Osam filmova s vrhunca karijere jedne od ključnih autorica 1970-ih prikazuje se od 18. ožujka do 3. travnja, a zamišljen je kao uvod u opus te poziv na užarenu polemiku s redateljicom koja ima mnogo toga za reći
Ciklus Lina Wertmüller: Seks, politika, ljubav, anarhija, posvećen talijanskoj redateljici Lini Wertmüller, jednoj od ključnih autorica 1970-ih, donosi od 18. ožujka do 3. travnja u Kinu Kinoteci izbor njezinih najvažnijih filmova – provokativnih, politički angažiranih i izrazito duhovitih djela koja i danas otvaraju prostor za raspravu o društvu, ideologiji i odnosima moći.
vezane vijesti
Lina Wertmüller ubraja se među filmaše koji su obilježili jedno od najdinamičnijih razdoblja europske kinematografije. Kao jedna od najistaknutijih i komercijalno najuspješnijih talijanskih redateljica, ostala je upamćena i kao prva žena nominirana za Oscara za režiju – za film Pasqualino ljepotan (1975.) – dok su njezini radovi istodobno izazivali divljenje i osporavanja diljem svijeta.
Prepoznatljiva po naočalama s bijelim okvirima (navodno je posjedovala i do 5000 rezervnih pari), jednako je bila osebujna i u javnim nastupima: svoje je stavove izražavala u bujicama artikuliranih, poticajnih, a povremeno i kontradiktornih tvrdnji. Kritičar Gideon Bachmann prozvao ju je "ženskim ekvivalentom ljetnog pljuska", a isto vrijedi i za filmove koji su je proslavili, ukrašene raskošnim i slikovitim naslovima te napučenima brbljavim, glasnim i impulzivnim likovima.
U svijet filma Wertmüller ulazi kao asistentica Federicu Felliniju na Osam i pol (1963.), iskustvo koje joj otvara put prema vlastitom redateljskom radu. Već prvijencem Gušteri (1963.), nagrađenim u Locarnu, najavljuje autorsku osobnost, dok međunarodnu prepoznatljivost stječe filmom Metalac Mimi, povrijeđene časti (1972.), slojevitim spojem seksa, politike i društvene satire koji će obilježiti njezin daljnji rad.
Svoje zaplete gradi na neuralgičnim točkama talijanskog društva: razlikama između sjevera i juga, ideološkim podjelama, nasljeđu fašizma, korupciji, mafiji i učincima modernizacije na obitelj i rodne odnose. Njezini su likovi snalažljivi, često moralno ambivalentni, spremni prekršiti vlastita uvjerenja kako bi preživjeli. Upravo zbog takvog pristupa Wertmüller je istodobno proglašavana i feministkinjom i reakcionarkom.
Talijanska kritika nerijetko je s visoka gledala na njezin sklon groteski i "vulgarnoj" komici, no upravo je tim postupcima nastojala približiti kompleksne teme široj publici, izbjegavajući didaktičnost. Smatrala je da film može biti pristupačan, a da pritom ne sklizne u eskapizam, vjerujući u sposobnost gledatelja da sam donese zaključke – čak i kada su oni u suprotnosti s autoričinim namjerama. Takav stav često ju je dovodio u sukob s publikom i kritikom.
Povodom američkog debija filma Kraj svijeta u našem starom krevetu jedne kišne noći (1978.), kritičar The New York Timesa Vincent Canby zapisao je da je "uspješno sabotirala vlastite pristaše i potvrdila mišljenja najgorih kritičara", ističući njezinu sklonost polemici kao sastavnom dijelu autorskog identiteta.
Filmovi Line Wertmüller i danas osvajaju vitalnošću, energijom i potpunim ignoriranjem političke korektnosti – osobinom koja nije izgubila snagu da iznenadi, šokira ili uvrijedi. Na njezin su se rad pozivali autori poput Louisa C.K.-a, Amy Heckerling, Spikea Leeja, Pedra Almodóvara i Rubena Östlunda, što dodatno potvrđuje njezin utjecaj na suvremeni film. Ciklus Lina Wertmüller: Seks, politika, ljubav, anarhija uključuje osam filmova s vrhunca njezine karijere a zamišljen je kao uvod u njezin opus, ali i kao poziv na polemiku s autoricom koja ni danas ne ostavlja ravnodušnima.
