Treninzi nogometa, karatea, plivanja ili tenisa u kombinaciji s glazbenom školom, baletom, robotikom ili stranim jezicima?

Nerijetko su rasporedi školaraca nakrcani aktivnostima i doista je u moru njih teško naći optimalnu mjeru, a mnogi roditelji, kako bi maknuli djecu od sadržaja na ekranima, često u tome i pretjeruju.

Rezultat toga je jurnjava s aktivnosti na aktivnost, što nerijetko izaziva kontraefekt te dijete postane iscrpljeno, umorno i nezadovoljno.

O tome koliko je aktivnosti optimalno i kako znati rasporediti vrijeme, razgovarali smo s psihologom Krešimirom Prijateljem s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

Svako je dijete individua za sebe

'Bliži se vrijeme početka nove školske godine, a s time i povratak u rutinu, ne samo po pitanju školskih obaveza, već i izvanškolskih i izvannastavnih aktivnosti. Premda razni oblici takvih aktivnosti mogu biti blagotvorni za socio-emocionalni i kognitivni razvoj te tjelesnu formu, važno je prepoznati trenutak u kojem mlada osoba osjeća pretrpanost ili zasićenje. Svatko je individua za sebe, a svaki roditelj najbolje poznaje upravo svoje dijete, stoga je potrebno otvorenom i iskrenom komunikacijom poticati ga na razgovor oko njegovih obaveza i vremena koje provodi u dodatnim aktivnostima. Ovakve aktivnosti mogu dijete naučiti upornosti i ustrajnosti, no isto tako, ako ih je previše, mogu dovesti do neugodnih osjećaja i povećanog nezadovoljstva. Dijete će tako možda početi nevoljko odlaziti na aktivnosti, biti nemotivirano za nastavak sudjelovanja ili će početi pokazivati jasan otpor zbog osjećaja da će iznevjeriti tuđa očekivanja ako ne nastavi sudjelovati u toj aktivnosti', objašnjava psiholog.

Dodaje i da je moguće da djeca u nekom trenutku osjete veliko opterećenje i stres.

'Djeca pod utjecajem vanjskih čimbenika, kao što su očekivanja roditelja ili drugih važnih osoba iz njihove bliske okoline, mogu vrlo lako doći do granice da im postane teško odrediti zbog čega su uključena u određenu aktivnost - sebe ili drugih. Ako između djeteta i roditelja nije stvoren prostor za otvorenu komunikaciju, možda će početi potiskivati svoje potrebe i truditi se nastaviti sudjelovati u aktivnostima zbog kojih smatra da će netko drugi biti ponosan na njih. Dugoročno uslijed ovakvih obrazaca može doći do zamjeranja, negativnog stava prema određenom obliku aktivnosti, povećanih razina ljutnje, pa čak i stresa i frustracije kod djece. Roditelji ne moraju verbalizirati svoje ideje i očekivanja vezane uz sudjelovanje u određenoj aktivnosti da bi ih dijete identificiralo i shvatilo kao nešto što je mami i tati 'važno' i zbog čega je potrebno nastaviti sudjelovati u njoj', rekao je Prijatelj.

Prema njemu, nije lako odrediti koliko je aktivnosti optimalno.

'Teško je univerzalno odrediti što je djeci previše ili što je 'taman'. Svako dijete je maleni svemir za sebe, ima svoje rutine, potrebe i navike. Pažljivim osluškivanjem i pozivom na komunikaciju roditelji i ostali bliski odrasli iz njegove okoline mogu postići jako puno po pitanju određivanja djetetovih kapaciteta, njegove motivacije i aspiracija za određenim aktivnostima', ističe.

Jesu li realne opasnosti od 'praznog hoda'

Za mnoge je roditelje, dodaje, najveća opasnost 'prazni hod' i slobodno vrijeme jer se boje da bi se tada djeca prepustila korištenju neizbježnih ekrana.

'Evidentna je zabrinutost roditelja oko 'praznog hoda' te strah koji je nastao od provođenja djece pred malim ekranima, no važno je isto tako sjetiti se i ohrabriti one oblike i načine provođenja slobodnog vremena koji ne uključuju spomenute uređaje, poput druženja s prijateljima ili obiteljskih izleta. Naime djeci je prije svega potrebno slobodno vrijeme koje neće biti strukturirano izvanškolskim ili izvannastavnim aktivnostima i koje će moći provoditi s prijateljima ili obitelji. Isto tako, prestat će uživati u slobodnim aktivnostima ako mu postaju opterećujuće, iako je prethodno uživalo u njima. Upravo zbog toga je potrebno ostaviti djeci vremena za odmor i opuštanje kako bi mogla učinkovito i s entuzijazmom pristupiti ne samo školskim obavezama, već i onim aktivnostima u koje su dodatno uključena', upozorava psiholog.

