Veliki Tabor ove godine započinje novo festivalsko poglavlje s Tabor New Frame Filmskim Festivalom, nasljednikom Tabor Film Festivala koji je od 2003. profilirao ovu renesansnu utvrdu na krajnjem zapadnom dijelu Hrvatskoga zagorja kao jedno od najvažnijih regionalnih mjesta za kratki film. Novi koncept stavlja naglasak na autore do 35 godina i kratke filmove koji se ne boje riskirati, eksperimentirati i govoriti iznutra, bez straha od pogreške.

Ovogodišnji program okuplja filmove iz 32 zemlje, od svjetskih festivalskih favorita do potpuno novih glasova – hibridne priče koje istražuju tijelo, identitet, okoliš i političku oštrinu, često na rubu igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog. Simbol svega postaje Meluzina, dvorepa sirena iz lokalne legende koja, poput kratkog filma, ne pripada sasvim ni jednom svijetu – zagonetna i slobodna, glas koji se čuje pred oluju.

Festival tako spaja mit, prostor i novu generaciju filmskih autora, otvarajući prostor za dijalog, pogrešku i eksperiment. O tome kako Tabor New Frame Filmski Festival raste iz korijena a ne iz predloška, i zašto generacijska hrabrost nikad nije bila važnija, za Kulturni roštilj govori umjetnički ravnatelj festivala Dalibor Jakus.

Festival kratkog filma u Velikom Taboru započinje novo poglavlje pod imenom Tabor New Frame Film Festival, s fokusom na autore do 35 godina. Što vas je motiviralo da redefinirate festival upravo na taj način, i zašto baš sada?

Osjetili smo da je došlo vrijeme da festival udahne novim plućima. Ne zato što se želimo udaljiti od prošlosti, naprotiv – vjerujemo da upravo nasljeđe Tabora daje najbolji temelj za ono što tek dolazi. Tabor je uvijek bio prostor susreta, dijaloga, eksperimenta, a sad smo odlučili to još snažnije usmjeriti prema onima koji tek oblikuju svoj autorski glas. Fokus na filmaše do 35 godina nije slučajan i ne predstavlja nužno dobnu granicu; to je simbolička odrednica koja naznačava da se oni još uvijek traže, da im je dopuštena pogreška ili da u svom radu preispituju standarde i forme.

Redefinirati filmski festival danas, u ovom vremenu kada je slika postala najbrže potrošna roba, čin je povjerenja u film kao oblik osobnog i političkog izraza. Mladi autori danas ne stvaraju unatoč okolnostima – oni stvaraju iznutra, iz disonance svijeta oko sebe. Njihovi radovi često ne podilaze, ne uglađuju, ne traže odobravanje, i upravo tu vidimo prostor za afirmaciju, kako njih, tako i njihovih filmova.

Zato ''New Frame'', ne samo kao novi kadar, već kao novi okvir razmišljanja. Sada je pravo vrijeme jer generacija koja dolazi više ne čeka da je netko pozove: ona već stvara, ali treba vidljivost, prostor, dijalog. Mi taj prostor želimo otvoriti, a Tabor New Frame Film Festival – svojim simboličkim i fizičkim značenjem – pruža savršenu kulisu za to. U tom smislu, redefinicija festivala nije nužno kraj jednog poglavlja, nego prirodan nastavak, samo s pogledom unaprijed, kroz oči nove generacije.

U selekciji za ovogodišnje izdanje istaknuli ste generacijsku autentičnost i hrabrost mladih autora. Što vam ti filmovi govore o današnjem vremenu i jeziku kratkog filma? Jesu li mladi autori radikalniji, emotivniji ili jednostavno – slobodniji?

Rekao bih: sve od navedenog, i još ponešto. Filmovi koje sam odabrao za ovo festivalsko izdanje dolaze iz svijeta koji je fragmentiran, nesiguran, kaotičan, ali istovremeno duboko osoban. Mladi autori možda nemaju velike budžete, ali imaju nevjerojatno izoštren osjećaj za formu, ritam, i kontekst. Što im možda nedostaje u resursima, nadoknađuju slobodom; ne traže dopuštenje da govore, ne boje se biti osobni, ne boje se riskirati ni formalno ni tematski.

U tom smislu, kratki film postaje polje hibridnih jezika: sve češće izvan linearne dramaturgije, na rubu dokumentarnog, eksperimentalnog i igranog, često s elementima poezije, video-eseja ili autofikcije. I, ono što je posebno važno: sve to dolazi bez samonametnute cenzure. To su filmovi koji ne ''gledaju prema festivalima'', nego iznutra prema van – iz osobnog osjećaja nužnosti.

