Anica Tomić, kazališna redateljica osebujnog i autentičnog izraza, poznata je po stvaranju predstava koje duboko uranjaju u složene ljudske priče i ne boje se postavljati neugodna pitanja. Njena režijska poetika prepoznatljiva je po hrabrom istraživanju rubnih identiteta, društvenih pukotina i unutarnjih lomova pojedinaca, čime kazalište pretvara u prostor susreta, propitivanja i emocionalne rezonance.

Ova strastvena čitateljica, koja knjige doživljava kao svoje vjerne suputnike, članica je žirija nagrade tportala za najbolji hrvatski roman. Uoči svečane dodjele 13. lipnja, popričali smo o tome što je oblikovalo njezin čitateljski senzibilitet, koje autore i knjige nosi sa sobom kroz život, što bi ponijela na pusti otok i kako vidi ulogu književnosti u današnjem vremenu.

Kako biste opisali svoju vezu s književnošću - na koji su vas način vaša iskustva, interesi i znanja oblikovali kao nekoga tko razumije književnost u njenim nijansama, utjecali na način na koji čitate, vrednujete i promišljate književna djela?

Knjige i ja u dijalogu smo od trenutka kad sam naučila čitati. Sjećam se kako bi mama uvijek gasila svjetla i tjerala me na spavanje, a ja bih kriomice nastavila čitati. Moja prva knjižnica na Ravnicama bila je mjesto gdje sam, čitajući, kratila ljetne zagrebačke žege. Jedan od prvih pisaca koji je na mene ostavio dubok trag bio je Thomas Mann; njegovu sam obiteljsku sagu Buddenbrookovi čitala bez prestanka. Još u najranijoj mladosti privlačila me psihoanaliza likova, njihova skrivena i potisnuta trauma. Paralelno vrlo sam rano počela pisati poeziju i, kada danas gledam te svoje pjesmuljke, shvaćam koliko sam kao dijete bila sklona nadrealizmu, nekom ludizmu koji me, evo, prati i danas.

Tijekom studija kroatistike i komparativne književnosti, nekoliko je profesora ostavilo dubok utjecaj na mene. Profesor Vladimir Biti, koji me zarazio ljubavlju prema teoriji; profesori Boris Senker i Ante Peterlić, čije sam kolegije upijala i duboko proživljavala, otkrivali su mi svjetove koji će me čekati u budućnosti, dok mi je profesor Milivoj Solar postavio one ključne temelje – dao mi je, s osamnaest godina, onaj inicijalni impuls da zapravo shvatim što je književnost i kako joj pristupiti. Imala sam sreću, kao i cijela moja generacija, učiti od najboljih, onih koji su dječje, mladenačko čitanje preusmjeravali u pravo čitalačko iskustvo, koje će mi kasnije postati ključni temelj za studij kazališne režije i moj kazališni rukopis.

Što vas je najviše oblikovalo kao čitatelja – određeni autori, žanrovi, životne okolnosti ili možda neki specifični trenutak kada ste shvatili da vas književnost trajno privlači? Postoji li neki konkretan autor ili autorica koji su vam otvorili vrata prema dubljem razumijevanju ili ljubavi prema čitanju, možda čak i promijenili način na koji doživljavate književnost?

Veliki broj autora utjecao je na mene, svaki od njih otvarajući nove perspektive za razmišljanje. Cijeli život paralelno čitam nekoliko knjiga, a one u tim kombinacijama međusobno utječu jedna na drugu, pa i na mene. Od Krleže, Marinkovića, Matvejevića, Slobodana Novaka i Mirka Kovača, preko Čehova, Ibsena, Strindberga, Manna, Fassbindera, Marqueza, Arendt, Susan Sontag, Simone Weil, Virginije Woolf, Michela Houellebecqa i Annie Ernaux, do pjesnika Majakovskog, Cvetajeve, Rimbauda, Mallarméa, uz njih Ujevića, Šopa, Severa, Pupačića, Slamniga i, naravno, Dragojevića, čija sam zaljubljenica.

Rano sam krenula čitati sve te autore, ali paralelno i teorijsku literaturu, koja mi je također otvarala nove puteve, od filozofskih razmišljanja do književnih teorija i stručnih kazališnih tekstova. Zato mi je zapravo vrlo teško odrediti tko je od svih tih glasova, koji su uvijek išli - i danas idu - paralelno u mojim mislima, ostavio najdublji trag.

Koji biste događaj u hrvatskoj kulturi ili književnosti iz posljednjih deset godina izdvojili kao posebno značajan – bilo zbog njegovog utjecaja na književnu scenu, društveni dijalog ili vaše osobno poimanje kulture?

Veliki uspjeh kratkog filma Čovjek koji nije mogao šutjeti mojeg kolege i prijatelja Nebojše Slijepčevića, već je ušao u anale: Zlatna palma u Cannesu za najbolji kratki film i Europski Oscar bili bi sami po sebi iznimna postignuća, ali ovaj film donio je i povijesni trenutak za hrvatsku kinematografiju, postavši prvi hrvatski film nominiran za nagradu Oscar u kategoriji kratkog igranog filma. Istovremeno, otvorio je važan razgovor o našoj individualnoj odgovornosti i hrabrosti, kroz priču o Tomi Buzovu koja je nadrasla nacionalne i vjerske podjele te, u ovim nesigurnim ratno-ekonomskim vremenima Europe i svijeta, pokazala put prema boljoj budućnosti za cijelu regiju.

Čemu se u 2025. godini najviše radujete kada je riječ o kulturnim događanjima – postoji li neka izložba, film, knjiga ili koncert koji s posebnom nestrpljenjem iščekujete?

U Europi se radikalno smanjuju sredstva za kulturu, budžeti se režu, i smatram da je sve što se uspije organizirati, financirati, promovirati i održati – vrijedno naše podrške. Svakako, kad god nisam spriječena, nastojim podržati većinu kulturnih događanja, od filmskih i kazališnih festivala do koncerata, promocija knjiga i albuma. U ovim neizvjesnim vremenima moramo ustrajati samim dolascima i podrškom.

Postoje li knjige koje vam uvijek stoje na noćnom ormariću – one kojima se vraćate, koje vas nadahnjuju ili umiruju? Kada biste mogli ponijeti samo jednu knjigu na pusti otok, biste li odabrali neku od njih ili biste se odlučili za nešto sasvim drugo?

Borgesov Priručnik fantastične zoologije i Bertrandov Gašpar Noćnik ostavili su na mene dubok trag. Borgesova genijalna ideja da na jednom mjestu okupi sva literarna čudovišta bila je za mene preokret stvarnosti – uspostavljanje novog svijeta koji postoji paralelno s našim. Njegova zoologija uvijek me vraća na prapočetak. Bertrandov Gašpar Noćnik ima i simboličku vrijednost: spoznaja da je cijeli život pisao tu jednu jedinstvenu, malu knjigu fascinirala me jer zapravo cijeli život i sami pišemo jednu knjigu, ili radimo jednu predstavu. I naravno, Pavisov Pojmovnik teatra; s tim na pusti otok uvijek... (smijeh).