Nikad nisam do kraja uspio popušiti ni Beatlese ni Stonese. Znam, kontroverzna tvrdnja od nekoga tko se bavi pisanjem o glazbi, ali ma koliko cijenio savršene melodije, šmekerski swag i gigantski otisak koji su i jedni i drugi ostavili na rock glazbu, uvijek sam prema jednima i drugima gajio samo međugeneracijsko strahopoštovanje. Dok sam bio klinac, u điru su bili punk, metal i različite alternacije alternative, kasnije, kad sam se vraćao obaveznoj lektiri, 'Exile on Main Street' bio je prozor u blues, a 'She's So Heavy' pjesma preko koje sam otkrio psihodeliju, ali – oprosti mi pape – nikad me to nije fanovski puklo.

Sinoć sam konačno shvatio zašto je tomu tako. Za mene i dobar dio ljudi koje sam sinoć sreo na Tvrđavi sv. Mihovila, Beatlesi i Stonesi ne dolaze ni s liverpulskih dokova, ni iz masnih pubova londonskog Sohoa, već iz Bellevillea, jugoistočnog predgrađa St. Louisa. Tamo su, ima tome već četrdeset godina, dva prijatelja – Jay Farrar i Jeff Tweedy – osnovali bend koji je imao čast nositi titulu kraljeva no depressiona, Uncle Tupelo.

Iako su ostavili neizbrisiv trag na području alternativne rock i country glazbe, naši Beatlesi i Stonesi u jednom ipak nisu Uncle Tupelo, već Wilco, bend koji je Tweedy sa svojim Sanchom Pansom po imenu John Stirratt formirao na zgarištu razlaza s Farrarom (a ovaj će poslije formirati ništa manje važan Son Volt).

Wilco je, naime, u preko trideset godina rada generaciji kojoj pripadam – onoj na rubu pedesete – na hrabar, koncizan i eksperimentima otvoren način sažeo cijelu povijest pop i rock glazbe, od korijena na vražjem blues raskrižju Roberta Johnsona, preko čudesnih pop melodija i kantautorskih bilješki američke pustare, sve do psihodeličnih, elektroničkih i kraut rock začina suvremene ere.

Možda još važnije – učinio je to na način da odlazak na baš svaki njihov koncert bude jedinstvena svetkovina u kojoj će sve biti izvedeno savršeno, a da nijedna pjesma ne zvuči navlas isto kao na prethodnom. Jer nakon sva tri susreta s njima u Hrvatskoj, posebno prvog, onog 2012. godine na Velesajmu, kad su odsvirali pet stvari više nego igdje u Europi, izašli smo kao novi, bolji, preporođeni ljudi. Zato je najveća radost koju možete doživjeti u praćenju glazbe vidjeti ozarena lica ljudi koji se s njima prvi put susreću, a njih je – srećom po ovaj svijet – među preko tisuću prisutnih na šibenskoj tvrđavi sinoć bio nezanemariv broj.

Cindy Crawford bez šešira

A da bi doživljaj Wilca kao, kako ih vole titulirati, ponajboljeg live benda današnjice bio još savršeniji, moralo se poklopiti još nekoliko stvari. Bend je morao doći rasterećen, opušten, svjestan da im je to posljednji koncert turneje na kojoj uglavnom zabavljaju ljude u romantičnim amfiteatrima i ruševinama dvoraca od Irske do Italije. Bura koja je od jutros ljuljala šibenski akvatorij morala je okrenuti na plahi sjeverozapadnjak, a njega je Tweedy dobro procijenio kao vjetar kojemu nema smisla izlagati prepoznatljiv mandrakovski klobuk, pa ga nije ni nataknuo na glavu.

