KNJIŽEVNA KRITIKA: MILJENKO JERGOVIĆ

U ime Oca i sina i Pasa na jezeru

  • Autor: Ana Grbac
  • Zadnja izmjena 30.11.2010 09:47
  • Objavljeno 30.11.2010 u 09:47
PXL_101112_1254

PXL_101112_1254

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Goran Jakus/PIXSELL

'Potres', veliku buku, 'reakcije, često burne' – sve to izazivaju knjige Miljenka Jergovića. Prilike su nove, mogao bi zaključiti neupućen netko, čitalačkoj letargiji došao je kraj. Ništa slično nije se dogodilo, jer on već dugo ima publiku i nesklon je prepustiti je letargiji, pa zainteresirani sigurno znaju da su mu za Interlibera izišle dvije nove knjige

Dežurne narikače oplakuju smrt pisca i intelektualca u kontekstu javnog mnijenja, no u posljednjih su desetak godina čak i potpuni književni autisti formirali stav o Miljenku Jergoviću.

Recimo, dvaput je pisao pjesmu s naslovom Psi na jezeru. Zašto mu se toliko sviđao taj naslov? Smisao pitanja nije u odgovoru, jer odgovora ne može ni biti. Jedno je to od onih pitanja kroz koja se ljudi intimiziraju, zaljubljuju i vezuju jedni za druge, ili kroz koja raste njihova mržnja, sve dok ih sasvim ne preraste pa se iz emocije pretvori u društveni sustav.

Nimalo neobično s obzirom na piščevu političnost, a o njoj je nakon Rute Tannenbaum posve osnovano govoriti i u kontekstu Jergovićeve proze. Da nije tako, možda Otac, koji je izišao ljetos u izdanju beogradskog Rendea, ne bi izazvao narodne tribune na okapanje. Posve je logično da se nadahnuti populisti nisu puno zamarali žanrovskim odrednicama, no činjenica jest da su skočili povodom nečega što smatraju romanom, što i dalje nije neobično, nego prije indikativno.

'Otac je možda roman, možda esej, možda memoar', savjetuje izdavač, no u žaru politikantske borbe sa sadržajem te Jergovićeve knjige prečuli su ga i nastavili sipati drvlje i kamenje po – romanu. Zanimljiv recepcijski moment, a ne tjeranje maka na konac, jer su ustaštvo i klerikalizam teme zbog kojih se tribuni dižu na noge, čak i kad se o njima govori u autobiografskom tekstu.

Ipak, problem nije u temama, nego u političkom prosvjetiteljstvu slijedom kojeg Jergović i poziva na kolektivnu odgovornost za hrvatske zločine iz Drugog svjetskog i ovog posljednjeg rata, što naposljetku nacioholike pogađa u žicu...

'Pred ovim što je danas ja sam odsutan duhom.'

Usporedno čitanje Oca i novinskih egzegeza u konačnici ulijeva podjednak pesimizam, ali politiku i pesimizam nastranu, ima nešto i u poetici.

Piše, naime, Jergović u Ocu 'mašta je uvijek okrenuta prošlosti', 'samo se u prošlosti da razriješiti nešto što se u prošlosti i dogodilo. (…) Naravno, matematičari, fizičari i astronomi su u pravu, ništa se ne može promijeniti, ni u privatnoj ni u društvenoj povijesti, ali ne može se drugačije nego cijeloga života (…) treba pokušavati mijenjati događaje iz prošlosti. To je jedini način da oni ne budu krivotvoreni, i da iz krivotvorina ne nastanu nove, još nakaznije metastaze prošlosti.'

Književnost, dakle, nije i ne može biti panaceja za povijesne traume, ali kako razlikujemo poželjnu proznu reviziju prošlosti od krivotvorine? Tako što autoru vjerujemo na riječ?

Linijom manjeg otpora priklonimo se onoj opciji koja nam je svjetonazorski bliža? Pa kom Jergović, kom Aralica… Ili je dilema bespredmetna, baš kao što ni izravan politički angažman nije kontraindiciran s dobrom književnošću?

Identitet – kako to gordo zvuči!

Otac je, međutim, stara vijest, jer su se na ovogodišnjem Interliberu pojavile dvije nove Jergovićeve knjige, roman Psi na jezeru i 'neka vrsta autorovog autopoetičkog bukvara' što nosi naslov Pamti li svijet Oscara Schmidta?

Među ovim primitivnim i nepouzdanim svijetom, među nedovršenim balkanskim nacijama, naročito hrvatskom, koja je po mnogo čemu Nijemcima najbliža, ali je istovremeno i najviše balkanska i najslabije sebe svjesna, jedino mržnja zna biti sigurna u sebe, povijesno fundirana i civilizacijski utemeljena. Samo u mržnji, Hrvati su dostojni Nijemaca.

Priču o novom romanu, međutim, uopće nije posve neoportuno nasloniti uz Oca, jer su posrijedi slične mane. U romanu su dvije pripovjedačke perspektive.

Prva pripada Nani (Nikanoru) Mazuthu, sarajevskom pjesniku koji je 1991. otišao u Kanadu, a tokom romana javlja se u prvome licu snovitom pričom o vlastitu životu.

Snovitom utoliko što se nalazi u dubokoj komi i umire, pa njegova sjećanja više nalikuju snu nego rekonstrukciji.

Druga pripovjedačka perspektiva pripada Arifu Nevzetiju, recepcionaru hotela iz kojeg su Mazutha otpremili u bolnicu, te njegova radoznalost da odgonetne pjesnikovu životnu priču pokreće drugi pripovjedni tok u trećem licu, a između?

Između je mnoštvo epizodista i dosta povijesti, privatne i društvene… Ma koliko se god Jergović zanimljivo poigravao odnosom stvarnog i izmišljenog, pripovijedanje povremeno poprima suviše općenit ton, a čini se da su neki likovi tu samo zato da bi se prošetali kroz roman i premjestili povijesne kulise.

Epizoda o vinskom servisu od češkog kristala, koja obuhvaća dvadesetak stranica i zlosretne povijesne epizode od Kraljevine SHS preko NDH do današnjih dana, dobar je primjer Jergovićeve potrebe da upiše povijest u likove i o istom trošku donese i pokoji zaključak, a to sa zaključcima kvari dojam i u krajnjoj liniji potkopava pripovjedački autoritet, no fanovima to ne bi trebalo smetati.

Miljenko Jergović, Otac, Rende, Beograd, 2010.

Miljenko Jergović, Psi na jezeru, Ljevak, Zagreb, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi