Na neujednačenu praksu prvostupanjskih sudova ovih dana je ponovno upozorila Udruga Franak, obrativši se i sucima Ustavnog suda. No, dok na općinskim sudovima zaista postoji različita praksa koja i dalje, nakon toliko vremena, zbunjuje i unosi neizvjesnost, istodobno presude koje stižu sa županijskih sudova otkrivaju bitno drukčiju sliku – na drugostupanjskoj razini praksa se nakon odluke Vrhovnog suda očito ujednačila, što je i trebala polučiti odluka Vrhovnog suda.

Već gotovo dva desetljeća krediti u švicarskim francima velik su teret za građane koji su ih ugovorili, ali i za pravni sustav koji se teško nosi s navalom tužbi. Prema nekim procjenama, ugovoreno je oko 125.000 spornih kredita, od čega je konverzijom u eure riješeno nešto manje od 50 posto.

No, i to 'Solomonsko rješenje' na kraju nije ispalo najsretnije za dio korisnika kredita, koji su svoju pravdu odlučili pronaći na sudovima. Tamo su se, pak, suočili s neujednačenom praksom koja je rezultirala brojnim različitim presudama i rješenjima, što je značilo i nejednakost građana s istim problemom, a samim time i šire društvene implikacije.

'Praksa nižih sudova bila je izrazito nejedinstvena, s izraženom naklonošću dijela sudova prema potrošačima, jer im je dosuđivano puno obeštećenje, uz obrazloženje da učinci ništetnosti ugovornih odredbi moraju vrijediti neovisno o naknadnoj konverziji. Međutim, prema saznanjima iz prakse u dosta takvih predmeta se zastalo s odlučivanjem i čekala se odluka Vrhovnog suda. Bitna razlika u odnosu na sadašnji trenutak jest to što nijedna od prethodnih presuda nije dolazila od proširenog vijeća Vrhovnog suda, tijela nadležnog za ujednačavanje prakse na razini cijele države', istaknula je specijalistica za ustavno i građansko pravo, odvjetnica Sandra Marković.

Nakupljeni val predmeta

Dugo iščekivana odluka Vrhovnog suda stigla je 27. svibnja ove godine, kad je prošireno vijeće tog suda izričito navelo da potrošačima pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose samo do dana konverzije kredita u eure, dok u pogledu troškova postupka vrijedi pravilo da, kada obje strane djelomično uspiju u sporu, svaka snosi svoje troškove.

Pojednostavljeno, građani koji su svoje kredite u švicarskim francima konvertirali u euro, nemaju pravo na povrat preplaćene glavnice, ali imaju pravo na zatezne kamate u punom iznosu i bez ikakvih umanjenja na pojedinačno preplaćene svote kredita od sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije tog kredita iz švicarskog franka u euro.

'Sam Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi da je riječ pretežno o kreditima ugovorenima u razdoblju od 2004. do 2008. godine, tužbe su u najvećem broju podnesene tijekom proteklog desetljeća (referentni predmet pred Vrhovnim sudom, primjerice, inicijalno je pokrenut 2019. godine), a drugostupanjske presude sada stižu u nizu i prema gotovo identičnom obrascu u više županijskih sudova istovremeno. To upućuje na to da sudovi ubrzano prolaze kroz nakupljeni val predmeta sada kada postoji jasan pravni standard koji je postavio Vrhovni sud, na koji se mogu osloniti', tvrdi odvjetnica Marković.

Opipljiva razlika

Stoga je odluka Vrhovnog suda poprilično nedvosmislena, jer praktički znači da je konverzija kredita prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine, dovoljno dobro rješenje.

'Ranije uplaćeni iznosi već su bili uključeni u obračun konverzije i iskorišteni za podmirenje obveza po konvertiranom kreditu, zbog čega ne mogu ponovno biti predmet zasebne isplate. Potrošačima ostaje pravo tražiti zakonske zatezne kamate na iznose koje su preplatili zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ali samo za razdoblje od sklapanja ugovora do dana provedene konverzije. Za banke to znači znatno užu i predvidljiviju financijsku izloženost.

U dosad objavljenim drugostupanjskim presudama razlika je opipljiva. Naime, potrošači koji su tražili iznose od nekoliko tisuća do više desetaka tisuća eura (glavnica i zatezne kamate zajedno) dobivali su isključivo dio koji se odnosi na zatezne kamate, dok im je zahtjev za glavnicu u pravilu u cijelosti odbijen', objasnila je odvjetnica.

Raspodjela sudskih troškova

Unatoč ujednačavanju sudske prakse u drugom stupnju, koje je vidljivo po devet nedavno donesenih presuda županijskih sudova diljem Hrvatske, odvjetnica Marković ističe da bi pravilo da sud može odlučiti da svaka strana sama snosi svoj trošak postupka, neovisno o konačnom ishodu, moglo stvoriti još pitanja, naročito unutar pravne struke.