Umjesto toga, sva šestorica majstora prepustila su svoj brod vjetru, čiji je efekt fena Tweedy usporedio s modnom revijom, a sebe sa Cindy Crawford ('jedina manekenka koja mi pada na pamet'). 'Hell of a place you've got here', nadovezat će se već u idućoj rečenici te u naredna dva sata i petnaest minuta sa sigurnošću morskog vuka broditi između Scila i Haribda izdašnog kataloga benda, ostavljajući ljude osupnutima glazbom koja u studijskim verzijama zvuči kao pitomi radijski rock, a na koncertu kao turbulentni vorteks ljudske duše na otvorenom moru strahova, sumnji, ljubavi i patnje.

Munje, gromovi, pedale, razbijene čaše

Osupnuto, jer bolja riječ ne postoji, gledat ćemo kako bubnjar Glenn Kotche i najveći živući gitarist današnjice, sedamdesetogodišnjak s gestikulacijom srednjoškolca po imenu Nels Cline svirajući 'Via Chicago' simuliraju grmljavinu što ju je Tweedy vidio dok se vraćao iz prijestolnice Illinoisa u rodni Belleville, a sam Tweedy, ni najmanje uznemiren, u drugom planu pjevuši stihove razorne potrage za izgubljenim domom. Ili kako Kotche poput hoda po razbijenim čašama odzvekeće svoju kompoziciju u 'I Am Trying to Break Your Heart', koja toj country rock himni ljubavnog brodoloma daje razigranu glazuru Branka Kockice.

Ili kako Stirratt, taj tihi i diskretni Paul McCartney naših Beatlesa (i Stonesa), 'It's Just That Simple', jedini Wilcov tekst koji nije napisao Tweedy, otpjeva nalik kaubojskom crooneru slomljenog achy breaky srca. Ili kad Cline i njegov partner Pat Sansone, koji u ovom derbiju Beatlesa i Stonesa glumi Keitha Richardsa, krenu u gitarski obračun, pa suludu stonersku verziju 'Kingpina' otjeraju do psihodelije zbog kakve bi im nedavni posjetitelji šibenske tvrđave, King Gizzard, u najmanju ruku morali usisati arapske ćilime na kojima Wilco drži onolike pedale.

Ili kad – pazite ovo – natjeraju tisuću ljudi da pjevaju jedan od najvećih gitarskih rifova današnjice, onaj iz 'Spiders', pjesme koju danas znaju baš svi zahvaljujući njezinoj prominentnoj ulozi u ključnoj sceni serije 'The Bear', a koja je uvelike kumovala tome da je Wilco u glazbi ono što je ta serija u TV svijetu – kulturni sinonim za Chicago. Ili, naravno, kad cijeli bend tijekom 'Impossible Germany' prepusti tepih Clineu i njegovim stotinama pedala, a on im se oduži šestominutnom solažom čiji rasplet s tri gitare u savršenoj harmoniji treba upisati na popis UNESCO-ove baštine.

Zagrljaj za kraj

Mogli bismo do preksutra nabrajati ove detalje i gnjaviti vas glazbenom gikovštinom, a mogli bismo i sve misli sažeti u jednu rečenicu – ljudi, pogledajte Wilco barem jednom u životu i doživjet ćete zagrljaj istinski žive, poštene, prokrvljene i neizrecivo iskrene glazbe. Zagrljaj kakav nam je na kraju s pozornice uputio i kingpin Tweedy, pravdajući se da dolazi iz zemlje u kojoj su ljudi sve stisnutiji i malo tko se grli, što nije bio tek komentar američke svakodnevice, već istinski osjećaj koji smo svi sinoć dubinski upili, poželjevši zagrliti bližnjeg svog.

Isto su, ne sumnjamo, u backstageu napravila i šestorica glazbenika, prezadovoljni time što su otresli turneju s vrata i kreću se ukrcati na još jedan interkontinentalni let via Chicago, nakon što su se u čudesnom horizontu šibenskog arhipelaga prepustili vjetru i poderali sve kočnice. Život je kratak, Beatlesa više nema, Stonesi još uvijek lakiraju vlastiti spomenik, ali bez Charlieja Wattsa to više nije to. Ostaje vam – Wilco.