Odlaskom Slobodana Šnajdera, koji je preminuo u 78. godini života, hrvatska i regionalna književnost izgubile su dramatičara, romanopisca, teoretičara i publicista, erudita i beskompromisnog društvenog kritičara, čije je stvaralaštvo rijedak, duboko proživljen spoj beskompromisnog intelektualnog poštenja, goleme književne širine i sudbine vječnog autsajdera u vlastitoj kulturi.

Pisac koji je inzistirao na književnosti koja zahtijevati napor, "posljednji postjugoslavenski intelektualac međunarodnog ranga u suvremenoj Hrvatskoj", kako je predstavljen prilikom nedavnog gostovanja u bečkom kulturnom centru Alte Schmiede, Šnajder je spadao među malobrojne autore na prostoru zajedničkog jezika koji su umjeli i svjesno htjeli postavljati neugodna pitanja o naciji, ideologiji, krivnji i odgovornosti, čak i pod cijenu ozbiljnih, neknjiževnih osporavanja i prijetnji.

Životopis dežurnog vražjeg odvjetnika hrvatske kulture

Godinama uronjen u arhive i potisnute slojeve povijesti, gradio je zahtjevna literarna djela koja su se suprotstavljala površnosti i zaboravu, provodio kritičko preispitivanje nacionalnih mitova, te se neumorno bavio traumatičnim događajima europske i hrvatske povijesti.

Ta dosljednost često ga je potiskivala na rub službenoga kulturnog života, ali mu je istodobno osigurala mjesto među rijetkim hrvatskim piscima i intelektualcima čije je djelo istinski nadišlo granice vlastitog jezika i sredine. Njegovo cjelokupno stvaralaštvo trajno svjedoči o pojedincu bačenom u vrtlog ideologija, ratova i migracija.

Slobodan Šnajder rođen je 8. srpnja 1948. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu. No, njegova životna i spisateljska sudbina nadrastala je puke akademske okvire; bila je to sudbina čovjeka koji je, kako se navodi u popratnom tekstu uz njegovu knjigu eseja Umrijeti u Hrvatskoj (2019., Fraktura) djelovao kao vječni advocatus diaboli koji stalno preispituje samoga sebe, sumnja i podsjeća da je "kraj ujedno ušće početka".

Iz nemogućeg susreta dviju zaraćenih strana rođena je velika književnost

Šnajderov obiteljski habitus bio je obilježen nevjerojatnim povijesnim napetostima, koje su kasnije postale temelj njegove književnosti. Kako autor svjedoči u razgovoru za časopis CorD iz ožujka 2024. godine, bio je potomak oca Đure Šnajdera, pjesnika i književnika, i majke Zdenke koja je 1942. godine, kao pripadnica narodnooslobodilačkog pokreta sa jedva napunjenih 18 godina, iskusila zlodjela ustaškog logora u Novoj Gradiški.

Na književnoj večeri u Novom Sadu u svibnju iste godine, pisac se prisjeća opipljivih tragova te povijesti koje je posjedovao, poput propusnice svoje majke koja je bila kurirka između armijskih štabova na Srijemskom frontu.

Istodobno, njegov je otac Đuro bio folksdojčer, koji je nakon Staljingrada bio prisilno mobiliziran u oružane formacije Waffen-SS-a. Šnajder opisuje očevu nevjerojatnu dramu: Đuro je pod svaku cijenu pokušao izbjeći regrutaciju, a nakon što je dospio na Istočni front, pobjegao je iz lazareta s poljskim metkom u ramenu uz pomoć poljske ilegalke te prošao kroz rat kao civil na biciklu. Kada su se majka, koja je u tom trenutku bila u uniformi Ozne, i otac sreli 1945. godine, stajali su na potpuno suprotnim stranama povijesti.

Šnajder je često naglašavao taj nevjerojatan paradoks: da su se sreli na frontu tijekom rata, morali bi se međusobno poništiti. Umjesto toga, taj nemogući susret postao je kreativni izvor njegova pisanja: iz njega je ispisao nevjerojatnu obiteljsku sagu Doba mjedi.

Buntovnik koji je odbio postati kompot od marelice

Roditelji su se rano razveli, a Šnajder je oca ponovno sreo tek s 14 godina - odgajan je u ženskoj obitelji uz majku i baku Mariju, silno pametnu matrijarhicu čiji se sin, Šnajderov ujak, nikada nije vratio iz Mauthausena, kamo je deportiran nakon Jasenovca. Govoreći o baki, kazao je kako je njezina opora mudrost ugrađena u njegove romane; kada ju je 1971. godine pitao što su oni zapravo – Hrvati ili Srbi – ona mu je odgovorila: "Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture".

Šnajderov intelektualni profil oblikovan je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svoj je intelektualni put započeo u krugu oko časopisa Praxis i glasovite Korčulanske ljetne škole, gdje je kao student imao priliku razgovarati s Ernstom Blochom, Herbertom Marcuseom i Jürgenom Habermasom.

Kao delegat zagrebačkog sveučilišta otišao je 1968. godine u Beograd kako bi podržao tamošnji studentski bunt protiv Titova režima. Taj izlazak protiv Tita danas mu, iz perspektive novih generacija, kako je rekao u bečkom kulturnom centru Alte Schmiede, izgleda kao "potpuno ludilo", no on je odbijao prevrednovati svoju mladost.

Za Šnajdera je politički angažman bio neodvojiv od njegova postojanja, iako je s godinama razvio duboki prezir prema političkoj klasi. U opširnom razgovoru za beogradski tjednik Vreme davne 2000. godine, istaknuo je kako "najviše zla svom narodu čini nacionalist", dodajući kako se u moralnom smislu borio protiv preventivnog potiskivanja loše prošlosti i "hrvatske šutnje" pred najvećim gadostima.

Njegov vlastiti osjećaj ljevičarstva bio je samosvojan i neuklopljiv u jeftine etikete; u razgovoru za CORD otklonio je potrebu za javnim etiketiranjem riječima: "Nikada nisam odlučio biti deklariran kao kompot od marelice".

Kako je 'Hrvatski Faust' pokorio Europu, ali ostao vječni tabu na domaćem terenu

Šnajder je svoj kreativni vijek započeo u kazalištu. Bio je suosnivač i dugogodišnji urednik glasovitog kazališno-filmskog časopisa Prolog, a njegova prva profesionalna izvedba bila je drama Minigolf u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gavella) 1969. godine. Uslijedila su mnoga značajna djela, među kojima se ističe drama Kamov, smrtopis praizvedena 1978. godine redatelja Ljubiše Ristića, čije se režije i kasnijih političkih rascjepa Šnajder prisjećao s gorkim humorom, parafrazirajući Nietzschea: "ne treba oprostiti politici što je upropastila Ristića".

Ipak, njegovo najvažnije i najkontroverznije djelo ostaje drama Hrvatski Faust, praizvedena na Splitskom ljetu 1982. godine. Ta drama, koja kroz ulogu glumca koji tumači Fausta pod ustaškom okupacijom preispituje kako glumac postaje intelektualac, doživjela je golem uspjeh u inozemstvu – igrana je stotinjak puta u kultnom Theateru a.d. Ruhr u režiji Roberta Ciullija te u bečkom Burgtheateru. Međutim, u rodnom Zagrebu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, Hrvatski Faust nikada nije izveden.

Cijena jedne rečenice o Stepincu

Tijekom devedesetih Šnajder je bio izložen potpunoj političkoj represiji i isključen iz hrvatskog kazališta. Iako su postojale inicijative da se komad postavi, do realizacije nije došlo. Sam autor je istaknuo kako "Zagreb, moj rodni grad, nikada nije vidio" čak 13 njegovih drama, nazivajući to represijom i zabranom bavljenja profesijom.

Političke žaoke pratile su ga i u publicistici. Dok je u riječkom Novom listu pisao utjecajnu kolumnu "Opasne veze", jedna rečenica o tome da je "nadbiskup Stepinac imao teškoća uskladiti principe svoje vjere i stvarnosti" koštala ga je intendanture u riječkom kazalištu Ivan pl. Zajc.

O tome je Šnajder u razgovoru za Vreme mirno rekao: "...za tu istinu vrijedi dati intendantsko mjesto u Rijeci. Što je intendantsko mjesto u Rijeci za tako važnu istinu?". Zbog stalnih opstrukcija i kompliciranih odnosa u teatru, Šnajder se u zadnjih petnaestak godina u potpunosti posvetio prozi. Objasnio je to oslobađajućim osjećajem neovisnosti: "...za prozu mi nije potreban direktor kazališta, državni budžet, ansambl glumaca, osvjetljivač... potreban je samo odnos knjige i čitatelja".

Krležin "divlji sin"

Za oblikovanje njegova književnog i intelektualnog autoportreta presudan je bio složen i dinamičan odnos Slobodana Šnajdera prema Miroslavu Krleži. Taj se odnos – u kojem je Šnajder sebe opisao kao njegovog "divljeg sina" koji nema što naslijediti jer u današnjoj književnosti živimo 'kao da Miroslav Krleža nije napisao nijednu riječ' – kretao u rasponu od mladenačke pobune i stilskog razilaženja do dubokog filozofskog uvažavanja i gorke spoznaje o sudbini intelektualca u blizini vlasti.

Najdublji i moralno najvažniji utjecaj Krleže na Šnajderov intelektualni profil leži u pitanju odnosa pisca i političke moći – ono što je nazivao Krležinom "ideološkom mrenom" i pristankom na šutnju u blizini ledenih vjetrova vlasti poslužo mu je kao trajna opomena; zato je on svoj životni autoportret dosljedno ispisao kao poziciju neovisnog autsajdera koji odbija ulaziti u stranačke prostorije i miješati se s političkom elitom.

