ali kada znaš cijeli proces, na računalne efekte počneš gledati drugačije. Ali da, naš mozak jasno registrira kada se na platnu pojavi lažni Schwarzenegger pa gubimo interes za njega, svjesni da to nije prava stvar, već crtić. Osim toga, problem je kad redatelj da majstorima specijalnih efekata odriješene ruke – oni vrlo lako mogu upropastiti film. Najnoviji primjer za to je 'Prometej'. Ridley Scott je po meni najbolji redatelj, a 'Alien' jedan od najboljih filmova svih vremena. Usporedite li 'Prometeja' i 'Alien', sve je jasno - 'Prometej' je samo još jedan SF film koji nema veze s 'Alienom', to su odvojeni svjetovi.

Osim efektima, bavili ste se režijom. Otkud hrabrost za sjedanje u redateljski stolac?

Mislim da sam naučio režirati gledajući druge redatelje, ali i radeći svoj posao, jer kada radiš na efektima, razmišljaš poprilično kao redatelj - o scenama, kadrovima i montaži koja bi najbolje istakla efekte. Cijelo vrijeme razmišljaš kao redatelj, vjerojatno više nego redatelj sam. Njega često nije briga za tehničke stvari, a ti moraš misliti i o njima i o umjetničkim stvarima, baš kao što razmišljaju najbolji redatelji. Mislim da sam dobar tehnički redatelj, ali nisam siguran koliko sam dobar u umjetničkom aspektu. Znam da imam nešto za reći, samo ne znam koliko dobro to govorim.

Snimate li nešto novo?

Napisao sam puno scenarija, a trenutno snimam jednu epizodu omnibusa 'The Profane Exhibit' u kojem sudjeluje 12 redatelja, kao što su Ruggero Deodato, Uwe Boll, Richard Stanley... Moja se epizoda zove 'Tophet Quorom' i govori o ljudskim žrtvama Molochu. Traje oko dvadesetak minuta i upravo smo u procesu postprodukcije.

Pretpostavljam da sami radite efekte za svoju priču?

Da, ali imam suradnike u svojoj radionici, kipare i razne ljude koji su završili moju školu za specijalne efekte. U svojoj školi, koju sam zajedno s podrumom svoje kuće koristio i kao lokaciju za snimanje, odgajam nove talente ne bi li jednog dana radili na nekim novim naslovima. Doduše, to nije lako jer u Italiji nema producenata – zbog čega ni ja ne mogu snimiti novi dugometražni film. Budžeti su užasno niski, a situacija je u Italiji danas neusporediva s kinematografijom Španjolske, Francuske, Britanije... Jedina prava talijanska žanrovska produkcija u zadnje vrijeme bio je Argentov 'Dracula'. Današnje stanje uopće se ne može usporediti sa zlatnim dobom talijanskog žanrovskog filma. Sve što možeš jest uzeti Cannon, snimiti i montirati na računalu u svojoj sobi. Ponekad nisam siguran jesam li poput Rogera Cormana ili Eda Wooda. Ali mislim da sam negdje između (smijeh).

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi