Na samom pragu ljeta, već osamnaestu godinu zaredom, dodjeljuje se tportalova nagrada za najbolji roman godine. Priznanje koje je tijekom godina izgradilo uglednu poziciju među čitateljima, kritikom i autorima kao pokazatelj književne relevantnosti i kontinuiteta, od samih je početaka težilo nečemu što se tada činilo skromnim, ali nužnim – pokazati da suvremena hrvatska proza nije ni marginalna ni nezanimljiva, nego itekako živa, raznolika i važna.

Kad je tportalova nagrada za roman godine pokrenuta 2008. godine, u domaćem književnom polju nije bilo mnogo sličnih priznanja koja su sustavno pratila recentnu književnu produkciju i otvarala prostor za njezinu širu recepciju. Pokrenuta s idejom da književnost zaslužuje javnost, a ne izolaciju, nagrada se brzo pozicionirala kao vjerodostojan korektiv tržišta i relevantan pokazatelj estetske i društvene vrijednosti suvremenog romana.

Tijekom godina, među laureatima su se našla neka od najvažnijih imena suvremene hrvatske književnosti: Olja Savičević Ivančević, Kristian Novak, Damir Karakaš, Sibila Petlevski, Želimir Periš, Ivica Đikić, Marija Andrijašević, Magdalena Blažević, i drugi, a prošle godine nagradu je odnijela Tea Tulić sa Strvinarima starog svijeta. Imena su različita, poetike raznorodne, ali zajednički nazivnik im je bio odvažan, literarno uvjerljiv i u javnosti prepoznat roman koji govori o svijetu u kojem živimo, i o nama u njemu.

Ove godine i značajno povećanje iznosa nagrade

Nagrada se u međuvremenu širila i razvijala; mijenjali su se žiriji, dizajn, komunikacijski kanali, uvodili su se razgovori s autorima, intervjui, video i audio formati, preporuke čitateljima. Istodobno, ostala je dosljedna u jednom: svake godine nagrađuje se samo jedan roman, hrvatskog autora ili autorice, napisan na hrvatskom jeziku i objavljen u prethodnoj kalendarskoj godini. Takva jednostavna i stroga forma omogućila je fokusiranost i relevantnost, te gradnju kontinuiteta koji u književnom svijetu nije samorazumljiv.

Osamnaest godina kasnije, tportalova nagrada stoji kao jedno od rijetkih mjesta gdje se književnost vrednuje istodobno stručno i strastveno, bez kalkulacija i trendovskih pogodovanja. Punoljetnost ove nagrade, simbolično i stvarno, kulminira upravo večeras, u godini u kojoj je, po prvi put, iznos nagrade podignut na 15.000 eura. No iza ove brojke stoji nešto važnije: povjerenje u književnost kao javnu stvar i spremnost da se za nju stane, kako financijski tako i simbolički.

Iza kulisa žiriranja: mukotrpan put do najboljeg

U konkurenciji je ove godine bilo 46 prijavljenih romana, među kojima je žiri sastavljen od etabliranih imena iz svijeta književnosti, kazališta, medija i obrazovanja – to su Andrea Milanko, Anica Tomić, Boris Jokić, Dijana Suton i, kao predsjednica, Vanda Mikšić – odabrao petero finalista koji svaki na svoj način problematiziraju suvremeni svijet.

Šarolik, angažiran žiri sastavljen od istaknutih intelektualaca različitih profila osigurao je kružni sustav različitih pogleda, poetika i vrijednosnih sustava, dajući cijelom procesu žiriranja na dubini i širini. Njihova odluka temelji se, kako su više puta naglasili, ne na pomodnosti ni publicitetu, nego na snazi književnog izraza, misaonosti i društvenoj rezonantnosti teksta.

Rezultat njihovog višemjesečnog, ozbiljnog i posvećenog čitateljskog procesa je popis od petero finalista koji pokazuju koliko suvremena hrvatska književnost može biti različita, društveno odgovorna, tematski provokativna, emotivno uznemirujuća, a istovremeno stilski precizna, zabavna i umjetnički autonomna.

Pet romana, pet svjetova: tko su finalisti i što ih povezuje?

Ti naslovi – Strada fortunata Olje Knežević, Katastrofe Dragana Juraka, Previše mi to. Osam djevojčica Darka Cvijetića, Hrvatska mati Sandre Antolić i Žigice Jurice Pavičića – večeras će se naći pred konačnim sudom. Bez obzira na to tko će ponijeti nagradu, već je sada jasno: riječ je o nizu romana koji govore uime svog vremena, a često i protiv njega.

