'BLIŽE' NA MALIM SCENAMA

Studija samoće – od strasti do osvete

  • Autor: Igor Tretinjak
  • Zadnja izmjena 09.05.2010 11:52
  • Objavljeno 09.05.2010 u 10:00
bliže predstava festival malih scena

bliže predstava festival malih scena

Izvor: Promo fotografije / Autor: Damjan Švarc/sng-mb

U predstavi 'Bliže' autora Patricka Marbera, redatelj Dino Mustafić i glumački kvartet Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora bacili su se ukoštac s pošašću današnjice – samoćom - oblikujući je na relaciji želje za seksom i osvetom te pruživši gledateljima Festivala malih scena vrhunske kazališne trenutke

Marberova drama Closer (Bliže) imala je scensku premijeru 1997. godine u autorovoj režiji, da bi se potom, sve do današnjih dana, redala postavljanja komada na svjetskim i našim regionalnim pozornicama te na filmskom platnu. Taj kontinuitet ukazuje na životnost i suvremenost komada koji se odmaknuo od tada aktualne poetike 'krvi i sperme', ne želeći šokirati gledatelja na razini izraza, već zapanjujući porukom koja snažno pogađa stanje suvremene otuđenosti.

Damjan Švarc/sng-mb

Damjan Švarc/sng-mb

Izvor: Promo fotografije / Autor: Damjan Švarc/sng-mb

Riječ je o ljubavnom, odnosno seksualnom četverokutu što ga čine Alice, Dan, Larry i Anna, čiji se životi isprepliću vođeni potrebom za seksom i najnižom ljudskom strašću – željom za osvetom. Duboka osamljenost likova zadržava se cijelim putem isprepletenosti, da bi na kraju ostali sami u potragama za novim životnim prilikama. Marber je odlično podcrtao izoliranost pojedinca u današnjem svijetu brzinskim sklapanjem površnih odnosa nalik poslovnim ugovorima, bijegom u prostor internetske imaginacije te konstantnim navlačenjem novih i novih masaka ispod kojih se gubi stvarna osoba.

Dino Mustafić je postavio komad, uz pomoć dramaturginje Željke Udovičić, s dramom Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. Ključna točka njegovog 'Closera' je odlično zamišljena scena (Dragutin Broz) koja zaokružuje publiku i primorava je da se okreće na svojim mjestima da bi mogla pratiti radnju (u Rijeci je pak, zbog potrebe, gledalištu dodano nekoliko vanjskih redova koji su narušili zamišljenu strukturu). Takav način praćenja usmjerio je gledatelja na promatranje predstave u 'filmskom', krupnom planu, čime se glumačka četvorka u potpunosti psihički, ali i fizički, ogoljela u njihovoj neposrednoj blizini.

Na dvama osnovnim scenskim krakovima sučeljavaju se likovi koji predstavljaju razdvojene životne i emocionalne priče u preplitanju, a jaz između njih, poput zida realnosti, povećava publika smještena unutar krakova. Tu je sukobljenost Mustafić podcrtao ponavljanjem paralelnih scena s 'pritiskom na mute' koji se šetao od jednog do drugog kraka, a koji je vrlo dobro prikazao kako dijaloška scena s osmišljenim pokretom u trenutku kad se ugasi ton s lakoćom postaje plesna. Pokret je u cjelini odlično koreografirao Mark Boldin, kao u sceni u kojoj se Anna, Dan i Larry na trima stolcima vrlo usklađeno i elegantno isprepliću u neraspletenim odnosima, što pojačava dramatična glazba.

Strukturno, redatelj je oblikovao predstavu u nekoliko slojeva. Početak je iznio kratkim scenama koje su stripovski skicirale, odnosno karikirale likove i odnose, a zamijenio ih je iznenadni ponor u stilizirano prikazanu strast, nakon koje je uslijedila mučna, a na trenutke i pomalo zamorna, borba za komad vlastita ponosa, ne i ljubavi. Tako građenu strukturu zasijecali su autoreferencijalni monolozi glumaca u kojima su publici nudili uvid u vlastitu intimu. Taj susret lika koji je, usprkos dinamičnim društvenim odnosima, usamljen u vlastitoj izolaciji, i glumca koji se u scenskoj minijaturi otkriva gledateljima, žudeći za bliskošću, dodatno podcrtava osamljenost pojedinca u današnjem svijetu.

Damjan Švarc/sng-mb

Damjan Švarc/sng-mb

Izvor: Promo fotografije / Autor: Damjan Švarc/sng-mb

Odličan glumački kvartet je vrlo dobro prikazao razvoj likova i situacija od ugodne samoće, preko slojevitosti odnosa nabijenih strašću i bijesom, do prazne i porazne samoće. Nataša Matjašec Rošker je vrlo uvjerljivo oblikovala Annu kroz opreku između pomalo hladne i proračunate umjetnice, što je odlično podcrtala stiliziranim pokretom, i ranjive žene u raskolu i slomu te znatno diskretnijem pokretu.

Branko Jordan je u Larryju posebno dobro naznačio poraz kao okidač karakterne promjene prema bešćutnosti, koju je pojačavala rastuća crta samodopadnosti. Vrhunac te glumačke samosvijesti bio je u vrlo duhovitoj autoreferencijalnoj epizodi gdje se pojavio gol s kišobranom, vodičem i svom silom simpatične samouvjerenosti. Matevž Biber oblikovao je Dana posebice uvjerljivo u prostoru ljutnje i bijesa koji su se miješali s osjećajem krivnje i sumnje u vlastitu odluku, isto tako vrlo precizno i snažno. Također, bio je vrlo dobar u fizički zahtjevnom pokretu.

Eva Kraš je rasprostrla mlađahnu Alice od djevojačke zaigranosti do bolne žudnje za izgubljenim. Na nekim mjestima nije uspjela u potpunosti emocionalno i ritmički obuhvatiti duže rečenice te u tim trenucima njena riječ nije dopirala do gledatelja, ali odlična je bila u scenama naglašenog pokreta, u kojima je zavodila ili bivala zavođena, te u transformacijama od striptizete do ranjene djevojčice.

Vrlo pametne i slojevite režije te odličnih glumačkih rola, predstava 'Bliže', uprkos pokojem ritmičkom padu, nesumnjivo je jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Međunarodnog festivala malih scena

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi