Film nikada nije samo film. Kaže mi to Rajko Grlić dok sjedimo u ugodnoj hladovini Centra za manifestacije i kulturu Novigrad, popularnog CMIK-a. Upravo je sudjelovao u panelu Festivala kratkog metra Novigrad, na kojemu je s urednicom i filmskom kritičarkom Milenom Zajović pretresao velike teme 'industrije', kulture i društva. Kako on to vidi, sad malo parafraziram, film je i društveni dokument, i poligon za političke bitke, i intiman zapis o ljubavi, gubitku, preživljavanju. On može biti politički pamflet ili osobna kronika, ali film ne ruši režime i ne propovijeda, već podsjeća.

Njegovi filmovi – od ranijih klasika poput 'Samo jednom se ljubi', preko 'Karaule' i 'Ustava Republike Hrvatske' do najnovijeg, 'Svemu dođe kraj' – uvijek su bili i politički i intimni, i zabavni i subverzivni; filmovi redatelja koji ne vjeruje u film kao revoluciju, ali vjeruje u film kao prijatelja: onog koji nas lagano potapša po ramenu i kaže – pogledaj ovo, razmisli o ovome. On sam, međutim, nikada nije bio 'samo' filmski redatelj: Grlić, redatelj, scenarist, producent, sveučilišni profesor, lucidan je pripovjedač, britak kroničar društva, nesentimentalan analitičar s biografijom obilježenom iskustvom iseljavanja, života i rada u Americi, pedagoškog angažmana, svjedočenja tranzicijama i lomovima postsocijalističkog svijeta. Iz te dvostruke perspektive – izvana i iznutra – Grlić promatra stvarnost s rijetkom kombinacijom ironije, rezignacije i tvrdoglave nade.

U razgovoru koji slijedi govorili smo o politici i trampizmu, strahu koji se širi američkim sveučilištima i kulturnim institucijama, cenzuri i autocenzuri, hrvatskom društvu i njegovim jezičnim paradoksima, o književnosti i sjećanju, glumcima i kreativnom procesu te o tome kako nastaju priče i zašto, nakon svih ovih godina, i dalje neumorno radi.

U svojim filmovima često secirate političke i društvene paradokse. Danas svjedočimo tome da se oni koji su se donedavno žestoko optuživali povezuju samo radi dolaska na vlast dok principi padaju u drugi plan. Iz vaše perspektive, može li se uopće graditi politička kultura utemeljena na principima, a ne na oportunizmu?

Nisam siguran da Hrvatska, u ovom obliku kakav danas poznajemo, uopće više ima šansu za to. Mislim da je više od trideset godina odgoja i obrazovanja djece kroz školske programe, knjige, način razmišljanja, pa i kroz djelovanje Crkve, urodilo plodom – i to upravo u onome što živimo danas. Istodobno, izgubili smo ogroman broj ljudi koji su jednostavno otišli jer nisu željeli živjeti u takvom okruženju. Ne vidim ovdje neku kritičnu masu koja bi mogla promijeniti postojeće stanje. Vidim samo masu koja ga može dodatno unakaziti. Eto, lijepo smo odmah započeli razgovor. Dobro. Imate još nešto iz tog repertoara?

Živite već godinama u Americi te, kako ste rekli, svjedočite 'demokratskim diktaturama'. Kako se demokratski izabrane vlasti u jednoj takvoj zemlji pretvaraju u sustave koje smatrate oportunističkima, netransparentnima i lišenima osnovnih principa? I kakve dugoročne posljedice takvo djelovanje ima na povjerenje građana i samu bit demokracije?

Mislim da je novac pojeo demokraciju; postao je snažniji, jači i moćniji od nje. Danas novac koristi demokraciju kao kuvertu dok u suštini svijet vode tajkuni, a ne političari. Političari služe tome i Amerika to vrlo jasno pokazuje – kroz narcisoidnost, egzibicionizam i stalnu borbu za naslovnice. No suštinske promjene uvijek idu samo u korist kapitala. Pogledajte samo koliko je Trampilija zaradila prošli mjesec na predsjedništvu i sve će vam biti jasno. To su brojke koje pokazuju da je demokracija kao takva zapravo otišla kvragu.

