BRANKO MALEŠ: 'VERTIGO'

Sumanuta vrtoglavica i ljekoviti trans

  • Autor: Slađan Lipovec
  • Zadnja izmjena 21.01.2011 09:56
  • Objavljeno 21.01.2011 u 08:00
maleš

maleš

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Livio Andrijanić

Branko Maleš, jedan od najutjecajnijih hrvatskih postmodernističkih pjesnika, nije se žurio s ispisivanjem svojih zbirki. Počevši od 'Teksta' 1978, sljedeću knjigu 'Praksa laži' objavio je 1986, šest godina poslije 'Placebo', uslijedile su u kratkom razdoblju 'biba posavec' 1996. i 'trickster' 1997, da bi zatim do najnovije, 'Vertigo', prošlo trinaest godina

U međuvremenu je 2002. objavio izbor iz svoje poezije 'Sjajno ništa' te nekoliko knjiga i kolumni i eseja, a uredio je i knjige izabrane poezije desetak suvremenika. U međuvremenu je vjerojatno zadovoljno i po strani pratio kako se virus njegova izraza širi i nezaustavljivo inficira poetike generacije mlađih pjesnika jer on je jedan od autora koji su stekli vjerojatno najviše sljedbenika, a njegovu utjecajnost ilustrira i to što se na njega Krešimir Bagić u knjizi kritika 'Brisani prostor', između 350-ak autora, uz Tonka Maroevića, najviše puta poziva, i kao na svojevrsnog poetičkog rodonačelnika, ali i kao na kritičara, interpretatora, premda nijedna Bagićeva kritika nije o Malešovim knjigama.

Naslanjajući se na (neo)avangardistička strujanja i poimanje umjetnosti, usto oboružan teškim naoružanjem dekonstrukcijske i poststrukturalističke teorije jezika i književnosti, Maleš je stvorio impresivan poetički univerzum, iz knjige u knjigu pomičući granice vlastitih tekstualnih praksi.

Ako je, za ilustraciju, kod Severa zvuk diktirao smisao, a kod Stošića je već razvidno da jezik više nije posrednik za izražavanje realnih iskustava, nego vizualno, akustičko, grafičko, pa i likovno tkivo u kojem iskustvo zapravo počinje, Maleš je krenuo nekoliko koraka dalje, u ono što je kritika nazivala jezičnim pjesništvom, pjesništvom označiteljske scene i slično. Sam je to nazvao semantičkim konkretizmom, vrlo često kasnije upotrebljavanim terminom, koji nikad do kraja nije jednoznačno protumačen, kao ni Malešovi stihovi, uostalom.

Otklanjajući se od linearnog vođenja pjesme i logocentrizma kao rezultata toga, grozeći se i same pomisli na prosvjetiteljsku ulogu književnosti, on u svoje tekstove unosi iskustva popkulture, glazbe i filma, gradeći ih tehnikom montaže od simultano prisutnih fragmenata, istovremeno sugerirajući i rascjepkanost i pretrpanost svijeta, čime je u hrvatsku poeziju unio nekoliko novuma i u praksu proveo ono što je kritika nazivala dokidanjem opreka između visokog i niskog, između elitne i masovne kulture.

Krenuvši od tekstualizacije u 'Tekstu', od eufonijskog kumuliranja riječi i poigravanja smislom odnosno njegovim odsućem, i dekonstruiranja jezika kao arbitrarnoga ideološkog oruđa, te proizvodnje novih, 'lažnih' riječi i njihova kombiniranja, koje uzrokuju placebo-efekt izlječenja, u kasnijim zbirkama u svojoj jezičnoj potrazi načinio je zaokret i vratio se prema kulturološki neopterećenom, prema infantilnom, nekontaminiranom kulturom, prema biološkom, predracionalnom, šamanskom stanju i postupcima, dajući tako prednost zametku (jajetu) nasuprot već formiranom (društvenom, povijesnom i kontaminiranom) organizmu.

Ovdje se valja složiti s tvrdnjom Cvjetka Milanje da 'govoriti o Malešovom pjesništvu koje da nema nikakve veze sa zbiljskim svijetom, potpuno je promašeno' jer Maleš je uvijek bio suvremen, na književnom planu ispred ostalih, a na društvenom ukorak s vremenom, te vidjeti što osim navedenog sadrži 'Vertigo'.

Podijeljena u dva ciklusa, ova knjiga upućuje na ambigvitete svijeta, sve što ima neko nazovi-ustaljeno značenje ujedno je i svoja suprotnost, sve se može sagledati i drugačije, čime se produbljuju početne poetičke postavke o jeziku kao preciznom/nepreciznom sredstvu komunikacije. U vrijeme globalne komunikacije, to Malešovoj poeziji pridaje nov naboj, moglo bi se ustvrditi, s jačim i otvorenijim otporom nego u prijašnjim knjigama, što će reći da je i pritisak veći, tlačenje globalnog svijeta, koji se nadaje kao 'butik svemira/mrzao i hladan/u kojemu se/proizvode slike krediti/doktorati!'. Društveno, kulturalno ovdje nezadrživo prodire kontaminirajući individuum, 'država se puni okruglim/predmetima/ako je riječ kuhana', međutim, usprkos toj spoznaji, Maleš će ipak ustvrditi da 'jaje je sirovo'.

Fraktura

Fraktura

Izvor: Promo fotografije / Autor: Fraktura

Pjesmama kratkih stihova, brzog isprekidanog ritma, poput presječenog daha, Maleš gradi svoju liniju otpora, kojom se medijski posredovanom svijetu, odnosno njegovom simulakrumu, suprotstavlja čistom tjelesnošću, bez obzira na to što se ta tjelesnost u isto vrijeme prikazuje u svojoj slabosti. Ako je u prethodnim knjigama dao naslutiti da se motivi iz popkulture i masovnih medija vrte u svijesti subjekta dokazujući svoju prisutnost, u 'Vertigu' je pokazao da ga oni nepovratno kontaminiraju i guše.

Visoko tehnificiranom društvu i globalnom kapitalu, globalnom marketingu i globalnim senzacijama Maleš se suprotstavlja biološkim, tjelesnim, rudimentarnim… Njegov je 'Vertigo' i vrtoglavica od današnjeg sumanutog diktata reklama, arbitrarnosti jezika u najgorem obliku, i šamanski, predracionalni ljekoviti trans. To je, kao i cijeli Malešov pjesnički opus, uostalom, prilog za redefiniranje angažirane književnosti. Što je najvažnije, to je i trans čitanja i pisanja, kao homeopatskih oaza usred besmisla hipnotičkog propagandnog smisla o kupnji i prodaji, u današnje vrijeme kad misli odjekuju reklamnim formulama i nazovi-zvučnim, snažnim i važnim naslovima, pravo je zadovoljstvo isključiti se i pročitati zvučne zaumne formule kao što su 'lela bez paralele' 'mucam na usta', 'tri trefa i kosi/tarzan uz 9. pivo/gube uzbekistan u kistanju', 'na himalaji čekaju/čopori/nikona kodaka/i ćelavih kojaka/koji privlače munju!', osjetiti malešovski ritam, nezauzdan i divlji.

Branko Maleš: Vertigo, Fraktura, Zaprešić, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi