sanjiv zvuk

Zagrebačka kantautorica Miriiam danas je objavila svoj debitantski album 'Call Me Up'. Donosimo njezin prvi veliki intervju

12.11.2021 u 15:43

Bionic
Reading

Miriiam je relativno svježe lice iz 'novog vala' zanimljivih i kvalitetnih mladih izvođača i izvođačica koji se pojavljuju sa svojim albumima na zagrebačkoj sceni unazad šest-sedam godina i udaraju joj vrlo solidan pečat

Zagrebačka kantautorica Miriiam objavila je danas svoj prvi album te istoimeni singl s videospotom 'Call Me Up'.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Miriiam

S tog njezinog novog, upravo predstavljenog albuma 'Call Me Up' (Basic&Rough) već smo imali prilike čuti dva indie retro pop najavna singla 'Knot' i 'Simple-Minded Love', na kojima je predstavila svoj vokal, estetiku i prepoznatljiv sanjivi zvuk.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Miriiam
Izvor: Društvene mreže / Autor: Miriiam

Kantautorica je relativno svježe lice iz 'novog vala' zanimljivih i kvalitetnih mladih izvođača i izvođačica indie rock provenijencije, koji se pojavljuju sa svojim albumima na zagrebačkoj sceni unazad šest-sedam godina i udaraju joj vrlo solidan pečat.

S Miriiam smo - o novom albumu, stvaranju i još koječemu - porazgovarali na dan izlaska LP-a 'Call me Up'.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Miriiam

Miriiam, je li teže bilo pripremiti prvi album, ili izaći javno s prvim singlom 'King on the road' prije četiri godine? Možeš li nekako usporediti ta dva iskustva?

Iako sam u početcima dugo odbijala predstaviti se digitalnom svijetu pa je taj iskorak svakako bio krštenje za sebe, mislim da ću ipak dati prednost albumu. Meni je i dalje svaka objava na društvenim mrežama stresna. Ipak, jedva sam dočekala da album konačno izađe.

Singl koji spominjemo najavio je tvoj EP 'Heavyless' iz 2018. godine – kako se danas odnosiš prema tom materijalu?

‘Heavyless’ je logičan put koji mora proći svaki autor i izvođač. Moraš odnekud krenuti, vidjeti kako funkcionira studio, 'klik', ponavljanja… Dugo ga nisam slušala jer sam se previše koncentrirala na pogreške. Onda sam ga nedavno preslušala i shvatila kako ima nešto – barem dobar temelj za sljedeći korak.

Tri su godine prošle u međuvremenu, gdje si nestala? Čuli smo za odlazak u London. Kako je život ondje izgledao, što si radila?

U međuvremenu sam završila studij i otišla u London s ciljem da što više sviram, slušam, učim, vježbam… Otprilike godinu dana bila sam sama gore i išla sa svirke na svirku i puno pisala. Korona me vratila u Hrvatsku, a to mi, da budem iskrena, i nije toliko teško palo. Počela sam snimati album u Penthouse studiju.

Nekada sviraš solo, nekada s bendom i pratećim vokalima. Kako uspoređuješ ta dva iskustva? Što ti donosi bend, interakcija, a što samoća na stejdžu?

Svirala sam u raznim varijantama, ali ipak najčešće solo pa mogu reći da sam u tom formatu zasad najsigurnija. Samoća je istovremeno predivna i zastrašujuća. Bend pak nosi druge ljepote i ugode, a i publika dulje drži pažnju. Kada sviraš solo s gitarom, moraš imati zahvalnu publiku da se uspije postići ona komorna atmosfera kakvu imaš u sobi. Kad krene žamor, krene i tvoja borba sa samopouzdanjem.

Koliko ti je važan vizualni aspekt tvoje muzičke priče? Još na 'King on the road' mi je zapela za oko tvoja jednostavna, ali efektivna estetika. Snimali ste u naizgled jeftinoj produkciji, s 'dad cam' / 'home video' pristupom – ali napravili ste odličnu stvar. Ima glazbenika koji ne bi izašli snimati spot bez ozbiljnog budžeta...

