KNJIGA SNJEŽANE BANOVIĆ

Zašto samo kriza stalna jest?

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 24.01.2014 22:45
  • Objavljeno 24.01.2014 u 22:45
  • +15
  • +12

Povijesni foto-portreti velikana hrvatskoga glumišta

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mladen Grčević /Hrvatski državni arhiv

Knjiga Snježane Banović 'Kazalište krize' objavljena u biblioteci Rotulus Universita, apartnoga nakladnika Durieux, može se onako otprve doimati čitatelja kao svojevrstan nastavak njene zapažene monografije 'Država i njezino kazalište' objavljene 2012, ali nova knjiga je i više i manje od toga

Manje je, moglo bi se reći, jer tu nije riječ o nekakvom tematskom proširivanju prethodne knjige, kojoj je osnova bila njena disertacija naslovljena 'Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941-1945', pa ta mogućnost ostaje otvorena. A ono više u novoj knjizi je to što su sakupljeni autoričini tekstovi nastali u posljednjih desetak godina, a koji su kronološki i tematski usustavljeni tako što tematski prethode, ali se i nastavljaju na obrađeno endehazijsko razdoblje kazališta.

Tako rečena monografija ostaje, zapravo, između ili se uklapa između prvoga dijela nove knjige naslovljena kao 'Kazalište kao sudbina' i drugoga dijela 'Intervencije, komentari'. Kroz sve to raznorodno štivo provlači se, bolje reći, isijava, samo jedna lajtmotivska, tvrdokorna riječ - kriza, pa je eto i u naslovu knjige prof. dr. Snježane Banović. 'Kazalište krize'. U toj naslovnoj sintagmi jedan pojam prisvaja drugi, ali obuhvaća i sve oko sebe. To je tekst koji zadržava kontekst bez ostatka i obrnuto. Nerazgradivi koìnē.

Argumentaciju naslova autorica smaže iz svekolikog svoga javnoga djelovanja, a sve iznosi na svjetlo dana s posebnim obzirom na pretpostavljenu raznolikost čitateljstva te nastoji biti zanimljivom stručnjacima i općim znatiželjnicima, kazališnim insiderima i pasioniranoj publici, kulturnjacima i političarima, riječju, svima kojima je do kazališta stalo.

I to ona čini na različite, ali uvijek na osebujne načine, i to bez obzira jesu li posrijedi njena znanstvena istraživanja, problemski tekstovi, analitička razmatranja ili izvješća, te osobna svjedočenja o autoričinom aktivističkom djelovanju iz kojih ili zbog kojih u pravilu kreću žive polemike u kojima se ona ističe ne samo strastvenim pristupom, nego i zavidnom objektivnošću u autorskom pristupu.

Budući da se barem od osamnaestog, devetnaestoga stoljeća pa do dana današnjega, posebno u nas, politika i kultura ne vole javno, a pritom je kultura obično manje javna i u podređenu položaju, a politika na neki način javnija i nadređena, Snježane Banović si je dala u zadatak istražiti kako i zašto oscilira rečeni prijepor u rasponu od rane povijesti kazališta u Hrvata, od onoga doba kada se u nas igralo samo na njemačkom jeziku, pa do predstava na 'ilirskom jeziku' razumljivu širem domaćem općinstvu, kada se angažiralo novosadsku glumačku trupu jer u Zagrebu nije bilo glumaca sposobnih igrati na 'narodnom jeziku'.

Autorici ta poznata i često korištena povijesna činjenica, koja se baš i nije suviše spominjala posljednjih desetljeća, uvire u tekst iz pouzdana i autoritativna izvora - iz sociokulturne rasprave Branka Gavelle o usporednicama između zagrebačkoga i novosadskoga kazališnog života, odnosno o dvama pionirima tadašnjih kazališnih središta - Dimitriju Demetru i Jovanu Steriji Popoviću.

Takvim i sličnim izvorima, koji su uredno popisani na desetak stranica u temeljitu i obilnu dodatku u predmetnoj knjizi autorica se ne samo znalački služi , nego su ti brojni izvornici i sjajne uputnice za svakoga iole ambicioznijeg čitatelja.