Prvi put sam to na vlastite oči shvatio 2006., kad je Bush mlađi postao predsjednik Amerike na vrlo čudan način. Sa skupinom od četiri studenta tri sam godine radio dokumentarac o izborima u Ohiu i o tome kako ih je Bush zapravo uspio dobiti – iako ih nije dobio. U tom smo filmu pokušali analizirati kako funkcionira demokracija, to jest izborni sustav koji bi trebao biti njezina srž. Ustanovili smo da se njime može beskonačno manipulirati. A kad se izborima mogu manipulirati, kad novac može određivati ishode, onda novac može i upravljati vlašću. Zato nisam veliki optimist. Ali nećemo sada baš u te crne prognoze – ljeto je, lijepo je.

Filmsko stvaralaštvo često se promatra kao politički i etički čin: ono razotkriva anomalije, upire prst u korupciju, jednodimenzionalno mišljenje ili nacionalizam koji prikriva pljačku. Kakvu ulogu film može imati u takvoj Americi i je li još uopće moguće umjetnički slobodno govoriti ili se sve više ulazi u zonu cenzure i autocenzure?

Njegova se sudbina može promatrati iz više pravaca, ne samo političkog – iako je, nažalost, danas dominantan upravo taj politički. Prva stvar je ta da je film, polako, pojavom kabelskih kanala i platformi poput Netflixa i Amazona, počeo gubiti publiku malih kina. Velika kina, multipleksi, preživljavala su zahvaljujući megablockbusterima, ali nezavisni filmovi nisu mogli opstati. Da bi u Americi jedan nezavisni film ušao u kina, u jednom trenutku trebalo je izdvojiti dvostruko više novca samo za reklamu i plasman nego što je on sam koštao. To si više nitko nije mogao priuštiti. Ta je bitka jednostavno izgubljena.

Kad sam došao u New York, postojalo je šest, sedam ili više malih kina. Danas je ostalo jedno, Film Forum, koje jedva preživljava. Nezavisni film preselio se na kabelske kanale i streaming. Ostao je samo veliki film, a i on već drugu godinu zaredom ozbiljno pada. Nakon covida publika se nije vratila u onim brojkama kakve su se očekivale, pa i veliki filmovi počinju gubiti novac. Hollywood će morati smisliti neku novu formulu. S druge strane, postoji ogroman strah od trenutne političke situacije.

Trump je, primjerice, u jednom trenutku izjavio da će uvesti carine na svaki film snimljen izvan SAD-a. Filmska je industrija umrla od straha jer se devedeset posto američkih filmova zapravo snima po svijetu. Sutradan je rekao da se šalio – kao što to često radi – ali strah je ostao. Hrvatska je, recimo, izgubila dosta koprodukcija jer se producenti pitaju: što ako snimimo, pa se on predomisli? To je postala vladavina jedne osobe koja mi je ljudski nepojmljiva. Još uvijek ne mogu razumjeti to da se jedna demokracija može svesti na vlast jednog čovjeka od kojega svi apsolutno strahuju.

On razara sve, od univerziteta do slobodnog mišljenja. A upravo su američka sveučilišta uvijek bila pokretači – iz njihovih laboratorija dolazili su patenti, medicinska istraživanja, lijekovi. To je bio golem kapital koji je hranio i društvo i znanost, a sada se to želi sravniti sa zemljom. Harvard je nedavno dobio sudski proces, još se poneki univerzitet bori, ali mnogi su već odustali. U takvom sklopu i Hollywood se iz straha polako pomiče udesno. Jer ovaj čovjek može sutra opet nešto izjaviti i film će nestati. Sve je moguće. Amerika je ušla u polje svega mogućeg – kao i mi ovdje, manje-više.

Kao profesor na američkom sveučilištu, svjedočite ograničavanju tema o kojima se može predavati, odlasku uglednih profesora te poticanju mržnje prema intelektualcima. Kako se u takvom društvu može efikasno boriti protiv antiintelektualizma i političkog pritiska na obrazovne institucije, a istovremeno očuvati slobodu misli, akademsku autonomiju i spriječiti 'kulturocid' poput ukidanja javnih medija?

Amerika nije tako jednostavna, nije to samo zemlja hamburgera i Trumpa. Ona je puno složenija i živi u slojevima – svaki sloj vodi svoj život i malo se miješa s onim iznad ili ispod. Rekli bismo da formalno nema klasnog sustava, ali zapravo postoji novčani klasni sustav. I dobar dio Amerike bori se protiv toga. Pogledajte što se događa u New Yorku – biraju gradonačelnika, vode rasprave. Amerika se ne predaje. Ovdje uglavnom dobivamo vijesti s jedne strane rampe, a vrlo malo s druge. Amerika je prevelika da bi je se u pet godina moglo potpuno uništiti. Bit će oštećena, ali neće je se baš zakopati. To je sustav koji uvijek iznova pokazuje da se mora ići naprijed, mora se ići dalje. Koliko će to trajati – nitko ne može predvidjeti, a kamoli ja.

Ali to što spominjete događa se i u Europi, i u Hrvatskoj. Ovdje to zovem 'neoustaški trampizam'. To je globalna pojava – svijet je povezan od trenutka u kojem je proradio prvi telefon. Ista glupost pojavljuje se svugdje. Trump je pokrenuo taj val i dao nadu desnici. Kod nas je to, naravno, puno zaprljanije jer se stalno hvatamo prošlosti. Oni u Americi žele vratiti zemlju u prošlost, ali više u moralno-religioznu nego u političku. Tu Crkva igra ogromnu ulogu, i kod njih, kao i kod nas. Nemam nikakve recepte ni jasne odgovore na vaša pitanja. I sam pokušavam shvatiti što se događa, kao da hodam u magli. Pišem o tome često za Velike priče, ali ono što vidim ovdje dugotrajan je i tragičan proces kojemu se ne nazire kraj.

Često ističete da film nije samo umjetnost, već i industrija koja zahtijeva stabilno financiranje. U regiji se, međutim, umjetnička produkcija sve češće odvija u uvjetima 'nultog budžeta', pri čemu debitanti stvaraju iz čiste energije, a iskusni autori gube kontinuitet. Koje biste ključne reforme u sustavu financiranja vidjeli kao nužne da bi se omogućio razvoj i novih talenata i autora s već izgrađenim opusom?

Prvo, jednoj državi kultura mora biti prioritet. A u našoj je državi kultura samo nešto što treba kontrolirati da ne napravi eksces. Vlast ne zanima ništa drugo kada je riječ o kulturi. Školski sustav je antikulturalan i antiintelektualan, sročen tako da odgaja ovce. U takvom svijetu kultura je krajnje nepotrebna. Ono što ovdje ljudi rade zapravo je nevjerojatan inat pojedinaca koji ne odustaju. Ali nema duha i sustavne podrške. Film je, primjerice, više puta tražio od Sabora da izdvoji barem neku 'pinkicu', jer se igrani filmovi više ne mogu snimati bez potpore. Sabor je to odbio.

Umjetnici koji odlaze u mirovinu kopaju po kantama jer su njihove penzije ispod minimuma za život. To je tretman svih onih koji nešto stvaraju, što je zapravo sramota za zemlju koja kulturu smatra nepotrebnom. Pogledajte samo odnos prema filmu – odlučili su da se filmovi snimljeni do devedesetih neće restaurirati. To nije službena odluka, ali lebdi u zraku. Jer im ne trebaju svjedoci prošlosti. A film je najbolji svjedok vremena koji postoji – pokazuje kako ste se oblačili, što ste jeli, kako ste razgovarali. On govori o jednom vremenu iz mnogo aspekata. Ne znam… skeptičan sam. A s druge strane, previše volim život da bih bio baš potpuni skeptik.

Publika, međutim, uvijek gleda samo konačni rezultat i ne priznaje alibije. Gdje vi vidite granicu kompromisa – koliko daleko umjetnik može ići da bi projekt uopće zaživio, a da pritom ne izgubi vlastitu viziju i osobni autorski integritet?

Mislim da na filmu zapravo nitko nikoga ne kontrolira i da svatko tko tvrdi da je morao raditi kompromise – osim financijskih – ne govori istinu. Financijski kompromisi su bolni jer ne možete ovo, ne možete ono, stalno ste ograničeni budžetom. To je strašno. Ali što se tiče političke cenzure ili sličnih pritisaka, nikada nisam čuo da je nekome nešto izrezano ili zabranjeno. Isto je bilo i u onoj državi. Sloboda, zapravo, ovisi o tebi samome i o važnosti teme koju otvaraš. Ako je mala, možeš je postaviti i na trgu, ako je velika, onda svatko od nas bira dokle želi ići, što želi reći i na koji način. Dakle vjerujem da nikome nisu rekli – izbaci tu scenu. Druga je stvar što ti možda u startu ne daju novac, ali kad jednom kreneš, mene nikad nitko nije zaustavljao. Zato nemamo alibija za to što nam kinematografija – osim dokumentarnog filma – zapravo ne živi u sadašnjosti.

Kakvu odgovornost osjećate kao umjetnik kada 'upirete prstom' u neugodne istine?

Mislim da je dužnost svakog pripovjedača da otvara i pokazuje. Film ne ruši režime, film ne propovijeda – on samo podsjeća. Film je poput prijatelja koji te polako potapša po ramenu i kaže: 'Pogledaj ovo. Razmisli o ovome.' Ako netko to želi učiniti – divno. Zato volim kina. Zato mislim da su kina jedina ozbiljna mjesta u kojima filmovi trebaju igrati. U tom mraku imaš vrijeme i koncentraciju da razgovaraš sam sa sobom dok gledaš platno. Ako na njemu vidiš nešto što se dotiče tvog vanjskog ili unutarnjeg svijeta, prepoznaješ to i procesuiraš kroz sebe. Film je poput samoposluge u kojoj biraš što ti odgovara: hoćeš li uzeti ljubavnu priču, krimić ili politički sloj filma. Mi nudimo, a ti biraš. Ali to je moguće samo u kinu. Kod kuće je drugačije – odeš na zahod, odeš u kuhinju, pa ti zazvoni telefon… i koncentracija je izgubljena.

Znači, ipak ste optimistični kada je riječ o tome da umjetnost, posebno film, može utjecati i na pojedinca i na društvo?

Vjerujem da može, u tom sam smislu optimist. Ne u nekom revolucionarnom ili radikalnom smislu, nego kroz vrlo intiman trenutak. Mislim da svaki film – pogotovo dobar film – pogađa ono što nosiš u sebi, ono što u tebi čeka da netko razgovara s njim. To je taj film. Ako film pronađe jezik kojim može komunicirati s tvojom sviješću ili podsviješću, onda on ima smisla. I vjerujem da ga često nalazi. Možda je to iluzija, ali susreo sam toliko ljudi koji su mi govorili o svojoj komunikaciji s mojim filmovima pa vjerujem da su barem neki od njih doista uspjeli dotaknuti ono što su ti ljudi nosili u sebi.

Kreativni proces često uključuje suradnju autora različitih senzibiliteta. Kod vas to najbolje vidimo na primjeru suradnje s Antom Tomićem, gdje ste taj rad jednom opisali kao 'međusobno ubijanje ideja' iz kojeg, kroz igru, nastaju djela što nadilaze pojedinačne perspektive. Kako partnerski pristup stvaralaštvu može pretvoriti razlike u snagu i obogatiti konačno djelo?

Mislim da je, da pojednostavim, pisanje scenarija kao jazz session – netko baci temu, drugi je okrene, treći je potpuno izbaci pa donese neku novu. Cijeli sam život pisao scenarije s nekim, rijetko sam, iako ponekad i to. Ali meni je neusporedivo veći gušt pisati s nekim, jer to je igra u kojoj se ideje stalno bacaju u vatru i samo one koje prežive tu okrutnu igru imaju vrijednost da idu dalje. S Antom sam, recimo, po svemu različit: godine, podrijetlo, on je 's kamena', ja s asfalta; on s juga, ja sa sjevera; milijun različitih kulturnih ambijenata u kojima smo odrasli… Ali smo našli divan zajednički jezik veselja. Kad pišemo, mi se igramo i to nas strašno veseli. Tako smo do sada napravili četiri filma zajedno, a možda će uskoro biti i peti.

Spominjete da Pula ima 'najbolju pozornicu', ali da festivalima danas nedostaje trgovački element, za razliku od nekadašnje Pule kao 'ozbiljne tržnice'. Kako filmski festivali u digitalnom dobu mogu redefinirati svoju funkciju, zadržati relevantnost i premostiti jaz između 'pozornice' i komercijalnog uspjeha te kako se boriti protiv političke kontrole, prema vašim riječima, uvijek prisutne?

Prije svega, festivali su još uvijek jedno od rijetkih mjesta na kojima se filmovi gledaju na velikom platnu. Pogotovo mali, nezavisni filmovi, koji često uopće ne dođu do kina ili u multipleksima odigraju tek nekoliko dana pa nestanu. Zato je divno to da, primjerice, Novigrad ima program koji prikazuje kratke filmove na velikom platnu i daje publici priliku da ih gleda s punom koncentracijom. Ne na iPhoneu, ne usputno, nego u mraku dvorane. Festivali su, zapravo, borba protiv vremena i protiv budućnosti u kojoj će velika slika nestati.

A kad govorimo o Puli – to je strašno komplicirana priča. Pula je oduvijek bila pod kontrolom države, i one bivše i ove sadašnje, i država je uvijek htjela imati apsolutnu kontrolu nad tim festivalom. Mislim da ono što Danijel Pek radi posljednjih godina jest veliki pomak u oslobađanju festivala od te torture države. Pitanje je samo koliko će on imati strpljenja i koliko će država imati strpljenja s njim. On je krenuo u nešto što je gotovo nemoguće – pokušava promijeniti dušu institucije koja je decenijama bila pod apsolutnom vlašću Ministarstva kulture.

Ove je godine Pulski festival imao snažan antifašistički predznak. Dio ste generacije koja je odrastala sa snažnom sviješću o antifašizmu i posljedicama Holokausta, a danas, uz porast antisemitizma u Europi, svjedočimo i stravičnim razmjerima stradanja u Gazi. Kako vi osobno doživljavate taj paradoks – zar svijet, nakon svega, doista nije ništa naučio iz povijesti?

Mislim da je prvo potrebno jasno razlikovati Židove od Države Izrael. Ono što radi Država Izrael i ljudi koji je vode – to je zločin. I to, paradoksalno, najviše rade protiv samih Židova, jer time čine najveću uslugu antisemitizmu u svijetu. Ti zločini više nemaju nikakvog pokrića. Kod nas je ta priča vječna – katolici, Židovi i tako dalje. Nedavno sam baš pisao o tome. Ovdje sam bio devedesetih i najveće prokletstvo za mene tada je bilo to što sam bio proglašen Srbinom. Srbi su tada bili 'domaći neprijatelj'. Danas to više nije u modi – Srbi su zaboravljeni – pa sam od 'Srbina' preko noći postao 'Židov'. U katoličkoj hijerarhiji to je, vjerojatno, još gora psovka. Zato mislim da su Židovi koji su se uspjeli distancirati od izraelske države dobro učinili. Jer ta država tone u zločin čije će posljedice, bojim se, biti nemoguće oprati.

Radili ste u različitim produkcijskim sustavima i svjedočili nestajanju materijala, osobito u tranzicijskim godinama. Kada arhivi nisu dostupni ili su namjerno brisani, povijest postaje ranjiva na manipulacije. Kako takva praksa utječe na kolektivno pamćenje i mogućnost da umjetnici i društvo stvore objektivnu sliku prošlosti?

Nitko ne stvara objektivnu sliku prošlosti – hajdemo krenuti od toga. Sva naša viđenja, naši filmovi, uvijek su subjektivne priče, naše vizure nekog vremena ili događaja. Ali nestankom tih materijala prošlost se briše. Ti filmovi više ne igraju na hrvatskim televizijama. Povremeno se pojave na nekim drugim kanalima, ali u cjelini – prošlost polako nestaje. Možda je to i sudbina svake prošlosti. Problem je u tome što ništa dobro nismo uspjeli prenijeti iz prošlosti. Hrvatska je iz Jugoslavije preuzela samo ono najgore – od političkog sustava i jednopartijskog jednoumlja nadalje – i vrlo se malo pomaknula, premda je imala veliku šansu da krene u nešto sasvim drugo.

Zato mislim da su filmovi važni. Za nekog 'arheologa života' za trideset godina oni će pokazivati kako je izgledao stolnjak, kako je izgledao restoran u Zagrebu, koje ste cipele nosili i što ste jeli. Film je svjedok vremena, a mi nemamo mnogo takvih svjedoka. Televizija ih briše i potpuno je očistila život iz svog programa. Fantastične dokumentarce, koji se još uvijek snimaju, Hrvatska televizija ne prikazuje. Televizija, zapravo, ne želi imati veze sa životom – osim kroz reality show programe i ono što pogoduje dogovorima i dilovima koji se rade iza kulisa.

U vašem radu glumci zauzimaju središnje mjesto – znali ste reći da su oni 'alfa i omega' filma. No istodobno traže iznimnu osjetljivost i povjerenje. Što za vas definira autentičnu izvedbu i kako redatelj može izvući istinu iz glumca, a da pritom poštuje njegovu individualnost i granice? Mislite li da vi uspijevate u tome?

To je tema za koju nemate dovoljno prostora… ali hvala vam na pitanju. Cijeli sam život proveo s glumcima. Pojednostavljeno rečeno – dobri su glumci često vrlo introvertna bića. Uvijek se bojim ekstrovertnih glumaca, onih koji dolaze zabavljati i vikati. Introvertni pak kopaju po sebi, traže ono nešto što u sebi imaju zajedničko s likom koji trebaju igrati. Cijeli taj method acting vidio sam izbliza. Imao sam sreću raditi s Rodom Steigerom, đakom Leeja Strasberga, jednog od glavnih učitelja tog metoda glume, i vidio sam tu stranu procesa. Nema ničega ljepšeg od toga kada iz glumca izvučeš ono za što ni on sam ne zna da ima u sebi.

Kad pronađete takvog igrača – a ja sam jednog od najboljih s kojima sam ikada radio pronašao u Nebojši Glogovcu – to je kao da u rukama imate Stradivarija. Ugođen je na milimetar, razumijete se na šest kilometara, u dva pogleda, tri geste. Hanna Schygulla na Fassbinderovu je sprovodu izgovorila rečenicu koju nikad neću zaboraviti: 'Tko će sada iz mene vaditi ono najbolje, ono što imam u sebi, što ni sama ne znam da imam?' To je, zapravo, uloga režije – pronaći način da oslikaš tu energiju i izvučeš je iz glumca.

Često ste kritični prema onome što nazivate 'jezičnim purizmom'. Kako gledate na utjecaj takvih jezičnih politika na kulturno izražavanje i slobodu mišljenja – gdje prestaje briga za jezik, a počinje njegova instrumentalizacija i kakve su implikacije takvog pristupa na kulturu?

Jezik je živa stvar. On se ne da staviti u zatvor, ne možete mu staviti okove i reći: 'Smiješ odavde do ovdje, a ovo ti je zabranjeno.' A pogledajte kod nas – desnica i razni političari poput Penave ili Anušića, ljudi koji jedva imaju tri razreda škole, brane hrvatski jezik, a zapravo ga ni sami ne znaju dobro govoriti. Dovoljno je pogledati parole koje tiskaju ili riječi kojima se služe. Kardinal Bozanić, primjerice, bio je očajan govornik hrvatskog jezika, a stalno ga je 'branio'. To postaje karikatura. Jezik živi, mijenja se, adaptira. A u Hrvatskoj nikako da se shvati da tu ima i kajkavskog, i čakavskog, i štokavskog, i ikavskog – da se sve to miješa, da je to bogatstvo.

