U dvadeset i tri godine postojanja, Zagreb Film Festival prošao je put od relativno malog festivala posvećenog debitantskim ostvarenjima do jednog od najvažnijih filmskih događaja u Hrvatskoj. U njegovim su se programima tijekom godina smjenjivali autori koji su tek započinjali karijere i oni koji danas pripadaju samom vrhu svjetske kinematografije, a festival je postupno širio i svoje djelovanje, od filmskih projekcija do edukacijskih programa, profesionalnih radionica i međunarodnih suradnji.

Njegovo 24. izdanje održat će se od 9. do 15. studenoga i prikazati gotovo 130 filmova uz dosad najopsežniji program Industrija, proširenu glavnu konkurenciju i velik broj gostiju, a zbog obnove kina CineStara Branimir ove se godine seli u CineStar Kaptol Boutique Cinema. Svečano otvorenje obilježit će projekcija restauriranog Ronda Zvonimira Berkovića u Gavelli, dok će festival zatvoriti Fjord Cristiana Mungiue, ovogodišnji dobitnik Zlatne palme.

Između tih dvaju naslova smjestio se program koji povezuje nove autorske talente s redateljima poput Andreja Zvjaginceva, Radua Judea i Rodriga Sorogoyena, uz snažnu zastupljenost hrvatskog i regionalnog filma. O tome kako se ZFF mijenjao zajedno s filmskom industrijom i publikom, što donosi ovogodišnji program, zašto je važno ulagati u nove autore i nove generacije gledatelja te kakvu budućnost vidi za festival, za tportal govori njegov osnivač i direktor Boris T. Matić.

Što biste izdvojili kao glavne adute ovogodišnjeg programa, koje filmove posebno preporučujete publici i po čemu će se ovo izdanje razlikovati od prethodnih?

Najveća organizacijska promjena u odnosu na prethodna izdanja ponovno je selidba festivala. Zbog renoviranja CineStara Branimir, naše glavne festivalske dvorane, ove će godine biti u CineStaru Kaptol Boutique Cinema, a festival ćemo otvoriti u obnovljenom kazalištu Gavelli. Ove godine prikazujemo gotovo 130 filmova, a zahvaljujući većem broju dvorana, iako su one nešto manjeg kapaciteta, proširili smo Glavni program s devet na dvanaest filmova.

Program Industrija najopsežniji nam je dosad, a očekujemo i najveći broj filmskih gostiju u novijoj povijesti ZFF-a. Što se preporuka tiče, uvijek mi je teško izdvojiti samo nekoliko filmova. Iz Glavnog programa spomenuo bih Kraljicu na pučini Lancea Hammera, koja se bavi vrlo zanimljivim i složenim pitanjima skrbi za bližnje i prava na odlučivanje o njihovim životima. Izdvojio bih i U vrtu moja ruka pušta korijen Hode Taheri i Borisa Hadžije, jedan od formalno najslobodnijih filmova ovogodišnjeg programa.

A tu su i dva hrvatska filma koja svakako preporučujem, Sitni lopovi Mate Ugrina i Danas je mama živa Josipa Lukića. Ovaj potonji na festivalu će imati svjetsku premijeru. I u drugim programima prikazat ćemo filmove niza autora koje naša publika već poznaje, među kojima su Radu Jude, Andrej Zvjagincev, Rodrigo Sorogoyen, Jan Cvitkovič, Zvonimir Jurić i drugi.

Tijekom više od dva desetljeća ZFF je izrastao u festival koji uz otkrivanje novih filmskih talenata publici predstavlja i ostvarenja velikih imena suvremene svjetske kinematografije. Kako danas oblikujete festivalski program, čime se vodite pri izboru filmova i kakvu sliku suvremenog filma želite ponuditi zagrebačkoj publici?

ZFF je od početka zamišljen kao mjesto na kojem publika može otkrivati nove autore i upoznavati se s drukčijim filmskim rukopisima. To je i danas temelj našeg Glavnog programa, u kojem međunarodni žiri Zlatnim kolicima nagrađuje najbolji prvi ili drugi film. U međuvremenu su mnogi redatelji čije smo prve filmove prikazivali postali velika imena svjetske kinematografije, a neke sam već spomenuo.

Upravo smo zato i pokrenuli program Ponovno s nama, u kojem pratimo njihov daljnji rad. Taj program na neki način najbolje pokazuje koliko je ZFF tijekom godina rastao zajedno s autorima koje je otkrivao. Pri izboru filmova najvažnije nam je kako je priča ispričana i možemo li u tome prepoznati autorski rukopis. Ne tražimo filmove koji se nužno bave određenim temama niti pokušavamo unaprijed odrediti kakvu sliku suvremenog svijeta želimo prikazati.

Ta se slika oblikuje kroz filmove koje odaberemo. Važno nam je da program bude raznolik, da u njemu ima mjesta i za zahtjevnije autorske filmove i za one koji će privući širu publiku. Mislim da je jedna od najvećih vrijednosti festivala upravo to što gledatelji u nekoliko dana mogu otkriti filmove za koje možda nikada nisu čuli, a kamoli ih imali priliku pogledati u kinu.

Ovogodišnji program povezuje filmsku baštinu s najnovijim ostvarenjima svjetske i regionalne kinematografije. Koliko vam je važno održavati tu vezu između prošlosti i sadašnjosti i prepoznajete li u ovogodišnjem izboru neke zajedničke teme, društvene preokupacije ili tendencije koje obilježavaju suvremeni film?

Drago mi je što ćemo ovogodišnji festival otvoriti upravo restauriranim filmom Rondo, scenarista i redatelja Zvonimira Berkovića, povodom šezdesete obljetnice njegova nastanka. Riječ je o jednom od najvrednijih ostvarenja hrvatske kinematografije, koje je u izboru filmskih kritičara 2020. godine proglašeno drugim najboljim hrvatskim igranim filmom svih vremena.

Zanimljivo je da je prvo mjesto u istom izboru osvojio H-8 Nikole Tanhofera, za koji je Berković također napisao scenarij zajedno s Tomislavom Butorcem. Važno je da takvi filmovi ne ostanu samo dio filmske povijesti, nego da ih upoznaju i nove generacije gledatelja. A bit će zanimljivo i ponovno vidjeti kako je Zagreb izgledao prije šezdeset godina, makar je velik dio filma snimljen u interijerima.

Što se zajedničkih tema tiče, kroz dosta ovogodišnjih filmova provlači se pitanje odgovornosti prema djeci, roditeljima, partnerima, ali i prema društvu u kojem živimo. Filmovi se bave obiteljskim odnosima, generacijskim sukobima, odrastanjem i pitanjem koliko smo spremni razumjeti druge i prihvatiti njihove različitosti.

To se vidi u vrlo različitim filmovima, od makedonskog 17 Kosare Mitić, koji govori o odrastanju, traumi i šutnji, do Mungiuova Fjorda, kojim zatvaramo festival, a koji kroz priču o rumunjsko-norveškom bračnom paru propituje granice tolerancije i prihvaćanja različitih odgojnih i kulturnih vrijednosti. Mislim da je upravo to jedna od zanimljivijih stvari na festivalima, da kroz različite filmske poetike i priče iz različitih dijelova svijeta prepoznamo pitanja koja su nam svima bliska, bez obzira na to gdje živimo.

Uz gostovanja međunarodnih i domaćih filmaša, tu su i razgovori, masterclassovi, radionice, program Industrija te sadržaji namijenjeni djeci i mladima. Što biste posebno izdvojili iz tog dijela programa, tko su najzanimljiviji ovogodišnji gosti i koliko je za festival važna njegova uloga u obrazovanju, povezivanju i razvoju novih generacija filmskih autora i publike?

Ovogodišnji program Industrija najopsežniji nam je dosad, s nizom radionica, predavanja i susreta namijenjenih filmskim profesionalcima, studentima i mladim autorima. Uz naše već tradicionalne radionice Moj prvi scenarij, na kojoj mladi autori razvijaju scenarije svojih prvih dugometražnih filmova, i radionicu montaže trailera, tu su programi za studente šest regionalnih filmskih akademija, radionice za glumce, producente i scenariste te nekoliko novih međunarodnih suradnji.

Dio programa otvoren je i za javnost, a posebno bih izdvojio masterclassove norveške glumice Lise Loven Kongsli, danske montažerke Olivije Neergaard-Holm, koja je, među ostalim, radila na filmovima Alija Abbasija i Kristen Stewart, i austrijskog redatelja Ulricha Seidla. Što se gostiju tiče, ove godine očekujemo autore gotovo 90 posto filmova iz Glavnog programa, ali i brojne autore iz ostalih programa te filmske profesionalce koji sudjeluju u Industriji.

Jako me veseli dolazak britanske glumice Anne Calder-Marshall, koja je za ulogu u Kraljici na pučini osvojila Srebrnog medvjeda u Berlinu. U žiriju Glavnog dugometražnog programa su nam već spomenuta Lisa Loven Kongsli, poznata po Östlundovu Turistu, islandski redatelj Rúnar Rúnarsson, čije smo filmove tijekom godina redovito prikazivali na ZFF-u, te srpski redatelj Bojan Vuletić. Njegov prethodni film prikazan je na festivalu u Berlinu, a autor je i serije Porodica, koja prati dane uoči uhićenja Slobodana Miloševića.

Industrija nam je važna jer mladim autorima pruža priliku da svoje projekte razvijaju uz pomoć iskusnih mentora, upoznaju kolege iz drugih zemalja i uspostave suradnje koje se mogu nastaviti i nakon festivala. A kroz KinoKino i programe namijenjene djeci i mladima nastojimo razvijati i buduću filmsku publiku. Mislim da su to dvije jednako važne strane našeg rada. Pomažemo novim autorima da dođu do svojih prvih filmova i stvaramo publiku koja će te filmove jednog dana gledati.

Streaming platforme i promijenjene navike gledatelja bitno su utjecale na položaj nezavisnog filma, ali i na način na koji publika otkriva nove autore. Kako u takvim okolnostima vidite današnju ulogu filmskih festivala, što smatrate najvećim postignućem ZFF-a i u kojem ga smjeru želite razvijati u godinama koje dolaze?

Kada smo 2003. godine pokretali ZFF, situacija u kinematografiji bila je potpuno drukčija. Nisu postojale streaming platforme, izbor filmova u kinima bio je znatno ograničeniji, a do mnogih zanimljivih ostvarenja jednostavno se nije moglo doći. Danas su nam brojni filmovi dostupni na nekoliko klikova, ali to ne znači da zaista dolaze do publike. U toj golemoj ponudi mnogi kvalitetni filmovi vrlo lako prođu nezapaženo, posebno oni koji nemaju velike distributere ili nisu namijenjeni najširem krugu gledatelja. Mislim da je zato uloga filmskih festivala danas možda čak i važnija nego prije dvadesetak godina.

Važno je napraviti dobar izbor, predstaviti filmove i omogućiti da i oni manji, koji teško pronalaze put do kina, ipak dođu do svoje publike. Postoji i nešto što se nije promijenilo, a to je iskustvo zajedničkog gledanja filma u punoj kinodvorani. Možemo danas kod kuće imati odlične televizore i pristup tisućama naslova, ali kad film gledate s drugima, čujete kako ljudi oko vas reagiraju i poslije s njima razgovarate o onome što ste gledali, to je ipak nešto drugo. Mislim da upravo zbog toga ljudi i dalje dolaze na festivale i da će na njih dolaziti i u budućnosti.

Ako bih morao izdvojiti najveće postignuće ZFF-a, onda to nije neki pojedinačni film, gost ili nagrada. Najviše mi znači što smo tijekom svih ovih godina uspjeli izgraditi publiku koja nam vjeruje i koja je spremna kupiti ulaznicu za film o kojem možda ne zna gotovo ništa, osim onoga što je pročitala u našem programu. To povjerenje nije nastalo preko noći i mislim da je ono najvrednije što festival ima.

Što se budućnosti tiče, ne mislim da ZFF treba nužno postajati sve veći. Kad se budemo približavali tridesetom izdanju, volio bih da i dalje bude festival na kojem se otkrivaju novi autori, gledaju dobri filmovi i susreću ljudi koji vole film. Naravno da ćemo nastaviti razvijati Industriju i suradnje s drugim festivalima, ali ne vidim smisao u rastu samo radi rasta. Ono što s nestrpljenjem očekujemo jest završetak obnove Kina Europe i Kina Tuškanac.

Nadam se da ćemo se u iduće dvije ili tri godine vratiti u te dvorane. To su naši prirodni festivalski prostori i puno bi nam značilo da se ondje ponovno susretnemo s publikom.