To sve također potvrđuje autoricu ne samo kao zanimljivu spisateljicu nego i kao super čitateljicu koja iz svih tih izvora očito lako izvlači za čitatelje najzanimljivije podatke, originalne postavke i mnoge manje poznate činjenice za svoju dojmljivu argumentaciju. Knjiga je njena na taj način i možebitni dodatni repetitorij o povijesti kazališta u nas i to ne samo kada je neumitna kriza kazališta ili kazalište krize predmet njena disputa. U žarištu je kod nje ponajviše središnje kazalište, ali i posebna je pozornost posvećena i Dubrovačkim ljetnim igrama, a s tim je u vezi i otkrivanje utjecaja, veza i odnosa naših kazališta s okolnim kazališnim europskim svijetom.

Snježana Banović iskazuje se i kao ekspert za osvjetljavanje i zanimljivih, ali malo poznatih činjenica o odnosima među velikanima hrvatskoga kazališta i to ne samo kada je riječ o profesijskim pitanjima nego i o osobnim. Najbolji je primjer za to članak 'Milan Begović i Miroslav Krleža - prijateljstvo omeđeno politikom'.

Opisujući njihove kompleksne relacije, vrlo slojevite i zamršene, autorica zapravo ispisuje tekst koji bi sjajno funkcionirao kao vrstan književni feljton u novinama kakvih u Hrvatskoj naprosto više nema. Tih desetak stranica čita se posebnim užitkom zbog uvjerljiva spoznavanja karaktera dvojice književnih velikana, stvaralaca kojima je kazalište bilo duboko usađeno u njihova umjetnička creda, a koji su si inače bili i dvostruki vjenčani kumovi. Taj tekst je ne samo raritetan primjer iznimne posvete izumrlu žanru podliska, nego je i uzorni primjer kako se o veoma ozbiljnoj temi može pisati tako da ga se čita kao da je posrijedi štivo za razbibrigu u tjednim dodacima suvremenih dnevnih novina.

U takvu svrhu dobro bi došle i sjajni foto-portreti velikana hrvatskoga glumišta koje je u sedamdesetogodišnjoj umjetničkoj karijeri snimao Mladen Grčević, autor najfascinantnije fotografske zbirke na kazališne teme, a o kojem je autorica u ovoj knjizi napisala nadahnut tekst, a tridesetak njegovih fotografija je objavljeno kao poseban dodatak knjizi. (Dio je u fotogaleriji uz tekst koji upravo čitate.)

Autorica 'Kazališta krize' i inače po potrebi umješno prilagođuje stil lapidarnosti novinskoga izričaja, a posebice, naravno, kada je riječ o politici u vječnu srazu s kulturom.

Tako ona, primjerice, ne propuštajući komentirati svojedobnu skandaloznu izjavu predsjednika SDP-a u intervju za Radio 101, ispisuje članak naslovljen 'Zoran Milanović vs. Vjeran Zuppa', pa kakva je to juha, u kojem premijer, na novinarsko pitanje da komentira kritike koje je intelektualac lijeve provenijencije iznio na njegov račun, i to prije nego što je čuo do kraja Zuppin navod, zapjenjeno je pitao tko je taj uopće i što je taj u životu napravio.

Snježana Banović tom prilikom iskazuje polemičarski talent ocjenjujući Milanovićev istup pa mu ukazuje na tri nedopustive greške kad je riječ o javnom nastupu političara: tvrdu aroganciju, nepodnošljivo ignoriranje i potpuni nedostatak dobroga ukusa zbog gubitka pamćenja. Prve dvije kategorije očito su mu imanentne, zapisuje ona, i tu se teško može nešto učiniti, ali ono treće je lakše popravljiv feler protiv kojega ima lijeka.

U zaključnom članku 'EU i naša kazališta za ništa' autorica je, ako se to može tko reći, rezignantno rezolutna pa konstatirajući opći organizacijski upravni kaos ističe da sva četiri nacionalna kazališta nisu od EU dosad priskrbila ni jednog jedinog eura jer je taj naš kazališni četverolist, svaki na svoj način, preuzeo opasnu fizionomiju umjetničkoga propadanja, uvjetovanoga posvemašnjim nedostatkom upravljačko-umjetničkih kriterija, posluhom i autizmom u odnosu na vrijeme i prostor oko sebe.

Ukratko, posljednja dijagnoza prof. dr. Snježane Banović glasi doslovce: u ovim je našim kazalištima došlo i do sloma pravno-financijskoga okvira, javno je kod njihovih uprava u velikoj mjeri postalo privatno, 'hendla se bezbrižno s vremenom, proračunom, ansamblima i programom.

A zašto je tome tako? Pa zato što kriza samo stalna jest.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!