Kada smo, još uvijek prilično nedavno, s Krstom Papićem razgovarali o njegovom posljednjem igranom filmu 'Cvjetni trg', ujedno i prvom uratku nakon kreativne pauze duge čak devet godina, kroz smijeh nam je rekao kako ubuduće planira snimati češće, s obzirom na to da mu 'nije ostalo još puno vremena'. Nitko nije mogao znati da se radi o proročanstvu, a ne o šali – vremena je ionako malo, u ubrzanom svijetu današnjice manje nego ikada, ali svaka smrt podsjeti nas na to da ga imamo puno manje nego što volimo vjerovati, ma koliko odbijali misliti o tome.

Krsto Papić bio je jedan od onih koji nije odbijao misliti, razmišljati i boriti se s najtvrđim problemima ljudskog postojanja, onako kako je najbolje znao, sjedeći s megafonom iza kamere. Iako se razvijao unutar šarolike, talentirane generacije poslijeratnih jugoslavenskih filmaša, nikada nije bio tek jedan od modernista i komunista, inovatora i partijskih poslušnika koji su djelovali kao umjetnici impresionirani Zapadom ili jednostavno ispunjavali celuloidne uputnice po političkoj liniji. Svojim neukroćenim autorskim realizmom jasno je skretao s oba kursa, a njegove 'Lisice' ostaju jednim od najboljih hrvatskih filmova vremena, uradak koji svoju političku i (ono važnije) emotivnu, psihološku snagu nije izgubio ni danas, gotovo pola stoljeća kasnije.

Kreativno putovanje počelo je šezdesetih, kada je Papić, rođen 1933. u Crnoj Gori, na poziv rođaka Veljka Bulajića doputovao u Zagreb. Nakon asistiranja na Bulajićevim naslovima, 1967. snima samostalni dugometražni igrani prvijenac 'Iluzija', ne bi li već dvije godine kasnije potpisao 'Lisice', kombinirajući Tita, Staljina, Udbu i nasilni patrijarhat ruralne zajednice hrvatskog kamenjara u jedno remek-djelo koje mu donosi i Veliku zlatnu arenu za najbolji film u Puli.