Baš ti hvala na lijepom komentaru! Da, teška lo-fi produkcija s budžetom od nula kuna. I dalje baratam novcima iz vlastitoga džepa i dobrom voljom i strašću kreativaca oko sebe. Vizualni je aspekt u glazbi nezaobilazan. Jedno ide s drugim, odnosno vizualno nadopunjava glazbeno i to nije neka nova priča. Mislim da je u redu ako se ne shvaćaš previše ozbiljno (a i ako nije neka velika lova u igri) – vjerujem da su to vrlo pogodni uvjeti za kreativnost.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Miriiam

Poslije ti je spotove režirao Pavle Kocanjer, znamo ga po sjajnim fotkama, radu na fanzinima... Što ti donosi njegov pristup i potpis, kako opisuješ tu suradnju?

S Pavlom radim već neko vrijeme – od božićnog spota naovamo. Iskreno, od trenutka kada sam ga prvi put vidjela na biciklu bilo mi je jasno da će biti dobro. Pavle je zbilja šarolik i talentiran umjetnik, kreativac i veliki radnik. Svira bubnjeve u nekoliko bendova i mislim da jako dobro kuži glazbu. Uvijek mi vrlo brzo odgovori na poruku, ne ostavlja za sutra ono što može napraviti danas i ima oko za dobre stvari, nenapadan je, ali konstruktivno kritičan. Mislim da bi trebalo više govoriti o ljudima iza kamere, odnosno iza scene.

Neovisno o tome o čemu u svojim pjesmama govoriš, sve ostavljaju dojam neke neodređene topline, 'mile' su. Dođe ti da se sakriješ pod dekicu. Inzistiraš li na tom vajbu ili ti to dolazi prirodno?

Hvala ti, Vid. Ja volim slušati takvu glazbu pa me vjerojatno uvijek vuče da napravim slično. Ako barem malo uspijevam u tome i ako su tvoje riječi glas naroda, onda sam izrazito sretna.

S kojim si glazbenicima i producentima radila na novom albumu, tko ti je pomogao da zaokružiš priču? Tko gostuje na pjesmama?

Album sam radila i snimala s dečkima iz Penthouse studija – Tonijem Tkalecom i Edvinom Đerahovićem, a po potrebi smo zvali druge glazbenike, ovisno o onome što smo s pjesmom htjeli postići. Daniel Kadijević odsvirao je bubanj na svim pjesmama. Trombon je na prvom singlu Knot odsvirao Antun Aleksa (Porto morto, Jeboton), Davor Rodik na jednoj je pjesmi odsvirao najljepši instrument - pedal steel gitaru. Prateći vokali Tara Jelovac (Jeboton) i Hana Blažević, klavir/harmonika Fran Šokić (Soulfingers), Jurica Hotko (Pavel). Uglavnom, mahom zanimljivi ljudi.

Otkud interes za indie folk žanrom, engleskim jezikom? Rekla si da pišeš i na hrvatskom, ali da do sada nisi ništa snimala. Možeš li malo to prokomentirati?

Indie folk/rock zvuk mi nekako najbolje sjeda. Slušam različite izvođače i žanrove (passe izjava, ali sve nam je dostupno pa sve i konzumiraš), tako da pišem i u različitim žanrovima. Kada pišem na hrvatskom, pjesme često ispadnu drukčije. Osim toga, ne mora uvijek sve biti iz osobnog iskustva i moje perspektive. Zanimljivo mi je skakati u druge uloge, dobi, rodove. U jednom periodu sam se tjerala pisati kao Balašević, samo da vidim mogu li. Onda ideš kopirati Štulića, pa Rundeka, pa klape. U osnovnoj sam pokušavala pisati kao Missy Elliott. U svakom slučaju, odlične vježbe pisanja i kreativnosti. No zasad izlazim samo kao – ja, ne bojte se!

Što bi izdvojila kao tematske preokupacije novog materijala, pogotovo s obzirom na 'Heavyless'?

Ne mogu reći da sam ciljala na neku posebnu tematiku ili lajtmotiv koji bi obuhvatili album, ali sada kada je on gotov, vidim da mi misli jako zaokuplja odrastanje. Uz odrastanje ide i neodlučnost, barem u mom slučaju.

Ti si zadnja u lancu snažnih kantautorskih ženskih domaćih imena koja se niotkuda pojavljuju unazad nekoliko godina. Kako komentiraš taj fenomen, na kojem izvoru se napajate?

Ne znam jesam li zadnja, vjerojatno ima još mnogo djevojaka koje sviraju i pišu, ali nemaju dovoljno samopouzdanja ili podrške da izađu iz sobe. Mene su jako dugo moji doma i prijatelji tjerali da nastupim javno ili nešto objavim. Bila sam dosta tvrda po tom pitanju i imam osjećaj da se tek sad polako otvaram. No kada govorimo o kantautoricama na sceni, one su zasigurno imale jak utjecaj na moje samopouzdanje. Vidiš da oko tebe postoje ljudi koji sviraju i pokazuju svoj materijal pa pomisliš: 'U redu, možda mogu i ja.' Tako vjerojatno nastaje ono što se kasnije naziva scenom.

Znaš li već što o koncertnoj promociji albuma, gdje ćemo i kada moći uživo poslušati novi materijal?

E, sad ide nova etapa u cijelom procesu, a to su live svirke. Zasad mogu reći da imam divne muzičare oko sebe. Situacija s virusom nije najpovoljnija pa ne želim još ništa obećavati, ali svašta spremamo i planiramo.

Kada se pojavi novi album, sigurno će se o njemu pisati. Što ti znače glazbene kritike na tvoj rad, pratiš li ih, interesiraju li te?

Svakako me interesiraju, ali tek ću vidjeti kako ću se s njima nositi. EP nije bio toliko medijski popraćen pa se nisam još pravo ni susrela s lošim kritikama. Kad krenu loše kritike, to će vjerojatno značiti da sam barem donekle nekome bitna.

Koga od kolega i kolegica sa scene izdvajaš kao imena na koja bi trebalo obratiti pozornost, čiji rad te intrigira?

Porto Morto, Nina Romić, Irena Žilić, Dunja Ercegović, The Gentleman, J. R. August – ali to su već i etablirana imena.

Što ti znači suradnja s Basic&Rough labelom?

Label mi pomaže da pjesme uspiju doći do ljudi. Vani je džungla, a ja ne znam nikoga tko zna nekoga tko zna nekoga. Label mi pomaže da sad razgovaram s tobom. Osim toga, trude se gurati stvari van granica Hrvatske. To jest ambiciozno, treba biti realan, ali treba pokušavati i raditi - to je njihova mantra i to je, po meni, vrlo zdravo postavljeno.

Voliš li provoditi vrijeme u studiju, što ti donosi taj prostor, atmosfera? Ili radiš na pjesmama u samoći pa u studio dolaziš snimati tek kad si sve isplanirala i smislila?

Studio mi je poprilično nova stvar. EP je sniman u kućnoj atmosferi Ivana Grobenskog. Nisam ljubiteljica studijskog snimanja, ali i to se uči. Pjesme radim u svojoj sobi na gitari, onda ih sviram kolikogod mogu, po kući, po koncertima, osluškujem kako ljudi reagiraju na što. Kad dođem u studio, pjesme s Tonijem i Edvinom dobivaju novo ruho u doticaju s drugim instrumentima.

Kako je izgledao tvoj glazbeni put? Jesi li od ranih dana bila zainteresirana za glazbu, motala se po zborovima, glazbenim školama, ili je interes za glazbom došao iz nekog drugog smjera?

Gitaru sam počela svirati u trenutku kada sam se prestala ozbiljno baviti sportom. Odjednom sam imala mnogo vremena. Oduvijek sam pisala tekstove u svim oblicima, a onda se to, kako samo počela s gitarom krajem srednje škole, spojilo u kantautorstvo.

  • +14
Miriiam Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić / tportal