Ne postoji nikakav 'čisti hrvatski književni jezik' koji bi oni još željeli zakonom propisati. Ta rigidnost je besmislena, pa i smiješna – dovoljno se sjetiti apsurda s titlovanjem srpskih filmova. S druge strane, postoji problem s mladima koji nekritički unose strane riječi i često ih pogrešno koriste. Ali to nije pitanje jezika, to je pitanje pismenosti i školskog sustava. Škole bi ih trebale tome učiti. Jer ako im se jezik rigidno nameće, samo će izazvati otpor – i klinci će onda radije govoriti engleski nego hrvatski. Hrvatski bi trebao biti dovoljno 'pametan' jezik da sve to apsorbira, da prilagođava i pretvara u nešto vlastito. Ali kod nas se sve pretvara u političku odluku – što je dopušteno, a što nije. I zato to više nema veze s jezikom, već s politikom.

Slično se događa s filmskom kritikom: društvene mreže postale su važnije od tradicionalnih kritičara, a stavovi mladih korisnika često imaju veći odjek od profesionalnih recenzija. Koliko je, po vašem mišljenju, usponom novih medija promijenjena uloga filmske kritike te što to znači za percepciju filma i širu filmsku kulturu?

Ne znam, teško mi je reći koliko to točno utječe. Ali čini mi se da su klinci na TikToku, Facebooku i sličnim mrežama danas daleko utjecajniji. Kada oni napišu da im je nešto dobro ili nije, to očito ima veću težinu – bez obzira na to što su ti komentari polupismeni i što oni često ne znaju ništa o filmu. Svijet se promijenio i njihov je utjecaj postao veći od utjecaja bilo kojeg filmskog kritičara. S druge strane, u zemlji u kojoj se filmovi snimaju šezdeset godina i u kojoj manje-više isti kritičari stalno pišu zapravo i ne moram snimiti film da bih znao kakvu ću kritiku dobiti. To je špranca, rutina. Zato i mislim da kritika danas ne određuje presudno sudbinu filma – može malo utjecati, ali ne previše. Film živi neki svoj vlastiti život. Ako uspije, živjet će. Ako ne uspije, ništa ga ne može spasiti. Kritika ga ne može ni ubiti ni oživjeti. A ovo je mali prostor, svi sve znaju, neki su s nekim prijatelji, neki nisu… Vrlo je teško vjerovati u bilo kakav takozvani objektivni sud.

U više navrata tijekom ovog razgovora govorili ste o filmu kao svjedoku vremena, o jeziku kao živom organizmu, pa i o potrebi da se bilježi ono što nestaje ili se briše. Upravo ste taj poriv pretočili i u knjigu 'Neispričane priče'. Što vam je bilo najvažnije u tom činu pričanja onoga što je do tada ostajalo neispričano?

Ona elementarna ljudska potreba da ostaviš trag. Moja kći, njezina obitelj i moji unuci žive u Americi. Osnovni razlog pisanja bio je da im ostavim svjedočanstvo o tome kako to da su se oni rodili u Americi – što je dovelo do toga da su oni danas Amerikanci, a da im je majka rođena u Zagrebu. Htio sam ostaviti trag i zato je američko izdanje knjige posvećeno mojim unucima, da znaju tu priču. U početku nisam imao namjeru to objavljivati, ali onda su Ante Tomić i (urednica prvog izdanja u Hena comu) Marina Vujčić uspjeli 'odigrati' na moj ego, na moju narcisoidnost, pa sam ipak pristao. I tako je krenuo čudesan put te knjige.

