Kaže se kako ljudi često biraju pse koji su im slični, no čini se kako je prije istina ta da vlasnici svojim ponašanjem i raspoloženjem utječu na formiranje karaktera svojih ljubimaca
O psećem emotivnom životu u ovoj se rubrici već govorilo, no, uzevši u obzir i nedavne znanstvene spoznaje, red je napisati još ponešto o psećoj sposobnosti razumijevanja i interakcije s nama ljudima. Naime nedavno su i naši mediji prenijeli vijest o istraživanju koje je pod vodstvom dr. Iris Schöberl proveo tim znanstvenika sa Sveučilišta u Beču.
Na uzorku od 132 psa i njihovih vlasnika provedeni su brojni testovi koji su sadržavali umjereno stresne situacije te je iz njih izvedeno nekoliko zaključaka. Prvi je onaj općeniti, a to je da psi istinski doživljavaju emotivna stanja svojih vlasnika te da ona snažno utječu na njih. Konkretnije, naglasak je pri istraživanju stavljen na dvije ljudske osobine – neurotičnost i suradljivost to jest otvorenost i prijateljsko raspoloženje prema drugima. Otkriveno je da su psi neurotičnih vlasnika koji su se lošije nosili sa stresnim situacijama i sami teško podnosili stres, a psi vlasnika prijateljskog i opuštenijeg ponašanja bili i sami smireniji i otporniji na stres.
Uz navedeno, otkriveno je i jedno zanimljivo svojstvo vezano uz spol. Naime mužjaci čiji su vlasnici bile žene bili su manje društveni i opušteni nego oni muških vlasnika. To se može tumačiti činjenicom da su žene prosječno sklonije neurotskom reagiranju, primjerice zbog straha od napada noću ili sličnih neugodnosti, no ovaj podatak nije do kraja razjašnjen.
vezane vijesti
Opći zaključak doktorice Schöberl je taj da karakter vlasnika, uz genetiku i druge utjecaje iz okoline, umnogome utječe na karakter psa te da ljudi skloniji pesimizmu i neurotskim teškoćama poput tjeskobe i depresije svojim stanjima utječu i na svoje pse. Ovo istraživanje, smatram, potvrdilo je nešto što mnogi treneri pa i mnogi ljubitelji pasa već znaju. Stara je psetarska izreka, naime, ta da napetost putuje preko povodnika, a nerijetko se čuje i 'kakav gazda, takav pas'. U svakom slučaju, ovo će istraživanje, nadam se, voditi i k daljnjim znanstvenim spoznajama o interakciji ljudi i pasa koja je nedvojbeno duboka i slojevita. Otkako psi više vremena provode s ljudima, ta je spona još čvršća i dublja te katkad promatrajući svoga psa čovjek može štošta naučiti o sebi.
Svojedobno je profesor Aleksandar Stanetti sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta studentima pokazivao fotografije pasa i ljudi koje je špijunski fotografirao na izložbama. Na nekima od njih sličnosti su bile upravo zapanjujuće, što je stari profesor nerijetko i duhovito komentirao. Naravno da fizička sličnost ne mora mnogo govoriti o povezanosti pasa s njihovim vlasnicima, no ni taj čimbenik nije nebitan.
Ljudi, naravno, i odabiru pse koji im na neki način odgovaraju, no katkad tek baveći se njima spoznaju što ih je zapravo privuklo upravo toj životinji. Konrad Lorenz tako piše o psima koji su po temeljnim svojstvima slični svojim vlasnicima, ali i o drugoj varijanti – psima koji na neki način nadopunjuju osobine svojih vlasnika. Drugim riječima, neće stafordskog terijera uvijek nabaviti kakav čvrsti dečko iz kvarta, a neće ni svaki mini pudl završiti kod luckaste krhke udovice. Katkad u svome psu tražimo sebe, a katkad nešto za što slutimo da nedostaje našoj osobnosti.
Ovo je istraživanje i znanstveno potvrdilo činjenicu da je taj proces i obostran te da svojom osobnošću utječemo na našeg dlakavca. Premda je mnogim trenerima, a i ljubiteljima ona uvelike znana, ipak ovo istraživanje, naročito u suvremeno doba, pozitivno doprinosi razumijevanju i kvaliteti odnosa ljudi i pasa. Što pak govori prosječnim vlasnicima pasa? U najmanju ruku kako nema sumnje da će i za vašeg psa biti bolje da ima optimističnijeg i srdačnijeg gazdu!