'Na prvo čitanje presude proširenog vijeća Vrhovnog suda postavlja se pitanje primjenjivosti navedene prakse Suda za ljudska prava u odnosu na troškove, nejednak položaj banaka u odnosu na ostale stranke u sudskim postupcima, poredbeno međunarodno uređenje kolektivnih tužbi u odnosu na hrvatsko zakonodavno uređenje i mnoga druga pitanja', navela je Marković te dodala:

'U praksi to znači da nijedna strana od druge neće naplatiti svoje troškove postupka, bez obzira na to tko je 'formalno' dobio, a tko izgubio spor ili u kojoj mjeri. Za potrošače to znači da, iako su u pravilu ostvarili barem dio svog zahtjeva (zatezne kamate), neće od banke moći naplatiti troškove svog odvjetnika ni sudske pristojbe koje su platili tijekom postupka. Za banke to znači da, iako su u najvećem dijelu uspjele obraniti se od zahtjeva za povrat glavnice, neće moći od potrošača naplatiti svoje troškove obrane u postupku. Takvo rješenje odražava činjenicu da ishod spora dugo nije bio jednoznačan ni za same sudove, pa se cijeli financijski teret troškova ne prebacuje samo na jednu stranu', objasnila je.

Pritom je naglasila da će sudovi izvjesnije presuditi pravo na povrat glavnice. No, pitanje je u kojoj će mjeri stranke biti zadovoljne visinom zateznih kamata, s obzirom na to da se one utvrđuju za svaki slučaj zasebno.

Preispitivanje na Ustavnom sudu

Uz to, odvjetnica je upozorila da je, unatoč odluci Vrhovnog suda, praksa na prvostupanjskim sudovima i dalje neujednačena.

'Ondje je u tijeku velik broj predmeta zaprimljenih prije objave svibanjske odluke, a zabilježeni su i pojedinačni slučajevi u kojima su suci izričito odstupili od shvaćanja Vrhovnog suda pozivajući se na praksu Suda EU-a. Riječ je, međutim, o iznimkama, a ne o dominantnom obrascu, i realno je očekivati da će se i prvostupanjska praksa s vremenom dodatno uskladiti', naglasila je odvjetnica Marković.

S druge strane, osobe kojima je drugostupanjska presuda stigla prije donošenja odluke Vrhovnog suda u nezavidnom su položaju, napose ako im presudom nisu zadovoljena sva materijalna prava. Naime, oni ne mogu računati na ponovno pokretanje spora.

'Pravomoćna presuda ima svojstvo presuđene stvari, a promjena sudske prakse nije zakonski predviđen razlog za obnovu postupka prema Zakonu o parničnom postupku. To znači da potrošači kojima je pravomoćno presuđeno prije nego što se praksa ujednačila, ne mogu automatski ponovno pokrenuti isti spor pozivom na noviju odluku Vrhovnog suda. Preostaje im tek usko ustavnosudsko preispitivanje unutar zakonom propisanog roka, ako je njihov konkretni predmet u toj fazi odlučivanja, što je mehanizam ograničenog dosega, a ne automatski povratak predmeta u parnicu', objasnila je odvjetnica.

Što se tiče ustavnosudskog preispitivanja, za neutvrđen broj neriješenih prvostupanjskih i drugostupanjskih presuda značajna bi mogla biti presuda Ustavnog suda na tužbu zbog odluke Vrhovnog suda, ali i još nekolicine sporova oko kredita u 'švicarcima', na koje su zaprimili predstavke.

'Za sada odluka Rev-457/2025-21 predstavlja mjerodavnu i u praksi već dosljedno primjenjivanu liniju tumačenja. Ono što nas sigurno još čeka u ovom slučaju je odluka Ustavnog suda, no za pretpostaviti je da ona neće značajno mijenjati uspostavljenu praksu nakon odluke proširenog Vijeća Vrhovnog suda, osim ako se baš utvrde neka značajnija kršenja ovog dugotrajnog pravnog procesa na nekoj od razina sustava ili neke specifične pojedinačne procesne povrede ustavnih prava tijekom suđenja u konkretnim postupcima', zaključila je Sandra Marković.

Kako bilo, čini se da se dugogodišnja sudska trakavica oko kredita u švicarskim francima ipak približava kraju. Niz pravomoćnih presuda donesenih nakon odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda pokazuje da se sudska praksa ujednačava upravo u skladu s pravnim shvaćanjem najvišeg suda, pa bi sporovi koji su godinama proizvodili različite ishode za građane u usporedivim situacijama konačno trebali dobiti predvidljiviji sudski epilog. Hoće li njime biti zadovoljne sve strane i hoće li Ustavni sud otvoriti novu neizvjesnost, ostaju otvorena pitanja.