Danas je ona već u osmoj zemlji. U Srbiji je, primjerice, prodano 13 tisuća primjeraka, u Hrvatskoj četiri ili pet tisuća. Reakcije su fascinantne. Ni za jedan film u životu nisam dobio toliku količinu pisama i poruka; doduše, u vrijeme ranijih filmova ni nisu postojali e-mailovi. Ali količina priča koje su ljudi počeli dijeliti nakon čitanja te knjige nevjerojatna je. Nisu mi pisali samo 'sviđa mi se' ili 'ne sviđa mi se', nego su ispričali vlastite životne sudbine: od Hrvatice koja je završila na nekom otoku udana za Indijanca u Kanadi do slijepca kojem su operacijom vratili vid, a prva knjiga koju je nastavio čitati bila je moja.

To su nevjerojatne priče i žao mi je što ih ne mogu objaviti – to bi, da se našalim, bila puno bolja knjiga od moje. Ali i bez toga, ta beskrajna satisfakcija koju dobivam kroz reakcije čitatelja za mene je golema nagrada. Kada vas u Zagrebu, Skoplju ili Beogradu netko zaustavi na ulici i kaže: 'Čitao sam vašu knjigu, moja majka imala je istu takvu sudbinu…', to je nešto što se ne može mjeriti ni s čime.

Ako pokušamo povući paralelu – koje bi to bile najvažnije 'neispričane priče' suvremenosti? Ili, prevedeno na vaš medij, kako bi izgledao film koji bi danas otvorio onu najvažniju, a još uvijek neispričanu temu?

Evo, jučer sam završio čitanje fascinantne knjige. Napisao ju je Boris Rašeta s Goranom Gavranovićem, 'Osam dana u svibnju: Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije'. Fraktura ju je izdala. To je priča o zadnjim danima NDH i prvim danima takozvane slobode. Mislim da bi, kada bi netko uspio sažeti tu knjigu i pretočiti je u seriju ili film, to strašno pomoglo Hrvatskoj. Ne da se još jednom baulja po neoustaštvu, nego da se napokon suočimo sa stvarnošću.

Jer tu je Pavelić prikazan onakvim kakav je doista bio: kurvin sin, preplašen kukavica koji bježi kroz šume, ostavlja narod, bježi od odgovornosti. Suočiti se s tom istinom znači suočiti se s time da danas neki klinci pozdravljaju klicajući 'Za dom spremni'. Ne mora se čak ni ući u Jasenovac ili u sve pokolje i zločine, dovoljno je pokazati tko su ti ljudi zapravo bili. Rašeta je napisao briljantnu knjigu. Rijetko kada sam čitao nešto tako uzbudljivo. Preporučujem svima da je uzmu u ruke.

Nakon svih uspjeha te duge i bogate karijere, vi i dalje pokrećete nove projekte, ne prestajete stvarati. Što vas osobno još uvijek pokreće? Unutarnja potreba? Osjećaj odgovornosti prema publici i društvu?

To je samo strah. Strah da se ne stane, ljudski strah. Nedavno sam navršio 78 godina i jednostavno mislim – ako stanete, kako ćete napraviti sljedeći korak? To je ono što me gura naprijed. A s druge strane, imao sam neizmjernu sreću cijeli život raditi nešto u čemu sam uživao, nešto što sam volio. Prema tome, ja to i dalje pokušavam raditi. To je moj životni afrodizijak, ono što me drži živim i veselim, unatoč svemu. Jer i pored svih ovih turobnih priča o kojima smo govorili, ja sam neizmjerni optimist. Mislim da život ima smisla, da ga vrijedi živjeti, da se za njega vrijedi boriti.

I, koji je vaš sljedeći projekt?

Radim kratki film koji se zove 'Kućni pornić'. Kad je objavljeno da sam dobio potporu HAVC-a za taj film, nazvao me jedan novinar i pitao: 'O čemu se radi u filmu?' Odgovorio sam mu: 'Jesi ikad gledao kućni pornić? E, to ti je to.' Radi se o malom filmu, u jednom kadru. To je eksperiment, mali projekt, ali meni drag.