četrnaest velikih djela

Uoči novog izdanja Književne nagrade tportala prisjećamo se do sada nagrađenih romana: započeli smo davne 2008. godine, a prvi laureat bio je Dalibor Šimpraga

  • Autor: V. Ba.
  • Zadnja izmjena 29.01.2022 18:10
  • Objavljeno 29.01.2022 u 18:10
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Neven Bučević

Donosimo pregled svih dosadašnjih dobitnica i dobitnika Književne nagrade tportala koja se kroz godine prometnula u jedno od najvažnijih umjetničkih priznanja u Hrvatskoj

Književna nagrada tportala utemeljena je 2008. godine s ciljem valorizacije domaće književnosti te promidžbe hrvatskih autora i izdavača. Dodjeljuje se autoru ili autorici najboljeg romana napisanog na hrvatskome jeziku i izdanog kod izdavača registriranog u Republici Hrvatskoj. Odluku o dobitniku donosi stručni ocjenjivački sud koji pri ocjenjivanju prijavljenih romana djeluje prema umjetničkim i stručnim standardima. Nagrada se dodjeljuje jednom godišnje, za romane izdane u prethodnoj kalendarskoj godini, a laureat dobiva novčanu nagradu i skulpturu tipkovnice.

Tportal je dosad nagradio četrnaest romana različitih autora i autorica, a Književna nagrada tportala brzo se prometnula u jedno od najvažnijih umjetničkih priznanja u Hrvatskoj. U nastavku se prisjećamo lauerata i laureatkinja te njihovih nagrađenih romana.

2008. godina - Dalibor Šimpraga za roman "Anastasia"

"Među pet romana koji su ušli u uži izbor za nagradu, žiri je nakon podrobne rasprave odabrao dobitnika: roman Anastasia Dalibora Šimprage, u izdanju naklade Durieux.

U kontekstu imperativa lake čitljivosti, recepcijske površnosti i brzog zaborava djelā – uvelike, ali ne isključivo nametnutog novonastalim tržišnim uvjetima književnog izdavaštva – žiri je od početka smatrao da je presudan kriterij za izbor pobjednika književna vrijednost. Nagrada za najbolji roman, prema mišljenju žirija trebala bi, nasuprot raširenoj komercijalizaciji književne proizvodnje, iz koje proizlaze niska razina pismenosti, formulaična kompozicija i podilaženje trenutačnim mijenama ukusa publike, poticati upravo veće literarne ambicije.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Po mišljenju žirija, roman Anastasia Dalibora Šimprage zaslužio je nagradu za najbolji roman objavljen Hrvatskoj u 2007. godini zbog vrsnoće kompozicijske izvedbe i autorove potrebe da stvori djelo koje ne prepisuje stvarnost po konvencionalnom modelu realističke poetike, nego stvara novu zbilju umijećem romaneskne imaginacije i danas rijetkom erudicijom.

Budući da roman kao pripovjedna vrsta pruža brojne mogućnosti koje nisu dovoljno iskorištene u većem dijelu romana tiskanih zadnjih godina, žiri je odlučio nagraditi djelo koje se svojim odlikama upisuje u tradiciju europskog modernog romana.

Postavivši si izazove kompleksne pripovjedne strukture, širokog raspona stilova i idiolekata, funkcionalnog uklapanja različitih tematskih i idejnih konstrukata te višestrukih fabularnih linija, autor je znatno proširio obzor očekivanja unutar suvremene hrvatske romaneskne produkcije," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2009. godina - Drago Glamuzina za roman "Tri"

"Ovogodišnji dobitnik nagrade tportala za najbolji roman tematski raščlanjuje odnose određene strastvenom ljubomorom i ljubavlju, nagonima nevjere i odanosti, dok poetički istražuje međudjelovanje poštivanja i kršenja konvencija forme romana.

