Put mršavljenja zaštitnog znaka emisije 'Dobro jutro, Hrvatska', 50-godišnje Ivane Perić, nije počeo zbog ogledala nego – nalaza, iz odluke da zdravlje, energija i osjećaj da živi punim plućima više nisu opcija nego uvjet.

Godinama je bila ona koja postavlja pitanja te iz tuđih iskustava gradi televizijske priče, a onda je odlučila najintimniju bitku, onu s kilogramima, navikama, prejedanjem iz umora i stresa, ogoliti do kraja. Umjesto brzih rješenja, čarobnih injekcija i dijeta 'preko noći', odabrala je polagan, 'dosadan' i zato trajan put: tri do četiri kilograma manje mjesečno, više od 150 recepata koji su nastajali usput, na terenima i u gužvi, besplatne tribine po cijeloj Hrvatskoj i knjiga koja je zapravo nastavak 'klika' što se skupljao godinama. Danas, nakon više od dvije i pol godine procesa, njezina priča nije samo ona o brojevima na vagi, nego o tome kako to izgleda kad žena koja 30 godina lovi tuđe vijesti napokon odluči postati glavna junakinja.

Rekli ste da se dogodio 'klik na okidaču' - možete li opisati točan trenutak u kojem ste shvatili da više ne može ovako i što vas je potaknulo da krenete?

Mislim da se taj 'klik' zapravo ne dogodi u jednoj sekundi, već se dugo skuplja. Kod mene je došao trenutak u kojem sam shvatila da više nisam umorna samo fizički nego i emocionalno. Imala sam loše nalaze, inzulinsku rezistenciju, masnu jetru, probleme sa štitnjačom, sve me boljelo i osjećala sam da ne živim život punim plućima. U jednom trenutku sam sama sebi rekla: ili ćeš sada nešto promijeniti ili te kasnije neće biti! Nisam krenula zbog izgleda nego zbog zdravlja i želje da se ponovno osjećam dobro u svom tijelu i životu. Kako izgleda trenutak u kojem novinarka, osoba navikla pričati priče drugih, odluči stati pred kameru i otvoreno podijeliti svoju najintimniju borbu? Iskreno, nije mi bilo lako. Godinama sam pričala tuđe priče, postavljala pitanja drugima i bila iza kamere u toj profesionalnoj ulozi. Otvoriti svoju najranjiviju temu pred ljudima bilo je puno teže nego bilo koji teren ili uključenje uživo. Ali shvatila sam da možda upravo iskrenost može pomoći nekome tko prolazi kroz isto to. Nisam htjela glumiti savršenstvo nego pokazati realan proces sa svim usponima i padovima.

Gubili ste tri do četiri kilograma mjesečno, što je optimalno, ali u vremenu brzih rješenja može zvučati sporo. Kako ste se nosili s tim tempom i kako ste se motivirali?

Danas smo navikli da sve mora biti odmah i brzo, ali ja sam znala da ovaj put ne želim izgubiti kilograme pod svaku cijenu nego promijeniti život. Tri ili četiri kilograma mjesečno možda zvuče sporo, ali kad se osvrnem na to, upravo zato su rezultati ostali. I danas razumijem zašto je potrebno vrijeme. Naše tijelo se mora naviknuti na drugačiji način prehrane, naš mozak isto! Mi smo ljudi od navika i teško ih je mijenjati bez obzira na dob. Motiviralo me to što sam se iz mjeseca u mjesec osjećala sve bolje. Bolji nalazi, više energije, manje bolova, a to mi je bilo važnije od brojke na vagi.

Koliko je teško ne podleći pritiscima da uzmete Ozempic ili neko drugo 'brzo rješenje' kad svi oko vas to rade?

Bilo je puno pitanja i savjeta sa svih strana, ali ja sam znala da želim naučiti kako živjeti održivo. Nisam željela brzo rješenje nakon kojeg ću se vratiti starim navikama. Ne osuđujem nikoga tko se odluči na drugačiji put, svatko vodi svoje bitke, ali meni je bilo važno dokazati sebi da mogu promijeniti navike i odnos prema hrani. Ljudi moraju shvatiti i da taj Ozempic nije čarobni lijek, da opet moraju mijenjati prehranu! Teško da će brstiti po svemu i svačemu i 'piknuti se' i da će kalorije nestati. To tako baš i ne funkcionira.

Rekli ste da ste 'naučili da mršavljenje ne znači gladovanje nego balans' – koje su bile najveće greške u prehrani koje ste prije radili i što vam je bilo najteže promijeniti?

Prije sam često preskakala obroke pa kasnije bila previše gladna, jela sam emocionalno, pod stresom i u kaosu. Znala sam otići u krajnosti ili 'savršena prehrana' ili potpuno odustajanje. Najteže mi je bilo naučiti balans i prestati dijeliti hranu na 'zabranjenu' i 'dozvoljenu'. Kad makneš osjećaj kazne i gladi, puno je lakše dugoročno uspjeti.

Kao novinarka često ste na terenu, na putu, u kaosu – kako ste uskladili zdrav način prehrane s tempom života koji ne dopušta svaki dan biti kod kuće i kuhati?

To je bio jedan od najvećih izazova jer novinarski posao nema rutinu. Često sam na terenu, putovanjima, snimanjima i ne mogu uvijek birati gdje ću jesti. Zato sam naučila planirati unaprijed, nosila sam svoje obroke, zdrave grickalice i trudila se uvijek imati neku opciju uz sebe. Nisam tražila savršenstvo nego bolje izbore u okolnostima koje imam.

Zašto ste odlučili napisati knjigu? Je li to bila potreba da pomognete drugima ili nešto što ste morali izreći, neka vrsta zatvaranja kruga?

Knjiga je nastala iz želje da ljudima pokažem da zdrava prehrana ne mora biti komplicirana, skupa ni bezukusna. Toliko njih mi je pisalo pitajući što jedem, kako kombiniram obroke i kako uspijevam uskladiti sve s poslom. Počela sam snimati videe i objavljivati ih na društvenim mrežama. Ljudima je to bilo interesantno, počeli su me pratiti i u jednom trenutku krenuli s idejom da sve svoje recepte objavim na jednom mjestu. Novinarka u meni je znala da će kad-tad napisati knjigu, no ni sama ne bih vjerovala da će to biti kuharica.

Preko 150 recepata - kako ste ih birali i što je bio kriterij da nešto uđe u knjigu?

Kriterij je bio vrlo jednostavan: recept mora biti ukusan, jednostavan i izvediv u stvarnom životu. Nisam htjela one za koje treba deset egzotičnih sastojaka ili tri sata pripreme. Sve što je ušlo u knjigu su jela koja sam stvarno jela tijekom svog procesa mršavljenja, a koja i danas jedem. I gotova su u dvadesetak minuta, jer uz svoj obrok kuham i za obitelj. Nakon što je izašla prva knjiga u PDF izdanju pratitelji su željeli i tiskanu. I eto, izašli su 'Moji okusi, moj put 2', s novim receptima i u tiskanom izdanju.

Održavate i besplatne tribine – što vam znači gledati ljude uživo, čuti njihove priče i vidjeti da ih vaša transformacija motivira?

Te tribine mi jako puno znače jer tada shvatim koliko ljudi zapravo vodi iste unutarnje borbe. Kad mi netko priđe i kaže da je nakon moje priče prvi put otišao u šetnju ili napravio prvi zdraviji obrok, to mi je ogroman motiv. Ili kada mi se jave nakon nekoliko mjeseci i kažu da su uspjeli. Mislim da ljudi ne traže savršenstvo nego osjećaj da ih netko razumije. I ne osuđuje.

Kako ste se nosili s komentarima ljudi dok ste gubili kilograme? Je li bilo onih koji su bili skeptični ili naporni sa savjetima?

Naravno da je bilo komentara, od dobronamjernih do onih manje ugodnih. Ljudi često imaju potrebu komentirati tuđe tijelo, dijeliti savjete ili projicirati vlastita mišljenja. Naučila sam da ne mogu kontrolirati tuđe komentare, ali mogu način na koji ih doživljavam. Najvažnije mi je bilo da znam zašto sam krenula i kako se osjećam. A osjećam se odlično!