Dežurni "izdajnik" s policom punom najvećih nagrada

Kada je početkom devedesetih godina, pod Tuđmanovim režimom, dobio jasan signal iz ministarstva kulture da napusti zemlju, Šnajder je otišao u Njemačku, svoju "izbornu domovinu". No, distanca mu je samo izoštrila optiku: "Hrvatska, kao uostalom i Njemačka, znala je biti teška ljubavnica". Smatrao se europskim piscem, no bio je svjestan da ga oni koji drže da granice "hrvatskog svijeta" završavaju kod Bregane smatraju suspektnim, gotovo izdajnikom.

Za svoj rad primio je brojna priznanja: dobitnik je Gavelline nagrada za dramu 1982. i trostruki dobitnik Držićeve nagrade (2006., 2008., 2009.). Dobio je počasni doktorat Univerziteta za audiovizuelne umjetnosti ESRA sa sjedištem u Skoplju 2011. godine, te nagradu "Stefan Mitrov Ljubiša" u Budvi, a 2016. godine za roman Doba mjedi tportalovu nagradu za nabolji hrvatski roman te regionalnu nagradu Meša Selimović.

U intervjuu za crnogorske Vijesti u srpnju 2024. istaknuo je ponos što se trudio da granice njegova svijeta ne budu granice njegova jezika, iako, rekao je, nikada ne bi mogao pisati na drugom jeziku osim na hrvatskom. Nakon burnih zagrebačkih desetljeća i godina emigracije, kako je u studenome iste godine izjavio gostujući u podcastu Odomaćeni, odabrao je specifičnu robinzonijadu na jednom jadranskom otoku koji je opisao kao svojevrsni "kraj svijeta" na kojem zimi živi svega šestero ljudi, a on je bio najmlađi stanovnik.

Upravo je tamo, u toj izolaciji, ispisao svoja tri velika romana.

Kako podnijeti nekoliko dobrih dana dok oko nas divlja furija nestajanja

Njegov prozni prvijenac Morendo objavljen je 2011. godine , no tek je s romanom Doba mjedi (2015.) ostvario veličanstveni, trijumfalni povratak u hrvatsku i europsku književnost. Kako je objasnio u razgovoru povodom tportalove nagrade, taj neočekivani i blistavi trenutak pažnje nakon godina prešućivanja prihvatio je s finom autoironijom: "Goethe je rekao kako uz neke uvjete nije ništa teže podnijeti nego nekoliko dobrih dana. A ja ovih nekoliko dobrih dana jako dobro podnosim".

Roman je preveden na brojne jezike, a u Nizozemskoj je postigao nevjerojatan uspjeh prodavši se u čak 14.000 primjeraka. Svoj posljednji roman objavljen za života, Anđeo nestajanja (2023.), priču o sudbini mlade i nepotkupljive partizanke Anđe Berilo koja zbog svoje tvrdoglave pravednosti završava na Golom otoku, autor je u HRT-ovoj emisiji 'Razgovor s razlogom' opisao kao testament kojim je iznio "neke konačne sudove o stvarima koje su bile u mojem životu shvaćane kao prijeporne".

Hegelov citat o "furiji nestajanja" koji uokviruje roman predstavlja, kako je jednom pojasnio, koncentrat je njegova smisla: taj strog filozofski pogled na revoluciju, koja prelazi u besmislena ubijanja u vlastito ime, primjenjiv je na sve autentične povijesne revolucije.

U središtu romana nalazi se i velika rasprava Koče Popovića, Titovog generala koji je uoči bitke na Sutjesci pisao traktat o samoubojstvu. Kočina testamentarna rečenica, izrečena u Skupštini nakon povijesnih lomova – "nije moralo tako biti" – predstavlja samu srž Šnajderova viđenja povijesti u kojoj su "furije nestajanja", kako je rekao, mogle i morale biti prepoznate na vrijeme.

Posljednji naklon fantoma iz "iličke opere"

Pisac je planirao da Anđeo nestajanja i Doba mjedi postanu dio trilogije – u razgovoru za podcast Odomaćeni u povodu gostovanja na književnom festivalu Crossing Border u Haagu, najavio je da će u trećem dijelu glavni lik biti jedno sporedno lice koje se već nakratko pojavilo u prethodna dva romana. Osvrnuvši se na činjenicu da je Anđeo nestajanja pisao punih osam godina, rekao je tada kako se nada da će novi roman dovršiti unutar dvije do tri godine, svjestan da "više jednostavno nema toliko vremena na raspolaganju".

I uspio je, jer roman Mara Leib upravo ovaj tjedan ide u prijelom i u listopadu izlazi u izdanju njegova nakladnika Frakture.

Slobodan Šnajder otišao je kao fantom u operi naše povijesti. Kako je sam rekao u svom posljednjem televizijskom intervjuu za HRT: "ja se ovaj čas osjećam kao fantom u operi... biće koje više nije živo a nije još sasvim mrtvo". Iza njega ostale su njegove sumnje, njegove istine i duboki papirnati testament koji nas poziva da povijest ne stavljamo pod tepih i da se odupreme lažima.

Jer, kako je volio citirati Waltera Benjamina: "samo zbog onih bez nade nada nam je dana".