Roditelji, dodaje, moraju svoje ambicije i propuštene prilike iz mladosti ostaviti po strani i u fokus staviti primarno djetetove interese i želje.

'Nakon što dijete izrazi svoje želje po pitanju slobodnih aktivnosti, roditelj bi s obzirom na njegove kapacitete i mogućnosti trebao pripremiti ga na moguće izazove, ali bi u konačnici bilo najbolje da se samo okuša u aktivnosti koju je zamislilo. Roditelje je potrebno ohrabriti da dopuste djetetu da isproba više aktivnosti prije nego donese konačnu odluku o onima u kojima želi sudjelovati. Važno je voditi računa o tome da mu se omogući vrijeme za prilagodbu i pomogne mu se u početku na praktične načine (npr. otpratiti dijete do mjesta održavanja aktivnosti i doći po njega), ali i da mu se pruži emocionalna podrška (npr. dođe na koncert, utakmicu, izložbu ili natjecanje)', savjetuje psiholog.

Određeni broj djece, dodaje on, htjet će odustati nakon određenog vremena, što roditeljima može predstavljati izazov jer nisu sigurni trebaju li ih podržati u tome ili ohrabriti na nastavak sudjelovanja.

'U tim situacijama potrebno je ustanoviti razloge koje dijete ima za prekid aktivnosti. Ako je i dalje motivirano, ali je u fazi da mu se 'ništa ne da', osjeća se 'lijeno' i radije bi provodilo vrijeme u sobi, roditelji bi ga svakako trebali poticati na daljnje sudjelovanje u barem jednoj slobodnoj izvanškolskoj ili izvannastavnoj aktivnosti. Iako se to ponekad čini kao nemoguća misija, ovakav oblik podrške i poticaja u vidu razgovora može biti izrazito koristan po pitanju učenja djeteta upornosti i ustrajnosti', rekao je.

Zašto su aktivnosti važne

Raznolike slobodne aktivnosti imaju različite prednosti za mlade.

'Osim učenja i usavršavanja novih vještina i znanja, slobodne aktivnosti donose druge važne aspekte na putu odrastanja. Djeca na izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima upoznaju nove vršnjake sličnih interesa, s kojima mogu sklopiti i prijateljstva. Osim toga, uče se zdravoj kompetitivnosti, a u određenim sportovima timskom duhu, predanosti i ustrajnosti. Sve od navedenog može biti izrazito korisno po pitanju cjelokupnog razvoja djece, a naročito na planu socio-emocionalnog razvoja', objašnjava psiholog.

Dodaje i da je tjelesna aktivnost, naročito ona koja se odvija kroz sportske aktivnosti, blagotvorna za djetetovo tjelesno, ali i psihičko zdravlje. 'Osim preventivne uloge u smanjenju prekomjerne težine, tjelesna aktivnost u vidu uključenosti u neku sportsku aktivnost uči djecu brojnim važnim životnim vještinama koje im mogu biti korisne u daljnjem životu. Dijete će biti sklonije tjelesnoj aktivnosti, pa i uključivanju u određeni sport, ako u svom bliskom okruženju može učiti na primjeru. Naime djeca uče opažanjem svoje okoline, stoga je važno da roditelji i odgajatelji svojim primjerom šalju informaciju o korisnosti i važnosti tjelesne aktivnosti', savjetuje.

Ako dijete istovremeno ide na nekoliko aktivnosti, potrebno je doznati koja ga najviše opterećuje, a u čemu zaista uživa.

'Najkvalitetniju povratnu informaciju oko toga što bi bilo dobro isključiti iz plana i programa možemo dobiti upravo od djeteta, ali svakako je dobro konzultirati se i s trenerom, profesorom ili drugom osobom koja vodi određenu aktivnost. Ključ zadovoljstva po pitanju organizacije dječjeg slobodnog vremena su otvorena komunikacija i kompromis', zaključuje psiholog Prijatelj.