Snažan mediteranski noir, Žigice Jurice Pavičića zasnovane su na stvarnom događaju, požaru koji je opustošio planinu iznad Splita. Roman majstorski spaja obiteljsku dramu s društvenom kronikom i psihološkom napetošću, dok se istražuje osjetljivo pitanje krivnje i nasljeđa. Kritika ističe Pavičićev "vizualno precizan, filmičan stil" i ekonomičnost pripovijedanja, što Žigice čini napetim page‑turnerom s dubokim emotivnim rezom.

Fantazmagorična, satirična i žanrovski hibridna crna komedija Hrvatska mati Sandre Antolić, smještena u Zagorje i Irsku, razigrano problematizira iseljavanje, tehnologiju, muško-ženske odnose i kontervativizam. Kritika autoricu naziva "iznimno duhovitom, istodobno oštrom i nježnom", a njen roman sjajnom knjigom koja uspijeva biti politična i emotivna bez patetike i pamfletizma i uz obilje finog humora.

Nakon zapaženih romana Katarina, Velika i Mala i Gospođa Black, Olja Knežević u Stradi fortunati piše svoj najzreliji i najosobniji roman dosad – introspektivan i duhovit roman ceste, priču o Magdaleni i njenoj obitelji raseljenoj diljem Europe zbog političkih pritisaka na supruga, dok ona pokušava pronaći unutarnju snagu i samosvojnost. Kvintesencija romana njezino je unutarnje putovanje prema vlastitoj stradi fortunati, mjestu gdje pronalazi sebe, kao ženu i umjetnicu.

Odgovori na vrijeme u kojem živimo

Eksperimentalni, fragmentarni roman koji se kreće između eseja, dnevničkih bilješki i literarne zagonetke, Katastrofe Dragana Juraka koncipirane su kao zbirka mikro-zapisa o svakodnevnom i povijesnom krahu, od klimatskih promjena i rata do osobnih potonuća. Kritika ovaj roman vidi kao knjigu koja "širi granice eseja i fikcije" i ističe Jurakovu sposobnost da katastrofu prikaže i kao emocionalno i kao civilizacijsko stanje.

U trećem dijelu svoje neslužbene ratne trilogije, Previše mi to. Osam djevojčica, Darko Cvijetić bavi se stvarnim zločinom koji se dogodio u Prijedoru, ispisujući roman koji je istodobno poetski, dokumentaran i etički neizbježan. Intenzivno isprepleten filozofskim i moralnim rafinmanom, ovaj roman propituje pojavnost zla u čovjeku i društvu. Kritika Cvijetića vidi kao "glas savjesti", a njegov rukopis, koji miješa fragmente, tišinu i potresne slike, već je prepoznat kao jedinstven i nezaobilazan u regiji.

U ovim se knjigama ogledaju osamdesete i devedesete, ožiljci rata, osobna i kolektivna memorija, intimni egzili i emotivne katastrofe, izbjeglištvo, bratski odnosi i obiteljski lomovi, uspon i pad društvenih klasifikacija, klasnih i rodnih identiteta. Riječ je o pet romana koji potvrđuju da književnost još uvijek može progovarati i duboko i precizno o onome što živimo, i što živi nas.

Nagrada jednome, priznanje književnosti

Večerašnja dodjela neće izabrati samo najbolji hrvatski roman – ona potvrđuje vrijednost čitanja kao aktivnog, misaonog i etičkog čina. Petero iznimnih autora i autorica svojim su romanima pokazali da suvremena hrvatska književnost nije ni zatvorena ni samozadovoljna, nego otvorena za eksperiment, društveni angažman i duboko osobne introspekcije. Od romana ceste, preko esejističkog kolaža i poetske proze o zločinu, do satire i noira, u ovom finalu zrcali se širinom i dubinom ono najbolje što književnost danas može biti.

Tko će od njih večeras primiti tportalovu nagradu ostat će nepoznanica do trenutka kada žiri izgovori njegovo ili njezino ime. No već sada je jasno da svi finalisti – Olja Knežević, Dragan Jurak, Darko Cvijetić, Sandra Antolić i Jurica Pavičić – nose književnu snagu koja nadilazi okvir natječaja. U vremenu kada se čitateljska pažnja mjeri sekundama a javni prostor sve češće zatvara za složenu misao, ova nagrada stoji kao podsjetnik da dobra knjiga još uvijek može otvoriti prostor za razgovor, sporost, promjenu.

I, ako književnost ima smisla, onda je to upravo u ovome: da nas ne štedi, da nam ne ugađa, nego da nas izaziva da mislimo dublje, i da budemo bolji čitatelji stvarnosti.