'Do posljednjih dana je slikala, ne ispuštajući kist iz ruku te istražujući vječnu ljubav i besmrtnu dušu', poručili su iz Yayoi Kusama Studija. Dodali su da će nastaviti slijediti njezine želje te pomoću umjetnosti ljudima diljem svijeta donositi nadu i snagu za budućnost. Kusama je bila jedna od najcjenjenijih japanskih suvremenih umjetnica, a njezina su djela izlagana diljem svijeta, među ostalim u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) i Muzeju Whitney te njemačkom Muzeju Ludwig, piše AP.

Njezin zaštitni znak bili su motivi koji se neprestano ponavljaju – mreže, spirale i oblici nalik crvima, ali prije svega slavne točkice. Pojavljivale su se na njezinim platnima, skulpturama i instalacijama, nerijetko u snažnim bojama i psihodeličnim kompozicijama.

'Točkice su fantastične', rekla je Kusama u intervjuu za Associated Press 2012. godine, odjevena u svoju karakterističnu odjeću s točkicama i s prepoznatljivom narančastom perikom. 'Želim stvoriti tisuću slika, možda dvije tisuće, koliko god ih mogu naslikati. Slikat ću dok ne umrem', govorila je tada.

Svijet je vidjela prekriven točkicama

Kusama je tvrdila da slika svijet onako kako ga vidi – prekriven točkicama, povezujući ih s halucinacijama koje je, prema vlastitim riječima, doživljavala još od djetinjstva. Desetljećima je povremeno boravila u psihijatrijskim ustanovama, no to je nije spriječilo da izgradi međunarodnu umjetničku karijeru.

Bila je među prvim Japankama koje su sredinom 20. stoljeća otišle u New York da bi ondje gradile karijeru, a ona je stigla u SAD 1957. godine. Iako je u javnosti djelovala tiho i povučeno, u umjetnosti je djelovala upravo suprotno. Desetljećima je beskompromisno ostala vjerna svojoj viziji, a njezini su radovi s vremenom postali prepoznatljivi i široj publici.

U kasnijim godinama stekla je golemu popularnost izvan tradicionalnog umjetničkog svijeta. Surađivala je s modnim kućama poput Louis Vuittona, a njezini motivi pojavljivali su se i na šalicama, majicama, privjescima te drugim proizvodima. Njezine su figure i prepoznatljive točkice korištene i u izlozima te marketinškim kampanjama.

Christie's je 2008. godine prodao njezino djelo za 5,8 milijuna dolara, a 2016. dobila je Orden kulture, najviše japansko priznanje za umjetnike. Nakon što je primila nagradu, poručila je da je odlučnija nego ikad nastaviti stvarati. 'Osjećam da mi je ostalo još malo života, ali i dalje se do smrti borim za svoju umjetnost. Dajem sve što imam kako bi se mnogi ljudi nastavili zanimati za moju umjetnost i nakon što umrem', rekla je tada.

Otišla u Ameriku protiv želja roditelja

Kusama je tijekom karijere svrstavana među pop-artiste, avangardiste i feminističke umjetnice, no takve je etikete uglavnom odbacivala smatrajući da nijedna od njih ne opisuje dovoljno precizno njezin rad. Rođena je u obitelji srednje klase, ali govorila je da je roditelji nisu razumjeli. Željeli su da se uda i kupovali bi joj kimona umjesto boja i kistova. Kusama je, međutim, željela otići i stvarati, a odabrala je Sjedinjene Države kao mjesto za to.

Svijet je vidjela u točkama, što je bio dio njezine dijagnoze koju je pretvarala u svoju umjetnost te je desetljećima dobrovoljno živjela u psihijatrijskoj bolnici. Govorila je da njezina 'umjetnost proizlazi iz halucinacija koje samo ja mogu vidjeti, a one proizlaze iz mojeg opsesivno-kompulzivnog poremećaja koji imam od ranog djetinjstva'. 'Jednog dana, nakon što sam na stolu ugledala stolnjak s uzorkom crvenog cvijeća, vidjela sam isti uzorak crvenog cvijeća po cijelom stropu, prozorima i stupovima. Ispunio je prostoriju i prekrio moje tijelo', napisala je u svojoj autobiografiji. 'Svaki se dan borim s boli, tjeskobom i strahom, a jedina metoda koju sam pronašla i koja mi ublažava tegobe jest da nastavim stvarati umjetnost', govorila je.

Kada je stigla u New York, umjetničkom scenom dominiralo je akcijsko slikarstvo, obilježeno kapanjem, razlijevanjem i snažnim potezima boje. Kusamine točkice bile su nešto sasvim drugo pa je godinama živjela u siromaštvu i gotovo anonimno, ali nije odustajala od njih.

Krajem 1960-ih organizirala je antiratne performanse u kojima je papirnatim krugovima prekrivala tijela ljudi, a jednom i konja. Neki su sudionici zbog golotinje bili uhićivani, no ti su performansi Kusami donijeli veliku medijsku pozornost. U New Yorku se družila s umjetnicima poput Andyja Warhola, Georgije O'Keeffe i Josepha Cornella, koji su cijenili njezin inovativni stil.

Tijekom desetljeća stvarala je osebujna djela poput 'Macaroni Girl', ženske figure prekrivene makaronima koja je izražavala strah od hrane, divovskih skulptura uvijenih tulipana 'The Visionary Flowers' te instalacije 'Mirrored Corridor', sobe s ogledalima koja stvara iluziju polja izbočina prekrivenih točkicama.

Kusama se bavila i filmom te je objavila nekoliko romana. Govorila je da ni sama nije uvijek znala odakle joj dolaze ideje – jednostavno bi uzela kist i počela slikati. Proces stvaranja ponekad je, govorila je, bio toliko tajanstven da bi je vlastiti rad iznenadio. 'Pomislila bih: 'Oh, ja sam to nacrtala? O tome sam razmišljala?'' rekla je jednom za AP.

U svojim je javnim nastupima spajala ranjivost i prkos. U jednom bi se trenutku opisivala kao 'umjetnička revolucionarka', a već u sljedećem priznala da se 'stalno svega boji'. Do posljednjih dana, prema riječima njezina studija, nastavila je raditi upravo ono što je desetljećima najavljivala – slikati.