INTERVJU SA SAŠOM BOŽIĆEM

'Svaki dan razmišljam o odlasku iz Hrvatske. No ipak ostajem'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 18.08.2019 19:40
  • Objavljeno 18.08.2019 u 19:15
Saša Božić

Saša Božić

Izvor: Pixsell / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL

Redatelj Saša Božić, koji je radio u gotovo svim značajnijim hrvatskim kazalištima, ali i u Europi, nedavno je s predstavom 'Kompas' gostovao na ImPulsTanz festivalu u Beču, jednom od najuglednijih festivala suvremenog plesa u svijetu. Razgovarali smo s njim o tome, ali i o brojnim drugim aktualnim temama, poput financiranja hrvatske kulture, EU fondovima, položaju Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima također surađuje, u eri žestoke komercijalizacije i 'turistifikacije' Grada, te o značenju ugašene Kulture promjene SC-a za hrvatsku kulturu

Saša Božić specifična je umjetnička pojava na hrvatskoj kulturnoj sceni. On je bivši plesač i studentski, potom redatelj, osnivač i voditelj svog kazališta de facto, te autor kazališnih predstava vrlo specifične poetike. Također je i docent na ADU, a otprije dvije godine i pomoćnik intendantice Dubrovačkih ljetnih igara, zadužen za dramski program. Radio je u gotovo svim značajnijim hrvatskim kazalištima, ali i u Europi, pa je tako primjerice postavio 'Noru', 'Gloriju', 'Gospođu Bovary' i 'Sluškinje', a u SC-u je proljetos bila izvedena trilogija 'On Entertainment', koja se sastoji od tri dijela – 'Folk Acts', 'Born to Please' i 'Bolji život'. S najnovijom predstavom, koju je radio u suradnji s Petrom Hrašćanec, 'Kompas' nastupio je na ovogodišnjem prestižnom bečkom ImPulsTanz Festivalu, jednom od najjačih festivala suvremenog plesa u svijetu.

Kako će se nastup vaše predstave 'Kompas' na ImPulsTanz u Beču, jednom od najuglednijih festivala suvremenog plesa u svijetu, odraziti na vašu karijeru i općenito na hrvatsku plesnu scenu?

Predstava 'Kompas' još od svoje premijere u prosincu 2017. postigla je zapažen uspjeh u europskim plesnim krugovima, prije gostovanja na ImPulsTanzu predstavili smo je u Zürichu i u okviru mini turneje u Latinskoj Americi. 'Kompas' je nastao kao kolaboracija sa švicarskom umjetnicom Simone Aughterlony s kojom surađujem kao dramaturg već jako puno godina. Simone Aughterlony karijeru je započela kao plesačica u kompaniji proslavljene Meg Stuart, a ima i zavidnu koreografsku karijeru zadnje desetljeće. Njezini radovi predstavljeni su u svim većim europskim plesnim kućama i festivalima, tako da je ImPulsTanz svojom odlukom da uvrsti 'Kompas' u glavni program festivala učinio logičan izbor. Na ImPulsTanzu sudjelovao sam već s predstavom 'Handle with a great care' u kolaboraciji s beogradskom koreografkinjom Dalijom Aćin, još 2010. te također sa Simone Aughtelony i predstavom 'Supernatural' 2016. Čini mi se da je ovo jedno od prvih predstavljanja hrvatskih plesnih umjetnika i koreografa na tom doista najznačajnijem europskom svjetskom festivalu u glavnom programu i veliko priznanje našim naporima za prepoznavanjem hrvatske plesne scene kao vitalnog dijela europskog suvremenog plesa.

  • +3

Saša Božić

Izvor: Pixsell / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL

Predstava je gostovala i u Južnoj Americi, u Brazilu i Argentini, a nakon Beča odlazi u Švicarsku i Belgiju. Također, radite diljem Europe. Kakvo je vaše iskustvo s inozemnom publikom s obzirom na specifičnost poetike vaših predstava i scena nastupanja? Odnosno, ima li mjesta za vaše predstave u velikim institucionalnim kazalištima ili se ipak radi o manjim, eksperimentalnijim scenama?