Polazeći od naizgled jednostavne situacije ljubavnog trokuta i ekonomičnog izričaja, autor gradi koncepcijski ambiciozan i izvedbeno zahtjevan pripovjedni tekst koji neuralgične epizode iz života likova i pomnjivo odabrane fragmente zbilje u kojoj oni žive, jednostavnom ali dinamičnom konstrukcijom, te dosljedno funkcionalnim stilskim rješenjima uklapa u naglašeno samosvjesnu romanesknu strukturu. Uz neprestane promjene dijegetičkih razina, značenjska se postojanost fabularnih elemenata dodatno dovodi u pitanje uključivanjem dvaju ciklusa pjesama (Hanine pjesme i Sandrine pjesme), koje, iznova razrađujući i prerađujući pojedine aspekte događaja, mijenjaju interpretativnu perspektivu.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Suodnos poezije i proze nadilazi proizvoljno miješanje žanrova, te upravo kao i sustavno tematiziranje međudjelovanja fikcije i zbilje predstavlja proširenje narativnih mogućnosti. Izbjegavajući kako analizu moralnih aspekata preljuba, tako i dubinsku psihoanalizu likova, roman se usredotočuje na pripovjedno preispitivanje strukturalnog potencijala kliničke slike psihopatologije svakodnevice. Iz recentne, a ne samo ovogodišnje produkcije, roman 'Tri' Drage Glamuzine izdvaja se i time što literarno uvjerljivo pokazuje kako žanr ispovjedne i (kvazi)autobiografske proze može pružiti poticaje za promišljanje pripovjednih obrazaca," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2010. godina - Sibila Petlevski za roman "Vrijeme laži"

"Roman Vrijeme laži Sibile Petlevski osmišljen je kao osobita fikcionalna biografija, tj. nekrografija Viktora Tauska, psihoanalitičara, učenika Sigmunda Freuda i jedne od upečatljivijih ličnosti prve polovine 20. stoljeća. Roman ne daje tradicionalan, linearno ispripovijedan, cjelovit i intaktan profil svoga junaka, niti se oslanja na narativne klišeje povijesnih romana u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Originalnost i samosvijest autoričina pristupa ogleda se u nepristajanju na romaneskno fiksiranje identiteta pojedinca, odnosno na falsificiranje, popunjavanje povijesnih praznina ili muzealizaciju epohe prema uvriježenim poimanjima nacionalne kulture.

Umjesto klasičnoga biografskog pisma autorica vješto demonstrira fragmentarno i višeslojno pripovijedanje u kojem se razlomljeno i iz više perspektiva, pa i s različitih mjesta i iz različitih vremena, osvjetljava tematska jezgra romana. Kroz više narativnih linija i mnoštvo međusobno povezanih likova ona plete mrežu odnosa i odabira koji nas vode ka mogućem tumačenju tragičnog kraja Viktora Tauska.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Na višoj semantičkoj razini u toj fikcionalnoj mreži prepoznajemo odraz ludila jedne epohe. Prepoznajemo simptome koji su odredili 20. stoljeće, pa i naše identitete i sudbine: ratovanje i ubijanje, represiju države nad pojedincem, izdaje i prokazivanje bližnjih, seksualnu nezasitnost... Atmosferu bojišta, salona, psihijatrijskih klinika i policijskih ureda iz Vremena laži prepoznajemo kao patologiju naše suvremenosti.

Roman Sibile Petlevski izdvaja se iz ovogodišnje romaneskne produkcije i po lakoći prepletanja dokumentarnoga i fikcionalnoga, te po visokoj razini jezičnog oblikovanja. Također, roman se izdvaja po umijeću da se u hrabrom poigravanju s različitim žanrovima i diskursima (poput npr. onoga špijunskoga, kriminalističkoga ili psihoanalitičkoga), zadrži specifikum ali i, za recepciju važnu, intrigantnost romanesknog svijeta", stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2011. godina - Olja Savičević Ivančević za roman "Adio kauboju"

"Olja Savičević Ivančević u romanu 'Adio kauboju' dojmljivim i samoosviještenim glasom svoje junakinje pripovijeda o dalmatinskoj provinciji, ne samo zemljopisnoj, nego i duhovnoj. Autorica pokazuje da samo rijetki imaju hrabrosti pobjeći iz tog 'mentalnog zatvora' i poželjeti slobodu. Nažalost, cijena bude previsoka. Fragmentarnom strukturom, roman 'Adio kauboju' reflektira rasutu egzistenciju naratorice/protagonistice, kao i njezine pokušaje da u potrazi za pretpostavljenom cjelinom slike događaja, koji je njezin život pretvorio u krhotine, da smisao svom životu. Posegnuvši za motivima 'kaubojske supkulture', autorica je s jedne strane nastojala izgraditi komunikacijski most za generacijsku nepomirljivost, a s druge ukazati na modele ponašanja koji su globalni obrasci.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Tako predgrađe na jugu postaje prizor iz paradigmatskog Divljeg zapada, a junaci se dijele na dobre i loše momke, odmetnike i šerife. U nizu naglih rezova, Olja Savičević Ivančević nudi čitatelju arhetipsku sliku osobne i obiteljske tragedije, zloupotrebe moći te pogubnosti zatvaranja očiju pred nasiljem. Autorica svojim djelom nadilazi višegodišnju podjelu na dvije glavne tendencije u recentnom hrvatskom romanu, na ispovjedno-eskapističku i aktivističko-stvarnosnu prozu. 'Adio kauboju' Olje Savičević Ivančević izdvaja se iz ovogodišnje romaneskne produkcije svježinom autorskoga glasa i angažiranom tematikom koja se otvara prema najrazličitijim čitateljskim skupinama," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2012. godina - Ivica Đikić za roman "Sanjao sam slonove"

„Roman Ivice Đikića Sanjao sam slonove govori o osjetljivim zbivanjima na pozadini društva u preobrazbi nadilazeći pritom dnevnopolitički novinarski angažman literarnom zrelošću pripovjedne proze. Tri fabularne linije koje obuhvaćaju širok vremenski i prostorni raspon tjeskobe predratnog, ratnog i poratnog razdoblja u Hrvatskoj uklopljene su u sižejnu cjelinu koja analizu društvenih trauma predočuje kao međuigru krajnosti metaforički predočenih pojmovima u naslovu: čak i netvarnu prirodu snova neizbježno pritišće slonovska težina stvarnosti, u ovom slučaju emigrantskog podzemlja, hipokrizije, rata i organiziranog i neorganiziranog kriminala.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Usredotočujući se na često obrađivane teme iz još uvijek suvremene prošlosti, roman Ivice Đikića činjenicu da fikcionalno oblikovanje s jedne strane podređuje fabularnu građu svojim potrebama, dok ga istovremeno s druge strane ta građa uvjetuje, kako značenjski, tako i strukturno, pretvara u svoj središnji interes. Primijenimo li Sloterdijkovu tvrdnju kako ponavljanje postaje efektivno različito kad gubi nevinost, možemo reći da Sanjao sam slonove, kao roman koji suočavanje s traumama društvene zbilje pretvara u probleme narativne strukture, suvereno pokazuje kako cijena izmicanja opasnostima aktivističke jednostranosti ne mora biti odustajanje od jasno iskazanog stava,“ stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2013. godina - Tahir Mujičić za roman "Budi Hamlet, pane Hamlete!"

"Na poprilično sumornu pejzažu današnjega hrvatskog romanesknoga izričaja – kako ga ocrtavaju dominantne duhovne silnice ekstrapolirane iz korpusa od nekih četrdesetak romana, ponuđenih na razmatranje iz proizvodnje godine 2012. – kao sunčana pjega, kao spasonosni bljesak reflektora, dakle, kao svjetlosni orijentir za izlazak iz mračnih raspoloženja, pokazao se roman Tahira Mujičića 'Budi Hamlet, pane Hamlete!'

Na fonu pretežno depresivnih ugođaja, izraženih kao predispozicije za loše dijagnoze – što se, kao zajednički nazivnik može izvući iz spomenutoga korpusa – na tome fonu kao razdragani 'tuš', kao poziv na humorno prihvaćanje stvarnosti odjeknuo je Mujičićev roman. Premda mu je ovo romaneskni prvijenac, ovaj pisac na vrhuncu zrelosti (rođen 1947. u Zagrebu) u njemu je sažeo i do krajnjih mogućnosti izrazio svoje kazališno/dramsko iskustvo, teatarsku/teatrološku spremu, svoj pjesnički ludizam i nadasve humorno osjećanje svijeta.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Taj jedinstveni spoj glumišnoga znalca, kao pisca i kao histriona, pjesničkoga jezikotvorca, uvijek spremna na duhovito preokretanje svakoga smisla, ali kao dobrodušna šaljivca koji ima puno razumijevanje za bilo čiji drugačiji smisao, taj je spoj urodio jedinstvenom prozno-pripovjednom tvorevinom, pravom svježom i sočnom knjigom, tako potrebnom u dešperaterskoj klimi cjelokupnog hrvatskog društva, a kojemu je pusta zemlja književnoga pisma svojevrsna dijagnoza (ali uskraćena za uživanje u čitanju).

Naslovni Hamlet Mujičićeva romana stanoviti je pan František Fifula, češki kazališni glumac, kojemu je životna opsesija jednom zaigrati naslovnu ulogu u Shakespeareovoj drami, ali nigdje drugdje nego baš i jedino na dubrovačkome Lovrijencu. Ta snažna motivacija – kao u svakom pravom romanu – pogonsko je gorivo Mujčićeva pričanja koje se događa u dva vremenska toka: jednom u ljeto 1968. kad se naš Franta, s praškim teatrom, zatekao u Dubrovniku, spremajući se na Ljetnim igrama prikazati svoju predstavu Hamleta na Lovrijencu.

Tada Franta ima manju kazališnu ulogu – dok sanja o naslovnoj – ali postaje protagonist u ljubavnoj vezi s jednom hrvatskom glumicom. Na žalost, gostovanje čeških glumaca i Frantinu životnu ljubav prekida ulazak sovjetskih trupa u Čehoslovačku i otada će on dvadesetak godina samo sanjati o Lovrijencu, dok se jednom, nevolji ne trebalo, baš pred kraj 1991. godine, ne odluči, u vlastitome aranžmanu i u trošnome automobilu, sunovratiti do Dubrovnika.

Pripovjedač maestralno isprepliće ta dva fabulativna toka, umećući mnoge realije, imena i stvarne događaje, aranžirajući niz pitoresknih zgoda na tom avanturističkom putešestviju jednoga glumca, kao naivca iz druge priče u krvavo zaraćenoj stvarnosti. S mnogo simpatija prema svim sudionicima, Mujičić na kraju dovodi svog Frantu u Dubrovnik, upravo pod žestokim granatiranjem, da bi se ovaj zanesenjak, sam za svoj račun ispentrao na Lovrijenac, da bi se tu izderao na teatarskoga i zbiljskoga Fortinbrasa: 'Ej, Forrtinbraseeee! Ostavi ovu moju trulu domovinu, jebem ti mater…' Ako znamo da je baš pred taj kraj protagonist doživio i ljubavnu tragediju, upravo je dirljivo – u kontrastu s općim farsičnim i zafrkantskim tonom romana – kako češki glumac trijumfira u ulozi hrvatskoga domoljuba.

Ako dodamo da su oba ta usporedna fabulativna toka natrunjena silesijom anegdotalnih zavrzlama, jezičnih i misaonih kalambura, utopljenih u obilnim količinama alkohola i seksa, onda je očevidno da je Mujičićev roman uopće izuzetak u našoj današnjoj prozi, toliko humorističan da trajno izaziva smijeh, po čemu je više nego prvak za 2012. godinu, ali i za mnoge naredne sezone," stajalo je u tadašnjem obrazloženju žirija.