Na Instagramu ste objavili usporedbu prije/poslije i napisali 'A 'ljepša prije'? Ta se borila s bolovima...' - koliko vas frustrira romantiziranje prekomjerne tjelesne težine ili komentari tipa 'bila si ljepša'?

Jako me frustrira kada se romantizira stanje u kojem je netko zdravstveno ugrožen. Ljudi često vide samo fotografiju 'prije' i komentiraju izgled, a ne znaju kako se ta osoba osjećala, koliko ju je boljelo tijelo ili koliko je bila nesretna. Stvarno sam tada imala ozbiljne zdravstvene probleme i zato mi komentari 'bila si ljepša prije' zvuče površno. Ljepota bez zdravlja meni više nema isto značenje. A kad ljudi shvate da debljina nije estetski problem, već zdravstveni, onda vjerujem da više nećemo biti najdeblja nacija u Europi.

Kao javna osoba, koliko vam je bilo teško nositi se s time da vas ljudi gledaju, komentiraju, analiziraju promjene?

Kao javna osoba moraš prihvatiti to da će ljudi komentirati sve, od izgleda do privatnog života. Nekad nije lako jer svaka promjena postaje tema. Ali s vremenom naučiš odvojiti konstruktivne reakcije od buke i fokusirati se na ono što je stvarno važno.

Koliko vam je bila važna ta podrška supruga i je li mršavljenje promijenilo dinamiku u vašem odnosu ili privatnom životu?

Podrška supruga bila mi je jako važna jer je uz mene prolazio kroz cijeli taj proces, i dobre i teške dane. Nikad nisam osjećala pritisak nego podršku i razumijevanje. Mislim da svaka velika životna promjena utječe i na odnos, ali nas je zapravo više povezala. A njemu je najvažnije da sam ja sretna, zadovoljna i zdrava!

Što biste rekli nekome tko je danas u situaciji u kojoj ste vi bili dvije i pol godine - tko misli da neće uspjeti, da je to teško, da nema vremena?

Rekla bih im da ne moraju odmah vidjeti cijeli put da bi krenuli. Dovoljno je napraviti prvi korak. I ja sam nekad mislila da je cilj predaleko i da neću uspjeti. Ali promjene se događaju malim odlukama koje ponavljaš svaki dan. Nema savršenog trenutka, nema idealnog ponedjeljka – samo odluka da više ne odustaješ od sebe.

Vaša priča je dokaz da nije potreban Ozempic, operacija ili čarobni prah – samo znanje, disciplina i vrijeme. Zašto mislite da je ljudima teško prihvatiti to da nema prečaca?

Mislim da ljudi žele brzo rješenje jer smo danas navikli na instant rezultate u svemu. Ali problem je što bez promjene navika nema trajne promjene. Nije lako prihvatiti to da proces traži vrijeme, disciplinu i strpljenje, ali upravo zato taj uspjeh kasnije ima veću vrijednost.

Što vam je danas najveći profesionalni izazov na HRT-u – brzina i tempo informacija ili zadržati kvalitetu i dubinu priče u ograničenom televizijskom formatu?

Najveći izazov je zadržati kvalitetu i emociju priče u vremenu u kojem se sve brzo događa i kad pažnja ljudi kratko traje. Tempo je ogroman, informacije stalno dolaze, ali mislim da ljudi i dalje prepoznaju iskrenu i kvalitetnu priču. To je ono što uvijek pokušavam zadržati u svom radu.

Kako se pripremate za teren – imate li neki svoj ritual prije uključenja uživo ili velikog priloga koji vam pomaže da ostanete fokusirani, bez obzira na okolnosti?

Imam svoj mali ritual prije uključenja, volim nekoliko minuta biti sama, proći u glavi najvažnije informacije i smiriti se. Teren nikad nije potpuno predvidiv i često moraš reagirati u sekundi, ali iskustvo te nauči da ostaneš koncentriran čak i u kaosu. No to je ono što volim i u čemu uživam. Svaki dan zadnjih 30 godina!