Čini mi se da je podjela na velika institucionalna kazališta i manje eksperimentalne scene u Europi izbrisana još od 1980-tih, to ima i svoje dobre i manje dobre strane. Jedna od dobrih je da je publika naviknuta na suvremeno-plesni jezik, vole ga i ples je svakako jedan od traženijih i vidljivijih oblika umjetničke prakse. Suvremeni ples posjeduje vitalitet koji publika prepoznaje, neprestano se i vrlo brzo mijenja i samim time je interes publike veći. Nikada ne znate što ćete vidjeti, čak i u okviru poetike jednog autora/autorice jer umjetnici suvremenog plesa vole istraživati, mijenjati se i susretati sa drugim umjetnicima. Niti u jednom umjetničkom mediju nema toliko razmjena, kolaboracija i umrežavanja koliko ga ima u polju suvremenog plesa. Kada već govorite o veličini prostora doslovno, dovoljna je činjenica da scena na kojoj smo nastupali u Beču, dakle druga scena Burgtheatra, ima 17 metara širine, dakle ni za europske, a nekmoli za hrvatske okvire ne može se nazvati manjom, komornom ili eksperimentalnom. A o produkcijskoj, tehničkoj organizaciji ImPulsTanza ne bih niti počinjao. Kazališta u kojima kontinuirano radim, poput berlinskog Hebbel am Ufera ili zurichškog Gessnerallea imaju po tri ili i više izvedbenih prostora s nebrojenim prostorima za probe te organizacijsku i marketinšku snagu o kojoj hrvatski teatar može samo sanjati.

Sa svojim kazalištem de facto već godinama stvarate predstave specifične poetike, koje bi se mogle definirati i kao mješavina plesa, performansa, glazbe i teatra. Kako biste ih vi odredili?

de facto potiče suradnju i koprodukciju radova hrvatskih i međunarodnih umjetnika koji djeluju na tankoj granici između kazališta, plesa i novih medija, preispitujući poroznost njihovih okvira i konstituciju izvođača unutar disparatnih modusa izvedbe. Radovi de facta naglašeno su proceduralni, otvarajući se nehijerarhijskim i otvorenim, komunikacijskim strukturama. Analitičko i kritičko preispitivanje umjetničkog rada i pozicije umjetnika danas urodilo je kreacijama hibridnih formi, koje idu izvan granica kazališnih ili plesnih predstava, te se mogu nazvati svojevrsnim izvedbenim esejima. de facto kroz svoje djelovanje želi razviti kolaborativnu strukturu temeljenu na dinamičnim relacijama između umjetnika i publike, svih koji se žele povezati sa umjetničkim djelima. Želja nam je povezati izvedbene umjetnike i audiovizualne umjetnike u procese koji njeguju istraživanje, edukaciju, multimedijalnost s naglaskom na 'cutting edge' formate prezentacije te uključuju nove tehnologije kao bitna dramaturška sredstva. Suradnici kompanije posebno su predani poboljšanju statusa plesača na hrvatskoj kulturnoj mapi, kroz javne akcije, zagovaranje prava plesača i lobiranje za isto pri nadležnim strukturama. Priroda projekata umjetnika okupljenih oko de facta nalaže da se za svaki novi projekt iznalaze nova partnerstva te domišljaju novi modusi rada i prezentacije te s posebnim naglaskom na suradnju s međunarodnim umjetnicima i prezentaciju radova mladih umjetnika na sceni.

Možete li ukratko navesti najbitnije točke na vašem umjetničkom putu, od rodnih Vinkovaca preko plesanja u ZPA, zaokreta prema kazalištu, specijalizacije u Americi pa do docenta na ADU? Što vas je vodilo cijelo to vrijeme?

U posljednje vrijeme dosta razmišljam o ljudskoj potrebi da romantiziramo vlastitu povijest, da joj damo nekakv smisleni, narativni okvir. Meni se čini da sam se strašno puno mijenjao, da je uvijek postojala u meni potreba da se sa svakim projektom ponovo iskreiram kao umjetnik. Tako da te predstave koje ostaju po putu doista nikako ne nalikuju jedna drugoj. Potreba za kontinuitetom, autorskim rukopisom, prepoznatljivim kazališnim jezikom uvijek me uznemiruje. Nije li to pomalo dosadno? Ono što kroz sve te radove ponajviše pamtim su susreti, susreti s bekompromisnim umjetnicima i u Hrvatskoj, a i izvan naših granica koji su me definitivno odredili kao čovjeka i učinili da mirno promatram tko sam i gdje sada jesam.

Prije nekoliko godina pokrenuli ste sa svojim kazalištem de facto izvedbeno-istraživački projekt 'On Entertainment', koji se sastoji od tri dijela – 'Folk Acts', 'Born to Please' i 'Bolji život'. Što vas je motiviralo da u središte svog istraživanja nakon 'Nore', 'Glorije', 'Gospođe Bovary' i 'Sluškinja' stavite temu 'entertainmenta', spektakularizirane stvarnosti i instant kulture s brojnim talent programima?

Projekt 'On entertainment' rođen je iz potrebe umjetnika okupljenih oko de facta za radom na predstavama koje njeguju ležerniju, opušteniju atmosferu i omogućuju izravan susret izvođača i publike. Dakle, osnova projekta nije bila kritika svijeta spektakla, nego istraživanje realnog susreta izvođača i publike. Mi smo samo različite obrasce kulture spektakla upregnuli u korist kazališta, misleći da mu tako možemo dati neku drugu pa čak i političku snagu. Iz našeg kazališta nestale su manje, tzv. rubne forme poput kabarea, vodvilja, svega onog što se ne znam zašto smatra niskim kazališnim žanrovima. Htjeli smo vidjeti opstaju li oni i kako u susretu sa suvremenim kazališnim jezikom i je li moguće kroz istraživanje tih formata pronaći neki novi jezik. Kroz cijeli taj višegodišnji proces sa mnom su bili Nataša Dangubić, Jerko Marčić, Petra Hrašćanec, da nabrojim samo neke, a po putu smo upoznali cijelu skoro nevidljivu scenu zagrebačkog života od underground turbo folk kulture pa do kulture visokih TV serija, poput 'Igre prijestolja', i turističkog booma koji je Hrvatska doživjela dijelom i zbog tih serija. Ti naoko efemerni sociološki detalji izvor su nepresušne inspiracije i jako zdravog i izlječujućeg humora.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL

Stječe se dojam da vas u predstavama ne zanima istraživanje utjecaja politike na živote ljudi nego ste više usmjereni na odnose među ljudima. Što biste odgovorili onim kritičarima koji tvrde da današnji teatar mora korespondirati sa stvarnošću kao što primjerice čini berlinski Teatar Gorki, odnosno, da se mora referirati na aktualne teme jer u protivnom nema smisla?

Teza o povratku političkog u teatar čini mi se pomalo pojednostavljenom. Ja političnost u kazalištu nikako ne čitam kao apliciranje suvremenih političkih teza na okoštale i poznate kazališne forme. Činjenica da se u kazalištu možemo igrati neke druge stvarnosti što mu daje jaku političku notu, ali i iscjeljujuću mogućnost za zajednicu. Kako često radim u Berlinu, pratim program Gorki teatra. Ne vidim da se umjetnici tamo moraju referirati na aktualne teme. Oni po meni, uključujući i dragog kolegu Olivera Frljića, više izlažu režime političkog djelovanja, prokazuju ih i nude uvide u mogućnost nekih drugih, humanijih režima.

S obzirom da puno radite u inozemstvu, kako biste ocijenili suvremeno hrvatsko kazalište u odnosu na recentna zbivanja na europskoj sceni? Zaostajemo li značajno za kazališnim istraživanjima u velikim europskim centrima?

Teško mi je uspoređivati. Ne mogu izdvojiti hrvatsko kazalište od europskog, a s druge strane ne nalazim mu ni nekakvu posebnost, kojom bi se ono moglo izdvojiti kao specifično. Ali primjećujem neke zabrinjavajuće tendencije, poput gubljenja doticaja s europskim teatrom, s napomenom da se referiram na Zagreb jer u njemu djelujem kao umjetnik. Mi nemamo gotovo nikakve informacije što se uopće u Europi događa. Osim Festivala svjetskog kazališta koje predstavlja jedan specifičan mainstream teatar, nemamo nikakve uvide koja su to strujanja i što se u Europi događa. Primjećujem to po svojim studentima kojima nedostaju osnovne informacije o poetičkim strujanjima, autorima, problemima kojima se bavi europski teatar. Ganz Novi Festival, koji je donosio informacije o nekoj budućnosti teatra nikada nije dobio istinsku podršku gradskih struktura. Dance.in kao festival koji sam osnovao s ciljem predstavljanja mladih plesnih umjetnika, sredstvima projekata EU, od Grada Zagreba nije dobio niti jednu kunu već tri godine. Mladi umjetnici u Hrvatskoj moraju se strašno puno boriti za osnovnu vidljivost i uvjete za rad i mnogi, oni tankoćutniji, na tom putu nestanu ili potroše previše snage i energije. Generacija s kojom sam ja radio i odrastao još se uvijek smatra prevratnicima, eksperimentatorima i mladima, a mi smo svi debelo na pragu zrelih umjetničkih godina i nikada doista nismo prodrli u institucionalni svijet, tek kao njegov eksces ili modernistički ukras. Kod nas postoji strašna bojazan od gubitka publike što vodi serviranju utvrđenih i prepoznatljivih produkcijskih obrazaca, umjesto da se radi na kontinuiranom odgoju i privlačenju nove publike. Stoga me i ne čudi da oni ponajbolji polako odustaju i svoje karijere grade izvan Hrvatske.

Jednom ste izjavili da primjerice u Grčkoj i Turskoj sve više privatni sponzori sufinanciraju kulturu pa tako i kazališta što uvelike rasterećuje državne budžete. U Hrvatskoj su već nekoliko godina gradski i državni budžeti za kulturu sve tanji, osim za velike kulturne manifestacije kao što su DLJI, a na razini službene kulturne politike smatra se da bi se kultura trebala sve više okretati EU fondovima. Može li se kultura osloniti samo na EU fondove?

Ne bih se složio s vama, budžeti su tanji svima pa i institucijama. Naprosto svijest o važnosti pa i financijskom potencijalu razvoja kulture nije do kraja razvijena. Postoje napori u Ministarstvu kulture za uspostavljanjem neke vrste stabilnosti, na nezavisnoj sceni djelovanjem Zaklade Kultura Nova koja omogućuje profesionalni i postojani rad većem broju subjekata. U očekivanju smo novih strateških dokumenata o razvoju kulture, koji bi po meni trebali transparetno detektirati stanje i utvrditi daljnje smjernice. Stanje u lokalnim zajednicama poprilično je zastrašujuće i nikako da se promijeni shvaćanje kulture od onog prigodničarskog, a o njenom društveno subverzivnom potencijalu nema ni govora. U polju kulture postoji predrasuda spram EU fondova, pa ti famozni EU fondovi itekako računaju na prisutnost lokalne zajednice kao jednog od glavnih sufinancijera kulture. Svaka lokalna zajednica, točnije partner mora sudjelovati s do 40 posto ili 50 posto udjela u implementaciji projekta.

S obzirom da ste započeli u Teatru Itd gdje su radili i Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Anica Tomić i neki drugi, tada novi i mladi redatelji i glumci, kako komentirate gašenje projekta Kultura promjene Nataše Rajković? I kako će se to odraziti na suvremenu kazališnu i plesnu scenu?

Ne bih rekao da sam započeo u Teatru Itd, ja njega doista smatram svojim umjetničkim domom, tako da je gašenje projekta Kultura promjene za mene značilo doslovno izmicanje tla pod nogama. Još uvijek ne mogu vjerovati da je šira kazališna zajednica potpuno ignoratski prešutila gubitak jednog od najvitalnijih mjesta kulture u gradu. Prošlo je već godinu dana od odlaska Nataše Rajković, to nije malo. Što će donijeti nova uprava po meni se još ne nazire. Nataša Rajković sa svojim timom nastupila je programatski, koncizno definirajući svoje ciljeve i u početku izazvala puno bunta. Ali svatko iole pismen bio je svjestan što njen program donosi. Što konkretno donosi program nove uprave, konkretno meni nije jasno. Možda mi i ne treba biti. Mišljenja sam da mi, kao kazališna i plesna, filmska, likovna, multimedijalna zajednica, ne smijemo izgubiti prostor kulture unutar Studentskog centra i da svako sa svojom vlastitom odgovornošću mora djelovati u svrhu opstanka i razvoja kulture unutar Studentskog centra, kroz još čvršće povezivanje s Akademskom zajednicom, ali i kroz inzistiranje da se taj prostor i dalje brendira kao jedini prostor koji pruža institucionalnu podršku eksperimentu u zagrebačkoj kulturi.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Sandra Simunovic/PIXSELL

Kao pomoćnik intendantice DLJI, zadužen za dramski program, čime ste se rukovodili u kreiranju programa?Jeste li morali raditi puno kompromisa u osmišljavanju programa s obzirom na vašu poetiku te očekivanja dubrovačke publike i koncept samog festivala?