2014. godina - Kristian Novak za roman "Črna mati zemla"

"Ove godine tražili smo svježinu i začudnost, istančanost u detaljima i stilsko-jezične izazove u kojima čitamo autorski strastveni napor umjesto lakoće ispisivanja rečenica. I našli smo je upravo u romanu Kristiana Novaka Črna mati zemla koji je ovogodišnji pobjednik nagrade za roman godine," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Črna mati zemla roman je o uspješnom mladom piscu, Matiji Dolenčecu, koji stvaralačku i ljubavnu blokadu pokušava otkloniti dosežući vlastitu, do amnezije potisnutu priču, onu koju je kompenzirao izmišljanjem svih drugih priča. Potisnuto u Dolenčecovu životu traumatična je priča o njegovu djetinjstvu u međimurskom selu, o smrti oca, o osam samoubojstava, dva demona, gubitku prijatelja, o velikim mitovima i lokalnim legendama, o otvorenom povijesnom prijelomu 1991., svakodnevnim lažima i složenim osjećajima - ubojicama života.

2015. godina - Zoran Malkoč za roman "Roki Raketa"

"Spomenik je to tjesnacima životnih izbora suvremena pisca, onoga koji bira između pozerstva i potpune moralne dekadencije, a samo uz krajnji napor uspijeva ostati čovjekom. No ovaj roman grabi mnogo šire, on secira društvo i pritom se ne boji ići duboko, do stvarnosti, do apsurda i još dalje, do mjesta na kojem stvarnost bez mita i bajke više ne može.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Roman koji, pa makar bilo na vlastitu štetu, nikada ne odmiče pogled od patologija, one svijeta književnosti i one svijeta koji tu istu književnost uspješno truje. Autor je pobjedničkoga romana kroz plejadu likova na svjetlo papira istjerao demone hrvatskoga društva u posljednja dva desetljeća, da bi u ključnom trenutku upalio svjetlo na kraju tunela. I dok ima nekoga tko je to u stanju učiniti, čiji glas još nije zatrt, sasvim je svejedno da je li riječ o nekoj tamo šumskoj budali ili o potpuno fantastičnoj blagonaklonoj sili - možda nade ima više nego nam se čini", stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

2016. godina - Slobodan Šnajder za roman "Doba mjedi"

"Roman je to epske širine, višestruke perspektive, iznimne jezične gustoće i pripovjednog zanosa u kojem se kroz sudbinu jedne, na svojevrstan način, bastardne obitelji – a takve su uostalom mnoge ovdašnje obitelji – otvaraju ključne i dosada najčešće potiskivane teme balkanske povijesti i identiteta. U njemu se pokazuje sva dramatičnost razlike između 'male', privatne povijesti i 'velike', službene povijesti i otkriva čitav jedan, naizgled, potonuli svijet u svoj svojoj složenosti i ambivalentnosti.

Istovremeno 'Doba mjedi' je roman o ratu i 'rasizmu malih razlika', o migracijama i apatridima, o različitim izborima u prijelomnim vremenima, o pojedincima koji nisu znali ili nisu mogli drukčije odabrati i 'obračunu' s onima koje nosi matica i onima koji joj se ne prepuštaju. U tome se čuje i glas nerođenih i mrtvih, jer se i oni imaju pravo založiti za sebe.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Iznad svega to je roman o sjećanju i zaboravu, o naslijeđu poraženih i naslijeđu pobjednika koje zajedno nose njihovi potomci. Naime, sjećanja na takve obiteljske povijesti često ostaju zatvorena u privatnoj sferi. Vladajuće politike uvijek nastoje kontrolirati i naše sjećanje i naš zaborav, ono što smijemo memorirati i ono što trebamo zaboraviti. Čak i kada te politike inzistiraju na otkrivanju drukčijih sudbina – kao što se nekome može činiti da je danas slučaj – one ih falsificiraju i prilagođavaju svojim pragmatičnim interesima. Sjećati se zato znači zadržati mentalnu slobodu i mogućnost izbora, barem onu utješnu – iluzornu. Ispisivati sjećanje na način na koji to čini Slobodan Šnajder u ovom romanu – predano i bez poštede – znači pružati otpor političkom i ideološkom dogmatizmu.

