O tome tko je skloniji donijeti odluku o otkazu, pripadnici mlađih ili starijih generacija, je li im za to povod opasnost od burnouta, odnosno izgaranja na poslu, ili pak nezadovoljstvo njime, porazgovarali smo s dr.sc. Zvonimirom Galićem, profesorom s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i suvoditeljem Studija upravljanja ljudskim potencijalima na Sveučilištu u Zagrebu.

Prema njegovim riječima, čini se da su mlađe generacije ipak puno mobilnije kad se radi o radnim mjestima.

'Moram priznati da sam donedavno dvojio radi li se zbilja o jasnom trendu ili kombinaciji istaknutih medijskih primjera uparenih sa standardnim žaljenjem starijih na mlađe generacije. No konačno imamo jasne podatke. Krajem kolovoza i početkom rujna moj tim je s Hendalom proveo istraživanje o namjeri napuštanja organizacije i iseljavanja na reprezentativnom uzorku hrvatskih radnika. Na razini cijelog uzorka, petina ljudi kaže da traži posao u trenutku istraživanja, nešto manje od trećine namjerava ga tražiti u narednih godinu dana, a 13,9 posto planira se iseliti iz Hrvatske u istom razdoblju', objašnjava on.

Ti postoci, dodaje, bili su slični u različitim regijama te neovisni o spolu, pa čak i visini plaće.

'Jedina razlika koja se snažno izdvajala je - dob. Kod mlađih od 34 godine ti su postoci bitno veći - 27,9 posto ih trenutno traži novi posao, čak 42,2 posto namjerava ga tražiti u narednih godinu dana, a petina planira tražiti posao izvan RH u narednoj godini. Dakle, da, mladi su puno zahtjevniji i to je činjenica današnjeg tržišta rada. Teško je reći je li to dobro, a odgovor ovisi i o tome koga pitate. Poslodavci se sasvim sigurno nalaze u nezavidnom položaju jer je pasivno tržište rada na koje smo se naviknuli - stvar prošlosti', objašnjava Galić.

O toj vrlo vidljivoj promjeni u stavu prema poslu psiholog kaže da se radi o dva značajna trenutka.

'Rekao bih da se tu radi o dva ključna čimbenika. Prvi je socijalni i odnosi se na to da se na tržištu rada pojavila generacija koja je stasala u bitno drugačijim okolnostima u odnosu na one ranije. Ti 'zahtjevni klinci' obrazovani su u kakvoj-takvoj tržišnoj ekonomiji i bili su izloženi suvremenim socijalnim i tehnološkim utjecajima, stoga su oni drugačije oblikovali njihove stavove i vrijednosti. Istovremeno, došlo je do snažne promjene na tržištu rada. Gospodarstvo je posljednjih godina raslo, a na naplatu su došli loši demografski trendovi ojačani iseljavanjem nakon pristupanja EU. Da sažmem, mladi su zahtjevni prema poslodavcima jer si to mogu priuštiti i jer su im aspiracije iste kao one njihovih vršnjaka u ostatku EU-a. Za razliku od ranijih vremena, kada smo imali na stotine tisuća nezaposlenih, sada imamo manjak radnika u gotovo svim sektorima. Zahvaljujući činjenici da je ekonomija ipak rasla nakon velike recesije, mladi se srećom često ne moraju usmjeravati na golo preživljavanje, već od poslodavaca nastoje izvući maksimum', objašnjava Galić.

Dodaje i da su promjene na svjetskom radnom tržištu došle i do nas.

'Mislim da će se sve veći broj i mlađih i starijih odlučivati za samostalne poslove i da je to također rezultat snažno promijenjenih okolnosti u kojima se nalazimo. Nakon pristupanja EU bitno smo gospodarski napredovali. Taj napredak nije snažan onoliko koliko bismo htjeli niti su njegovi učinci pravedno raspoređeni. Ali on je nepovratno promijenio i ljude i tržište rada. Kao što sam rekao malo ranije, mladima je to bilo lakše jer su bili socijalizirani u drugim okolnostima. Starijima je teže jer su naviknuli na drugačije, trajnije odnose s poslodavcima, ali i zato što imaju financijske obaveze, kao što su stambeni krediti ili djeca', kaže psiholog.

Ono što ljude, nastavlja, najviše koči u odlučivanju na poduzetništvo je nesigurnost.

'Poduzetnička karijera po definiciji uključuje rizike kojima smo u nekim fazama života manje skloni. Kad ekonomska situacija bude nešto bolja i kad budu mogli ući u poduzetništvo s nekom financijskom zalihom, mislim da će se na poduzetničke karijere odlučivati veći broj ljudi. O tome nemam podatke, ali opažanjem znatnog broja ljudi koji su otišli u poduzetništvo posljednjih godina, čini mi se da se to već počinje događati', objašnjava Galić.

Zbog čega dajemo otkaz

Usprkos boljim radnim uvjetima i kod nas, mnogi zaposlenici, kako su pokazala brojna istraživanja, planiraju promijeniti posao zbog nezadovoljstva.

'Gledajte, nitko ne odlazi odande gdje mu je dobro, odnosno ako ne percipira da će mu na drugom mjestu biti bolje. Temeljni motiv za promjenu posla je nezadovoljenje važnih psiholoških potreba, odnosno činjenica da nam posao ne pruža ono što nam treba: pristojna primanja, rast i razvoj ili prijateljske odnose na radnom mjestu, uz ideju da bi nam negdje drugdje te potrebe mogle biti zadovoljene. Činjenica je da su radna mjesta globalno nepoticajna. Recimo, globalno istraživanje radne snage, koje je objavio Gallup 2022., pokazuje da postotak ljudi koji su angažirani, odnosno posvećeni su i uživaju u svojim poslovima iznosi 22 posto. Slično kao i u nizu stvari, Hrvatska je i tu bila u zaostatku sa 17 posto angažirane radne snage. Ona kap koja prelijeva čašu, odnosno okidač za davanje otkaza je pojava bolje prilike (što se dogodilo nizu naših građana otvaranjem mogućnosti zapošljavanja u drugim zemljama EU-a), odnosno 'karijerni šokovi' koji se odnose na poslovne ili privatne okolnosti koja nas potaknu da obratimo značajnu pažnju na to kako nam je na radnom mjestu (npr. rođenje djeteta, nepravedno promaknuće)', mišljenja je Galić.

Premda su i nove prilike i karijerni šokovi često individualni, dodaje, zanimljivo je to da su i priključivanje EU i pandemija covida bili događaji koji su pokrenuli dinamiku na hrvatskom tržištu rada, kasnije nazvanu Big Quit, pa su ljudi zaposleni na poticajnim, a često i lošim radnim mjestima osvijestili svoju situaciju i uvidjeli da postoje druge, bolje opcije.

Što je SUPERB?

Ističe i da zaposlenici žele poslove koji najbolje zadovoljavaju njihove ključne psihološke potrebe.

'U našem istraživačkom timu pokušali smo sažeti 50 godina istraživanja iz organizacijske psihologije u akronim SUPERB. Ono što ljudi žele od posla je prije svega sigurnost (Safety), pri čemu je najvažnija materijalna sigurnost, koja proizlazi iz visine primanja, ali je tu i psihološka sigurnost - da vas se na poslu fer i pošteno tretira. Druga stvar koju ljudi žele od posla predstavljaju rast i razvoj (Upgrading) – neovisno o radnom mjestu, svi želimo rasti, razvijati se i doživljavati da smo kompetentni u nečemu na poslu. Nadalje, svima nam treba osjećaj da ono što radimo ima neki smisao i svrhu (Purpose) te da nas se pita za mišljenje o tijeku i ishodima našeg posla (Empowerment). Konačno, većina nas želi smislene odnose sa šefom i suradnicima (Relationships), odnosno stvoriti ravnotežu između radne i ostalih životnih uloga (Balance)', objašnjava.

Teza je bila, dodaje, da što je posao više SUPERB, to će ljudi biti zadovoljniji na radnim mjestima i pokazivati manju želju za napuštanjem organizacije.

'Podaci koje smo upravo prikupili s Hendalom jasno potvrđuju to - što su na poslu više prisutne karakteristike SUPERB, veće je zadovoljstvo poslom i angažiranost na radnom mjestu, a manja je namjera odlaska iz organizacije', rekao je Galić.

Iseljavanje i useljavanje

Što se tiče odlaska velikog broja obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo, i tu postoje zanimljivi pokazatelji.

'Krajem 2019. proveli smo istraživanje na preko 1000 novih hrvatskih iseljenika, dakle onih koji su napustili RH nakon ulaska u EU. Pitali smo ih svašta, ali istaknuo bih dva nalaza. Prvo, mladi ljudi napuštaju Hrvatsku zbog kombinacije niskih primanja i percepcije korupcije u društvu. Ta kombinacija znači da je ljudima loše te da, zbog percepcije da je sve namješteno, ne vide kako svojim ponašanjem mogu promijeniti svoju životnu situaciju. Drugo, pitali smo ih što im je sve bolje u inozemstvu te se, uz bolje plaćene i poticajnije poslove, kao najistaknutiji čimbenik pokazala uvjerenost u bolju budućnost njihove djece i unuka. Samo za sebe, mene iseljavanje ne brine. Ulaskom u EU 'potpisali' smo ideju o zajedničkom životnom i radnom prostoru u kojem su migracije normalna stvar. Problem je u tome što nam se, barem zasad, malo ljudi vraća', kaže.

Dodaje i da nimalo ne zavidi poslodavcima u ovom trenutku.

'Ne zavidim poslodavcima. Upravljanje ljudskim resursima velik je izazov i zbog demografskih trendova mislim da im prethodi vrlo zahtjevan period. Pazite, Svjetska banka predviđa da će broj stanovnika u Hrvatskoj do 2050. pasti na 3,2 milijuna. To govori da će ovi trendovi o kojima smo govorili biti još snažniji. Meni se čini da je većina naših poslodavaca prepoznala to, što se očituje sve kvalitetnijim ulaganjem u ljude. Naravno, postoji dio njih koji se ljuti na radnike, ali moram priznati da ne razumijem zašto nisu shvatili da zakon ponude i potražnje u tržišnom gospodarstvu, osim za njihove usluge i proizvode, vrijedi i za tržište radne snage', kaže psiholog.

Dio problema koji je stvoren na tržištu rada smanjenim natalitetom i iseljavanjem kompenzira se useljavanjem, dodaje Galić.

'Broj izdanih radnih dozvola mjeri se u stotinama tisuća godišnje, a useljenici više ne dolaze iz regije, nego iz dalekih zemalja poput Nepala i Filipina, s obzirom na to da gospodarsko funkcioniranje neće biti moguće bez daljnjeg velikog useljavanja. Očekujem da će useljavanje i integracija stranih radnika biti i društvena i ekonomska tema broj jedan u godinama pred nama. Trenutačno mi se čini da se taj proces, koji bi trebao biti strateška nacionalna tema, odvija potpuno stihijski. U slučaju naših radnika i u slučaju radnika useljenika bit će nužno slušati ih ako ih želimo zadržati u organizacijama. Naš savjet je utemeljiti prakse upravljanja ljudima na znanosti, odnosno pokušati organizirati prakse u Hrvatskoj tako da radna mjesta budu više usklađena s ljudskim potrebama', rekao je psiholog.