INTERVJU: JOSIP MLAKIĆ

'U mom budućem svijetu skinuta je PR-ovska šminka'

29.06.2013 u 08:00

Bionic
Reading

Svojim romanom 'Planet Friedman' pisac Josip Mlakić u finalu je književne nagrade roman@tportal.hr, uz Tatjanu Gromaču ('Božanska dječica'), Tahira Mujičića ('Budi Hamlet, pane Hamlete!'), Pavla Pavličića ('Muzej revolucije') i Igora Rajkija ('Detektor istine'). 'Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe', kazao nam je Mlakić u intervjuu

Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Objavio je romane 'Kad magle stanu', 'Živi i mrtvi', 'Ponoćno sivo', 'Psi i klaunovi', 'Tragom zmijske košuljice', 'Čuvari mostova', 'Ljudi koji su sadili drveće' te zbirke priča 'Puževa kućica', 'Odraz u vodi', 'Obiteljska slika'. Roman 'Živi i mrtvi' donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na filmskom festivalu u Puli.

'Planet Friedman' (Fraktura)
njegov je novi roman. Ova antiutopija snažno progovara o svijetu danas, o ispraznosti, reklamnoj buci i stvarnim vladarima našeg planeta.
Nakon velikog uspjeha romana 'Živi i mrtvi' koji je doživio i ekranizaciju, okrenuli ste se SF-u, i to podžanru negativne utopije. Je li to veliki odmak od vaših prethodnih literarnih preokupacija ili je to samo logičan nastavak kojim ponovno progovarate o mračnoj današnjoj stvarnosti?

Ja tu ne vidim neki poseban odmak. Bit distopije je opisati sadašnjost, reflektirajući njenu grotesknu, karikaturalnu sliku u bližu ili dalju budućnost. Zapravo, karikatura je možda ključna riječ koja u najkraćem definira distopijski diskurs. Karikatura je uspjela u onoj mjeri u kojoj uspješno naglasi, podcrta karakteristične detalje. U ovom slučaju devijacije vremena u kojem distopija nastaje, i ne bih to ni na koji način povezivao sa SF-om.

Čini se da su direktni utjecaji za ovaj roman bili legendarni SF pisci distopija, Ray Bradbury, George Orwell i Aldous Huxley. Recite nam nešto o tome, kao i o filmu 'Blade Runner', napravljenom po romanu Philipa K. Dicka 'Sanjanju li androidi električne ovce?' Što je vama značio taj film?

Naravno, s tim da ću vas donekle ispraviti: samo je Bradbury od pobrojanih bio SF pisac. Radi se o žanrovskoj literaturi čije su kanone postavili upravo pisci koje ste spomenuli. Tako da se možda ne radi toliko o utjecaju, koliko o poštivanju žanrovskih konvencija. Tu bih još dodao Burgessa ('Paklena naranča'), Zamjatina ('Mi') i Nabokova ('Poziv na smaknuće'). Film 'Blade Runner' je po mom sudu jedan od najboljih filmova uopće, a ne samo jedan od najboljih SF filmova, kako mu se obično tepa, ali i primjer koliko su besmislene usporedbe dvaju medija, knjige i filma nastalog po njoj. 'Blade Runner' je nastao prema samo jednom od motiva ili slojeva Dickova romana. Nije se dotaknuo nekih drugih podjednako dobrih motiva iz 'Androida' (mercerizam, vještački kućni ljubimci…). Paradoks je da film zbog toga ništa nije izgubio.

Zašto je američki ekonomist i Nobelovac Milton Friedman toliko važan za ovo djelo i zašto je njegova ekonomska ideologija također poslužila kao inspiracija?

Živimo u vremenu koje je obilježeno Friedmanovom ekonomskom doktrinom ili onim u što je ona metastazirala. Vi ste u svom pitanju to nazvali ekonomskom ideologijom. To je točno, ta doktrina ima više ideoloških elemenata negoli znanstvenih, iako je nama danas poturaju pod znanost. U mom budućem svijetu samo su skinute maske ili PR-ovska šminka koja je najčešće puko 'dovođenje do neprepoznavanja suštine prijevare', kako bi to rekao Johnny Štulić.

PROGLAŠENJE POBJEDNIKA U MUZEJU PREKINUTIH VEZA
Dobitnika ili dobitnicu šeste književne nagrade roman@tportal.hr doznat ćemo 4. srpnja u Muzeju prekinutih veza u Zagrebu.

U vašem književnom, a često i u svakodnevnom svijetu, vladavina novca i pohlepe isključuje ljudsku emotivnost. Znači li to da je emotivnost droga za siromašne, nadomjestak za prava, egoistična iskustva? Znači li to da su emocije zapravo precijenjene i da nemaju onu moć koju im obično pridajemo, ili da moć i pohlepa samo kvare, pervertiraju čovjeka tako da on gubi doticaj sa svojom 'biti'?

Pohlepa je sama po sebi degradacija humanosti. Ja sam ovdje drugačije postavio stvari. Ljudska emotivnost je nepoželjna jer je u konfliktu s ideologijom pohlepe. U mom romanu, ljudske emocije, samilost konkretno, 'ruše filozofiju profita'. Pohlepa je dovoljna sama sebi, kao supstitucija za sve drugo.

Distopijske priče nas, između ostaloga, poučavaju da su čovjek, društvo i vrijednosti vrlo elastične kategorije i da su stvari onakve kakvima ih napravite. Ako je sve ljudsko toliko nestabilno, promjenjivo i prilagodljivo, na što se onda mogu osloniti tzv. pozitivne vizije svijeta – je li humano (utopijsko) društvo samo jedna od fikcija, u osnovi ni po čemu nadređena drugim ideologijama?

Utopija je višestoljetni ljudski san o boljem svijetu, i ništa više, na žalost.

Formira li našu budućnost pokretna traka ili pohlepa?

Proročka dimenzija distopija je definitivno precijenjena. Zapravo nevažna. Sjećam se godina prije 1984, kada su vođene silne rasprave o Orwelovom romanu, u smislu što se od onoga o čemu je Orwel pisao obistinilo. I tada je ta proročka dimenzija bila u prvom planu. Tu bih malo obrnuo stvari. Orwel nije bio prorok. On je samo opisivao nešto što se već događalo, tako da je njegova '1984' uspjela karikatura 1948, godine u kojoj je nastajala njegova antiutopija. Doduše, na marginama interesa za Orwelov roman dogodila se jedna odlična stvar: revitaliziran je žanr distopije, tih godina reizdana su gotovo sva ključna djela žanra.

Postoji određena bliskost mog romana i Huxleyjeva 'Divnog novog svijeta' na koji aludirate. Huxleyjevu budućnost definira tehnologija, točnije masovna proizvodnja u kombinaciji s genetičkim inženjeringom. Henry Ford, koji je prvi u svojim tvornicama u Detroitu počeo koristiti pokretne trake za masovnu proizvodnju, u tom romanu figurira kao božanstvo, a u kultu koji je stvoren oko njega ima religijskih i ideoloških elemenata. Slično je s Friedmanom u mom romanu. Vrijeme u kojem je nastala Huxleyjeva distopija bilo je obilježeno Fordovim tehnološkim novotarijama, kao što je naše neoliberalnom ekonomijom. Distopija je u neku ruku i simulacija. Imate motiv koji zatim ogolite do karikature u nekom budućem vremenu. Nije važno što će se dogoditi, nego ono što bi se moglo dogoditi.

Budući da je jasno da suvremenu stvarnost, domaću i stranu, gledate iz prilično tjeskobne perspektive, kako biste opisali svoj status spisatelja u Hrvatskoj? Može li se od vaših romana, koji su za naše pojmove vrlo uspješni, preživjeti?

Ne živim od pisanja niti imam sličnih ambicija. A o nekom statusu, iskreno, ne razmišljam, ni ovdje u BiH, gdje živim niti u Hrvatskoj.

Hoćete li se nastaviti baviti SF-žanrom ili možda osmišljavate neki novi iskorak?

Distopija nije eskapistički izlet u budućnost, na što možemo svesti veći dio SF produkcije, bez obzira na to što su u okrilju SF-a nastala neka remek-djela svjetske književnosti. Tu prvenstveno mislim na Lemov 'Solaris' i spominjani 'Sanjaju li androidi električne ovce' Philipa K. Dicka. Znači, ovdje se ne radi o SF-u.

U romanu na kojem trenutno radim postoje dva zanimljiva pokušaja, nekakvi iskoraci u nešto novo. Lik iz romana pokušava napisati vjerodostojnu autobiografiju koristeći formu matematičkih zadataka, kao nekakvo propitivanje odnosa između idealnog i entropijskog. Još trebam vidjeti kamo će me to odvesti.

Drugi iskorak je kratki roman u romanu, koji je zapravo skica za trailer kompjutorske igre. Radi se o opisu postapokaliptičnog društva koje ima jasno definiranu društveno-sociološku pozadinu, tako da se ni tu ne radi o SF-u. Simulaciju te igre kroz desetak nivoa zamislio sam kao svojevrsni finale romana.

Da ne bi bilo zabune, nešto bih nadodao: nemam ništa protiv SF-a, naprotiv. Volim taj žanr, kao i drugu žanrovsku literaturu. To potječe još iz srednjoškolskih dana: moja generacija je odrastala uz Sirius i ediciju Trag, dva vrhunska izdanka žanrovskog štiva.

Pratite li 'domaću'/lokalnu književnu scenu? Događa li se nešto što vam osobno privlači pozornost?

U posljednje vrijeme nisam tako redovit kao ranije, tako da nemam što posebno izdvojiti.