Semaglutid (Wegovy/Ozempic) i tirzepatid (Mounjaro) pripadaju skupini lijekova koji oponašaju djelovanje hormona GLP‑1 te pomažu osobama s pretilošću u gubitku težine, istodobno utječući na apetit, sitost i brzinu kojom hrana napušta želudac. Sve je više dokaza da te terapije mijenjaju i prehrambene preferencije, žudnje te doživljaj okusa, pa čak i smanjuju poriv za alkoholom. Pitanje više nije samo koliko kilograma pada, nego kako se mijenja odnos prema hrani u cjelini.

Smanjen apetit

GLP‑1 agonisti smanjuju osjećaj gladi i pojačavaju sitost tako što usporavaju pražnjenje želuca te mijenjaju hormonske signale između crijeva, gušterače i mozga. Kako oponašaju GLP‑1, potiču veće izlučivanje inzulina i koče prekomjerno otpuštanje glukoze iz jetre, što stabilizira šećer u krvi kod osoba s tipom 2 šećerne bolesti. Dr. Simon Dryden za The Guardian objašnjava: 'Učinak je dvostruk – hrana dulje ostaje u želucu pa se brže osjećamo sitima, a istodobno se mijenja hormonalna regulacija glukoze i inzulina koja smanjuje oscilacije apetita'.' Neka istraživanja bilježe i slabiju želju za alkoholom, što dodatno pojačava razliku u dnevnim žudnjama.

Nezdravo postaje manje privlačno

Mnogi pacijenti prijavljuju da im masna, slatka ili izrazito slana hrana postaje manje privlačna jer GLP‑1 smanjuje 'nagradnu vrijednost' takvih zalogaja u mozgu. Prof. Alexander Miras ističe da je učinak nalik onome nakon bariatrijske kirurgije, nakon koje prirodno porastu razine endogenog GLP‑1 u crijevima i preusmjere centre nagrade: 'Znamo da GLP‑1 djeluje na dijelove mozga koji odlučuju koliko je hrana nagrađujuća te posebno smanjuje privlačnost hrane bogate mastima i šećerom'. Kod dijela bolesnika promjene preferencija traju mjesecima, a kod otprilike petine i dugoročno, pri čemu se uz GLP‑1 terapije sve češće vidi obrazac sličan postoperativnom.

Novo nepce

Kao vrsta, evolucijski smo 'ožičeni' da volimo ono što je nekad bilo rijetko, mnogo masnoća i šećera, no kada se farmakološki stiša taj unutarnji megafon, otvara se prostor za druge okuse. Prof. Jason Halford objašnjava: 'Kada uklonite šum i instinktivni pogon za šećerom i masnoćom, mijenja se odnos s hranom i s okusima, a ljudi tada traže nešto drugo što će biti zanimljivo jer više ne dobivaju isti udar nagrade'. To u praksi znači da se lakše prihvaćaju svježiji, laganiji i kompleksniji profili, od gorkastih do umamija, a obroci postaju sporiji i promišljeniji.

Okusi mogu biti izraženiji

Novi radovi upućuju da dio korisnika na Ozempicu, Wegovyju ili Mounjaru hranu doživljava osjetno slađom ili slanijom nego prije, dok se percepcija gorčine i kiselosti manje mijenja. Zanimljivo, oni koji prijave 'pojačane' slatkoću ili slanoću dvostruko češće navode i bržu sitost; uočeno je i da su ispitanici koji su hranu osjećali slađom imali 67 posto veće izglede prijaviti smanjen apetit i 85 posto veće izglede prijaviti manju žudnju. Prof. Othmar Moser pojašnjava: 'Ovi lijekovi ne djeluju samo u crijevu i centrima gladi, nego i na stanice okusnih pupoljaka te moždane regije za okus i nagradu, pa suptilno mijenjaju kako se doživljavaju snažni okusi poput slatkoće ili slanoće, a to potom utječe i na apetit'.

Više želučanih smetnji

Mučnina, nadutost, proljev ili zatvor među najčešćim su nuspojavama GLP‑1 terapija, a često ih pogoršavaju kisela, ljuta i jako masna jela i pića. Taj 'post‑ingestivni' efekt odgoja želuca može biti snažan motivator promjene navika: ako čokolada ili prženo pojačavaju nelagodu, logično je da se takvi zalogaji sve rjeđe biraju. Miras dodaje: 'Nije samo da hormoni smanjuju užitak u toj hrani; dio ljudi ima nuspojave nakon jela, pa izbjegavaju nezdravo jer ih doslovno tjera na loše – to je vrlo praktičan korektiv ponašanja'.'

Što to znači za svakodnevicu

Iako lijekovi 'olakšavaju' zdrave odabire, temelj ostaje uravnotežena prehrana s dovoljno proteina, vlakana i tekućine, uz redovit ritam obroka. Dobro je voditi dnevnik tolerancije namirnica i bilježiti okidače mučnine, napuhnutosti ili žgaravice, osobito u fazama povećanja doze. Ako se jave trajne ili teže nuspojave, nepojašnjene promjene okusa ili snažan pad apetita, važno je javiti se liječniku radi prilagodbe terapije i savjetovanja s nutricionistom.

Osobe s kroničnim bolestima probavnog sustava, sklonosti dehidraciji ili elektrolitskim disbalansima te žene na oralnoj kontracepciji trebaju individualni plan i češće kontrole. Budući da se gubitkom težine može sniziti krvni tlak, ponekad je nužno prilagoditi antihipertenzive; isto vrijedi i za terapije regulacije glukoze. Ključno je izbjeći premali unos energije jer predugo 'jedenje na sitosti' zna završiti gubitkom mišićne mase i nutritivnim manjcima.