Skupna izložba Unravel / Rasplitanje, koja se otvara u petak 6. veljače u zagrebačkoj Galeriji Trotoar, okuplja troje umjetnika koji dijele generacijsko iskustvo razočaranja velikim narativima, Ines Matijević Cakić, Zlatana Vehabovića i Nikolu Vrljića, čiji radovi, okupljeni prema kustoskom konceptu Martine Rodrigues, propituju cijenu komfora, demistifikaciju mašte i krhkost majčinskog iskustva izvan ideologije stalnog rasta.

Izložba polazi od jednostavne, ali nelagodne pretpostavke: nisu svi trenuci prevladivi. Neki se, kako piše kustosica, "stegnu oko grla i tu ostanu, zgusnuti, otvrdnuli". Umjesto imperativa djelovanja, autori biraju ostajanje s onim što preplavljuje – boravak u uležanom vremenu koje se ne da ubrzati ni razriješiti. Taj etički čin čekanja postaje zajednički nazivnik triju različitih umjetničkih poetika.

Intimne mitologije protiv velikih narativa

Rodrigues troje umjetnika povezuje pojmom realizma privatnosti – svjesnim odmakom od spektakularnih ideologija i okretanjem mikro-narativima svakodnevice. Vehabović, Vrljić i Matijević Cakić pripadnici su iste generacije koja je svjedočila iscrpljivanju obećanja tranzicijskog optimizma. Njihovi radovi ne nude terapijski izlaz, nego mapiraju pukotine: u odnosu prema prirodi, prema mitu i prema vlastitom tijelu.

Vehabovićev Levijatan (2013.) priziva stihove škotske balade My Donal, ispričane iz perspektive žene kitolovca. Miris "divlje ruže", podsjeća pjesma, plaćen je krvlju i samoćom onih koji odlaze na more. Na slici nema romantičnog horizonta – samo monumentalni leš kita, nasukan kao višak povijesti. Taj prizor, piše kustosica, razotkriva ono što teoretičar John Bellamy Foster naziva metaboličkim rascjepom: resurs istrgnut iz oceana vraća se kao ljepljiva masa, dokaz da komfor ima nevidljivu cijenu. Gledajući Levijatana, ne gledamo prirodu, nego posljedice vlastitih potreba.

Kod Nikole Vrljića izdržati znači ostati s gubitkom mašte. Njegov Trofej (2017.) – predimenzionirana, odrubljena glava jednoroga na transportnim kolicima – hladan je inventar demistifikacije. Jednorog je vidljiv samo nevinima, ali da bi se dokazao, mora biti ulovljen; nevinost se potvrđuje vlastitim uništenjem. Mit je pretvoren u "roadkill folklora", u teret koji se može odgurati u kut čim prestane biti zanimljiv. Trofej tako ne označava pobjedu, nego hvalisanje prazninom: zamrznuto vrijeme u kojem se mit održava isključivo kroz vlastiti gubitak.

Izložba kao kočnica vremenu

Suprotan, ali jednako tih odgovor nudi Ines Matijević Cakić u ciklusu Matriksijalne priče (2011.–2014.). Devet crteža nastalih tijekom trudnoće funkcionira kao arhiv trajanja, vizualni dnevnik u kojem se majčinstvo ne prikazuje kao herojski čin stvaranja, nego kao praksa ostajanja. U prizorima kaotične domestikacije – vučica na kuhinjskom stolcu, kula od karata pred urušavanjem, neraspletiva kosa majke i kćeri – tijelo se pojavljuje fragmentirano, narušeno prisutnošću drugoga. Teoretičarka Lisa Baraitser to naziva "trajnim vremenom": iskustvom koje nije linearno ni produktivno, nego satkano od zastoja i zahtjeva održavanja odnosa.

Unravel / Rasplitanje ne obećava razrješenje. Umjesto toga, poziva na boravak uz ono što je zapelo u slojevima svakodnevice. Bilo da dekonstruiraju spektakl, prekopavaju muzejske arhive ili mapiraju dom, autori ostaju uz samu materiju rada, bez patosa konačnog izlaza. Izložba tako funkcionira kao kočnica vremenu – mjesto gdje se prihvaća da neke stvari ne prolaze, nego traže da s njima izdržimo. Izložba ostaje otvorena do 21. ožujka.

Ines Matijević Cakić (1982.) vizualna je umjetnica koja se bavi crtežom, grafikom i instalacijom. Diplomirala je i doktorirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a izlagala u Francuskom paviljonu, MMSU-u Rijeka i MLU-u Osijek. Dobitnica je 3. HT nagrade i priznanja 54. Zagrebačkog salona. Zlatan Vehabović (1982.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara srednje generacije. Izlagao je u MSU-u Zagreb, Revoltelli u Trstu, Hudson Valley Centeru u New Yorku i Marc Straus Gallery. Djela mu se nalaze u zbirkama Albertine, Muzeja Essl i Europske središnje banke. Nikola Vrljić (1980.) kipar je i crtač, poznat po spoju figuracije, humora i sirove materijalnosti. Dobitnik je nagrade HDLU-a za izložbu u Meštrovićevu paviljonu, a predaje na ALU u Zagrebu.