Ukratko, 'Doba mjedi' ukazuje na složenost ovdašnje povijesti i različitost naših identiteta te na pogubnost politika nacionalne isključivosti koje su nastojale i još nastoje prebrisati sve takve složenosti i različitosti. 'Doba mjedi', konačno, svjedoči o moći fikcije da uzvrati udarac, odnosno o moći književnog jezika koji – za razliku od jezika historiografije i politike – uspijeva iskazati svu punoću nekog vremena i prostora i pokazati pojedincu da ima pravo na vlastiti izbor", stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

2017. godina - Kristian Novak za roman "Ciganin, ali najljepši"

"Treći roman Kristiana Novaka počinje poučkom o izvornim strahovima (od buke i padanja), a završava posljedicama fobija kojima nas uči kultura, tj. mučnom pričom o stjecanju samosvojnosti i pravu na identitet onkraj zadanosti i društvenih obrazaca. U četiri pripovjedna toka, kroz četiri autentična glasa, isprepliće se dramatična pripovijest u čijem je središtu naizgled ubojstvo, ali zapravo nedopuštena ljubav između sredovječne Međimurke i mladoga lokalnog Roma.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

U srazu kultura, među kojima je i onaj bliskoistočne i domaće, izoštrava se strah od Drugog, kakav god bio – jer nije 'naš'. Autor uvjerljivo gradi složene odnose i napetosti između različitih kultura, između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladog Roma, krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome, odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična dotjeranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova, čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

2018. godina - Dubravka Ugrešić za roman "Lisica"

"Ruski pisac Jevgenij Zamjatin jednom je rekao da pravu književnost 'stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici, a ne plaćeni i dobronamjerni činovnici'. Toj se slavnoj rečenici i pitanjima o pozicioniranju pisca u društvu, te smislu književnosti koju ona implicira, Dubravka Ugrešić stalno vraća u svojim knjigama. 'Lisica' je roman sagrađen kao meander od šest poglavlja, napisan kao osobna fikcija koja se značenjski i poetički vezuje uz prethodne romane, pa je 'Babi Jagi' bliska po igri s mitovima i bajkama te duhovitim pasažima o ženama i 'ženskom mjestu' u književnosti, dok s 'Forsiranjem romana reke' dijeli opise književničko-akademskog miljea i odmjeravanja snaga.

'Lisica' je roman o književnosti i piscima, pripovijedanju, autorskim travestijama i specifičnim, sasvim literarnim izdajama, zavođenjima, krađama i kreacijama.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

No, 'Lisica' je i mnogo više od romana o stvaralačkim mukama i smislu umjetnosti; u njoj se na različite načine reflektiraju mnoge suvremene aporije i fenomeni vidljivi na širokom društvenom polju. S mnogo oslobađajuće ironije i humora razotkriva se današnji svijet amaterizma, relativizacije mnogih vrijednosti i dominacije logike profita. Razotkriva se također svijet ovdašnjih provincija, predvidljivih odnosa i zadanih konvencija ponašanja, pri čemu autorica fikcionalizira i vlastito iskustvo emigracije.

Istovremeno, 'Lisica' je i roman-igra u kojemu se vješto žonglira brojnim kulturološkim znakovima, simbolima, mitovima i referencama iz različitog književnog naslijeđa. Od japanskih svetišta do sela Kuruzovac, od Borisa Pilnjaka do otužnog konferencijskog književnog turizma, od Nabokova do kulture narcizma i selfizma, Dubravka Ugrešić uspijeva u jednom tekstu i jednom književnom svijetu suvereno obuhvatiti kompleksnost današnje stvarnosti.

Lisica je tako izvedbom i poetikom potpuno suvremen roman koji obnavlja neke 'starinske' vrijednosti: ponajprije vjeru u moć umjetnosti i moć 'heretika i sanjara' koji – iako stoje na marginama društva – tu umjetnost stvaraju. Ironičan, opor i nježan, prepun referenci koje navode na nove književne potrage, roman koji oplemenjuje svoga čitatelja,

'Lisica' je remek djelo najveće hrvatske majstorice pripovijedanja," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

2019. godina - Nikola Petković za roman "Put u Gonars"

"Roman Nikole Petkovića 'Put u Gonars' upućuje čitatelja u određeni zavičajni prostor i neposrednu prošlost, u vrijeme stradanja, prijepora i nesporazuma, događaja koji su dobili pripovjedača koji im daje novi sadržaj i kontekst. Osjećaj da pouzdanih svjedoka nema jest mogući autentični prostor pisanja romana koji tematizira traume vremena, spašavanje vlastite egzistencije, svoga i života drugih. Ako smo bilo što naučili iz rasprave o korisnosti i štetnosti historije za život, jest naputak da povratak u prošlost nije put otkrivanja zaboravljene ili izgubljene istine, nego jedini način da shvatimo sadašnjost, svakodnevicu, suvremenost, da razumijemo i otkrijemo vlastitu ulogu i mjesto u svijetu u kojem živimo. Razotkrivajući odnose moći jednoga mučnog vremena, jezik romana 'Put u Gonars' ima performativnu moć da konstruira različite identitete nastojeći otkriti i reprezentirati složenu mrežu odnosa, uloga, gubitaka i poraza, zločina i krivnje… Ili jednostavno preživljavanja!

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Uzimajući nosivi motiv logora, mijenjajući pripovjedne strategije i perspektive, autor gradi romanesknu kroniku Bakra u Drugom svjetskom ratu, koja je po svojim likovima, pričama i predajama na rubu groteske, fantazmagorije, koja je kaleidoskop pojedinačnih sudbina, stradanja, uzaludnih i nevjerojatnih ironičnih zgoda i zbivanja na ruševinama jednoga svijeta. Važnost romana 'Put u Gonars' ogleda se i u sposobnosti da se u okviru velike teme (priče) rata sagleda nerazumnost i neuhvatljivost, zlo i običnost, nužnost preživljavanja i očuvanja onoga što čini svijet ljudskim i mogućim. Fašistički logor Gonars, u koji je odvedena i internirana, kao da je otišla na 'kratki izlet', jedna žena, svojom blizinom i udaljenošću jest središnje paradoksalno mjesto romana i metafora sadašnjega svijeta, oko kojeg se ili zbog kojeg se na različite načine mijenjaju uobičajeni životni putovi i sudbine.

Višeznačnost romana ne iscrpljuje se u fikcionalizaciji povijesti, jer ona to sama po sebi već jest, nego se njegov učinak ogleda u otkrivanju i rekonstrukciji onoga što se zaglavilo u zaboravu ili što je izgubilo svoje protagoniste i svjedoke, a što se nerijetko izvrće ili opovrgava. Roman Nikole Petkovića 'Put u Gonars' svojim jezikom, razvedenim pripovjednim repertoarom, čitatelja suočava s njegovim strahovima, sumnjama i neizvjesnom budućnošću, onom u kojoj se logori i stradanja ljudi događaju i ponavljaju kao vječni romaneskni i pripovjedački izazov", stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

2020. godina - Damir Karakaš za roman "Proslava"

'Tijekom rada na odabiru djela koje će ponijeti titulu najboljega romana u 2019. godini susreli smo se s više romana koji uspijevaju priuštiti istinski užitak čitanja u opreci s površnošću i brzinom današnjeg primanja sadržaja. Damir Karakaš je sugestivnom prozom, filmičnošću dramskih situacija i stilski izbrušenom rečenicom uspio stvoriti prostor književne imaginacije koji zaslužuje nagradu.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

U romanu 'Proslava', koji se kompozicijom otklanja od obzora očekivanja, dojmljivo je ocrtao likove uz štedljivu uporabu klasičnog opisa – dao im je konture gestama, migovima, trzajima, šutnjom, pogledima – a čitatelj ih može rekonstruirati i dalje nadograđivati u prostornom i povijesnom kontekstu, istodobno općenitom i dovoljno preciznom. Pritom se autor umnogome oslanja na znanje svojega čitatelja te od njega traži suradnju na imaginacijskoj, ali i etičkoj razini interpretacije.

Glavni protagonist ne evoluira onako kako se očekuje od tradicionalnoga romana, nego bi se moglo reći da proživljava svojevrsnu simboličnu involuciju. U rekonstrukciji njegova puta nadaju se obrisi socijalne i povijesne omeđenosti unutar kojih vidimo mogućnosti obzora protagonista, kao i naznake njegovih odluka u zloslutnoj perspektivi, zbog kojih, na koncu, iščekuje milosrdan sud.

Eliptičnost pripovijedanja pritom temeljno odmiče tekst od forme povijesnoga romana, a primiče poetiziranoj prozi događajne metafore, razlomljenoj između grubog i fluidnog, socijalnog i prirodnog okoliša.

Tekst karakteriziraju sugestivnost i poetičnost te uron u sliku, riječ, ton, zvuk, tišinu, koji odjekuju u čitatelju; roman 'Proslava' po toj je osebujnoj poetičkoj crti u kontekstu suvremene prozne produkcije značajno mjesto razlike", stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija.

2021. godina - Želimir Periš za roman "Mladenka kostonoga"

"Kompleksne strukture, roman Želimira Periša 'Mladenka kostonoga' preuzima osamnaestostoljetnu prosvjetiteljsku konvenciju najave i poduke sadržaja svakog pojedinog poglavlja i poetiku pikarskog romana s likom proganjane 'vještice', 'vilenice', 'iscjeliteljice' Gile, feminističke ikone ispred svoga vremena, te ju postavlja u središte pripovjednog univerzuma na povijesno i kulturno turbulentnom prostoru od Dalmacije, Like, Istre i Hercegovine pa sve do bečke prijestolnice. Međutim, kao kontrapunkt visokoj umjetnosti, Periš uvodi pripovjedača guslara, a pomoću njega i njezino odbačeno drugo: folklornu tradiciju i praznovjerje, deseterac i ženski rodni identitet koji se otima patrijarhalnom kalupu, jezik ulice, krčme i gumna te predmoderne usmenoknjiževne oblike.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Roman je to koji u 21. stoljeću nastaje kao izdanak višestrukih tradicija, pripovjedačkim žarom i obiljem sežući do Cervantesa i Rabelaisa, a bukoličkim ozračjem koje nastanjuju vile naslanja se na pastoralu. U kompozicijskom smislu ne treba zanemariti ni Laurencea Sternea, koji još u 18. stoljeću inovira i poigrava se gradbenim i grafičko-vizualno-ritmičkim elementima što će ih krajem 19. stoljeća promovirati Mallarmé, a u 20. dalje razvijati avangarde i postmodernizam. Zamjetan je utjecaj potonjeg u obliku Periševe afirmacije nelinearne, hibridne, mozaične kompozicije, kakvu zatječemo kod Calvina ili njegova OULIPO-vskog druga Georgesa Pereca, kao i obilno korištenje dokumenata.

Ovaj neizmjerno razigran i samo naizgled razbarušen, a zapravo pomno promišljen i ambiciozan roman izbrušene rečenice, koji je iziskivao opsežan istraživački rad, kako na faktografiji, tako i na govorima raznih područja kojima Gila putuje, smatramo jedinstvenim književnim djelom koje obiluje humorom i ironijom; prošla vremena oživljava da bi nam progovorio o ovome našemu, napose o ženskom traumatskom iskustvu, pridonoseći osnaživanju žena vlastitim tekstualnim pregovaračkim praksama i gestama otpora," stajalo je u obrazloženju tadašnjeg žirija nagrade.

  • +9
  • +6

Dobitnici Književne nagrade tportala

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!