Konceptualni okvir ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara rađen je pod krilaticom Mitovi grada. S obzirom na 70. obljetnicu festivala bavili smo se mitovima grada i mitovima festivala, te na određeni način i temom nostalgije koju Dubrovnik nosi u kompleksnoj slici svoje sadašnjosti. Građani Dubrovnika vole govoriti o zlatnim vremenima festivala, kada je grad živio s festivalom. Slika bolje prošlosti slika je njihove mladosti i pomaže im nositi se s izazovima življenja u Gradu. Osim premijernih naslova referirao bih se na projekt 'Grad govori Držića' koji se odvijao u kultnom caffeu Libertina i u kojem su u formi open mikea građani mogli govoriti što njima Držić znači.

Kako vidite budućnost Igara s obzirom na problem komercijalizacije i tzv. turistifikacije javnih površina zbog čega su Igre već ranije izgubile neke festivalske pozornice? Naime, već se nekoliko godine povlači teza da je Dubrovnik postao jedan veliki i skupi kafić u kojem je sve manje mjesta za kulturu, a ipak BBC i dalje tvrdi da su Igre najveći hrvatski izvozni kulturni brend…

Ako govorimo o nacionalnom kulturnom brendu onda je to za DLJI svakako njegova ambijentalnost. Specifičnost dubrovačkih prostora jedinstvena je u svijetu i bez nje festival gubi smisao. Na izazove pitanja ambijentalnosti u današnjoj slici Grada pokušali smo odgovoriti unutar simpozija 'Future of ambience' koji je okupio čitav niz domaćih i europskih umjetnika i teoretičara koji su iznosili primjere praksi, te vlastita viđenja ambijentalnosti. Dubrovnik nije samo Stari grad, Dubrovnik je i Lapad i Gruž i obližnji otoci, ali i živi život njegovih građana, i u tom smjeru po meni treba ići.

Svojedobno ste kao student ADU, zajedno s kolegama s godine Frljićem i Kurspahićem, digli bunu protiv okoštalog obrazovnog sustava na toj istoj Akademiji na kojoj danas radite kao docent na katedri za scenski pokret. Jeste li kao predavač uspjeli reformirati sustav na Akademiji?

Na Akademiji su se stvari poprilično promijenile od kada sam ja na njoj studirao, neskromno tvrdim da je trenutno na ADU jedna velika koncentracija odličnih umjetnika i pedagoga i to na različitim odsjecima. Veliki su pomaci, možda oni koji su javnosti nevidljivi, u polju međunarodnog umrežavanja, kako studenata tako i nastavnika. Ne želim govoriti o katedri režije jer na njoj ne predajem, predajem na katedri glume, točnije na odsjeku za scenski pokret, koji čini jedan mali i iznimno kompaktan tim. Mislim da su studentni zadovoljni našim radom jer prepoznaju napor i kontinuitet predaje znanja od godine do godine, barem po feedbacku koji dobijamo. Za mene je rad na ADU bitan i kao profilacija mog ne samo pedagoškog nego i umjetničkog rada; gotovo na svakoj godini i u svakoj generaciji došlo bi do neke vrste prepoznavanja i razmjene i jako puno studenata sudjelovalo je u mojim umjetničkim radovima, pogotovo u ZKM-u i Teatru Itd.

Kao umjetnik, kazališni redatelj i koreograf, kako vidite današnju Hrvatsku iz koje odlaze mladi, posebno iz Slavonije? Sve je više nasilja, ultradesnica jača.

Ovo pitanje mi je iznimno teško, veliki dio moje obitelji, pogotovo slavonskog dijela u posljednje tri, četiri godine napustio je Vinkovce, Vukovar, Županju. To su sve moji vršnjaci, ljudi koji su već imali svoje obitelji. Moje viđenje Hrvatske ukratko se sastoji da svaki dan razmišljam o odlasku iz nje. No ipak ostajem.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!