Na sadržajnoj razini, vidimo sve više autentičnih priča o tijelu, samoprihvaćanju, dislokaciji, okolišu, transgeneracijskoj dinamici, rodnim ulogama… ali i sve više političke oštrine, ne nužno kroz parole, nego kroz kadar, zvuk, montažu, izbor perspektive. Nema didaktike, ali ima stava.

Zanimljivo je i to da se među studentima, osobito domaćima, sve češće pojavljuju elementi žanra – horora, psihološkog trilera, pa čak i znanstvene fantastike i westerna. To je novost u domaćem kratkom metru, koji je dugo bio vezan uz društveno-realistički registar. Vidimo sve više autora koji istražuju vizualne kodove žanra ne da bi zabavili, nego da bi izokrenuli očekivanja i stvorili prostor za nešto sasvim drugo – za ironiju ili kritiku. Ta hrabrost da se žanr ne koristi samo kao stil nego kao alat za osobnu i pollitičku ekspresiju meni se čini izuzetno važnom. Zato i navodimo da su ti filmovi radikalniji ili emotivniji.

Program okuplja filmove iz 32 zemlje, uključujući naslove prikazane u Cannesu, Berlinu i Locarnu, ali i niz premijera. Koliko je izazovno kurirati tako raznolik program i koji su vam kriteriji presudni pri odabiru?

Kurirati ovakav program značilo je kretati se između užitka i odgovornosti: s jedne strane, radost je bila pogledati toliko raznolikih priča iz cijelog svijeta, a s druge je ključno bilo pronaći ravnotežu i dati publici osjećaj kontinuiteta unutar te raznolikosti. Ove sam godine pogledao stotine i stotine filmova, tražeći one koji imaju jasnu unutarnju potrebu, snažnu viziju, bilo da dolaze iz etabliranih industrija ili iz radikalno nezavisnih konteksta.

Zanimali su me filmovi koji ne pristaju na konvenciju, koji ne moraju biti formom “savršeni”, ali imaju nešto što nas zaustavlja. To vrijedi i za igrane, i za animirane, dokumentarne, hibridne i eksperimentalne radove.

U međunarodnoj selekciji koja broji 15 filmova prepoznaje se, tako, emocionalna i politička hrabrost. Filmovi poput Sina (Iran, r. Saman Hosseinpour) i Crvenog (r. Shahoo Ahmadi) dolaze iz regija gdje je sam čin pričanja priče već čin otpora – oba su filma nježna, ali duboko politička, baveći se identitetom, obitelji i (ne)pripadnošću. S druge strane, Ona ostaje Marinthie Gutiérrez iz Meksika, sa svojih 10 minuta hipnotične noćne vožnje kroz stvarnost Tijuane, djeluje gotovo kao kratki egzorcizam straha.

Iz Europe imamo niz formalno razigranih filmova: animirani Sutra ne bi trebalo kišiti (Portugal/Njemačka, r. Maria Trigo Teixeira) spaja generacijski jaz i prostornu memoriju kroz nježnu, ali duhovito distanciranu animaciju. Eksperimentalno-animirani Uspon iz Italije (r. Jacopo Iebba) koristi mitološki motiv pokajnika kako bi preispitao spiritualnost u suvremenom kodu.

Posebno su me se dojmili Lovci Davida Pinheira Vicentea (Portugal/Francuska) – gotovo 30 minuta tenzije koja se gradi u post-represivnoj portugalskoj vili, gdje se adolescenti suočavaju s vlastitom slobodom i nasiljem, a sve podsjeća na Pasolinijevu estetiku u suvremenom ključu.

I naravno, neizostavna su djela koja istražuju odnos čovjeka i okoliša, poput Vrta promjene Inês Lime, gdje priroda postaje ogledalo ljudske invazije, uz lirsku, gotovo meditativnu strukturu. Važno mi je bilo i uključiti filmove koji govore tiho, ali ostaju dugo, poput Putnika Veronike Jelšíkove o češkom radniku koji nikad nije otputovao nigdje, osim unutar sebe.

Kao i uvijek, posebnu pažnju posvetili smo domaćem kratkom filmu. Nema problema, Ljeto iza nas i Grčke marelice donose razna lica svakodnevice, od urbane napetosti do tihih emocionalnih veza, dok filmovi poput Lov na zmajice ili Ombre pokazuju koliko je važno imati prostor za fantaziju, mit i eksperiment. U dokumentarnom i animiranom spektru, filmovi Vez, Leptir i VŠMŠ istražuju mikrokozmose i osjete svakodnevice s puno pažnje i humora.

Posebno mjesto u ovogodišnjoj selekciji ima studentski film, gotovo 26 filmova je u natjecanju. Upravo je ta kategorija pokazala nevjerojatnu širinu, ne samo estetski, nego i tematski i produkcijski. Mnogi su studentski radovi izuzetno zreli i samosvojni, često odvažniji i slobodniji od radova etabliranih autora. Hrvatski filmovi u ovoj selekciji poput Plave lasice, Špurijusa ili Komorebi i filma Mago svjedoče o tome da se nova generacija hrvatskih autora bez kompleksa bavi žanrom, introspekcijom, pa i društveno osjetljivim temama. Animirani studentski filmovi, od Kičme do Šiški i Beštije, pokazuju veliku razinu autorske kontrole, ali i vrlo osobne poglede na tijelo, emociju, identitet.

Međunarodni studentski program jednako je impresivan. Naslovi poput poljskih Praznih prostora, irskog Florence, korejskog Taksija, želea ili ukrajinskog Sunca koje sja, ali ne grije (svjetska premijera) bave se temama traume, gubitka, tišine i transformacije s dubokom empatijom. Posebno se ističe i film Sante leda njemačkog redatelja Carlosa Pereire, nježan, kontemplativan portret usamljenosti. Rijetko kada tišina u kratkom filmu ima toliku emocionalnu težinu, zbog čega su Sante leda izvrstan primjer kako promišljeno režirani prostor i atmosfera mogu nositi priču jednako snažno kao i fabula. Tu je i za Baftu nominiran Adiós Joséa Pratsa, nježna animirana minijatura o ocu i sinu na pragu rastanka, koja uspijeva reći više kroz neizgovorene geste i poglede nego što bi mogli mnogi dijalozi.

Na kraju, iako prikazujemo četiri svjetske premijere – jednu međunarodnu i čak 22 hrvatske – mislim da program ne treba biti ''uredan'', nego porozan i uzbudljiv, dovoljno otvoren da potakne publiku na razmišljanje, i dovoljno raznolik da u njemu svatko pronađe nešto što će ga dotaknuti ili uznemiriti.

U festivalski program uveli ste i radionice koje potiču kreativnost bez tehničkog elitizma – snimanje mobitelom, vizualno pripovijedanje, foto-priče. Je li to svojevrsna gesta demokratizacije filmskog izraza?

Apsolutno. Vjerujemo da se danas relevantna filmska forma može dogoditi i na mobitelu – ako iza nje stoji dobra ideja. Cilj radionica nije tehnička perfekcija, nego otključavanje izraza, razmišljanje u slici. Film ne smije pripadati samo onima koji imaju pristup vrhunskoj opremi. U tom smislu, da, to je gesta demokratizacije. Želimo reći autorima i autoricama: nije bitno čime snimaš, nego što imaš za reći.

Zato imamo radionicu za mlade Frame It Yourself: Kadar iz legende, na kojoj istražujemo legende i kutke dvorca Tabor i pretvaramo ih u kratke filmove. Na radionici za odrasle Frame It Yourself: Sjene Dvorca - foto priča prošlosti polaznici će kroz niz fotografija ispričati svoje opažanje, ali i dobiti uvid u vizualni storytelling, razradu kroz kadar, svjetlo i kompoziciju, ili kako obraditi i prezentirati foto-priču. Obje radionice, koje vodi prof. Marina Buhin, neposredno su povezane s prostorom Dvorca Veliki Tabor, koji ne koristimo samo kao kulisu, već kao aktivnog sudionika. Dvorac je ovdje više od lokacije, on postaje set, inspiracija, labirint. Njegova arhitektura, povijest i ambijent unose dodatnu dimenziju u radionički rad.

Meluzina, dvorepa sirena iz legende, postaje simbol festivalskih nagrada. Koliko vam je važno ukorijeniti novi festivalski identitet u lokalnu povijest, prostor i mitologiju? I može li baš to biti prednost, taj spoj mladosti i starog dvorca?

Zapravo, to nam je bilo ključno. Tabor nije samo lokacija, on je kontekst, i daje značenje ovom festivalu u svakom smislu. Meluzina je zato postala naš novi zaštitni znak i simbol festivalskih nagrada. U lokalnoj predaji iz Velikog Tabora, Meluzina je dvorepa sirena, nadnaravno biće koje istodobno izaziva strah i divljenje. Kažu da je viđena kako luta podzemljem taborskog dvorca i oglašava se zlokobnim zavijanjem vjetra prije oluje, ali u nekim verzijama ona je i zaštitnica, čuvarica. Zagonetna i višeznačna, ne pripada ni jednom svijetu sasvim: ni kopnu, ni moru; ni svjetlu, ni tami.

Baš zbog toga, Meluzina je savršena metafora kratkog filma, forme koja je često izvan kategorija, koja istražuje, transformira, bježi od čvrstih definicija. I koja, poput Meluzine, govori glasovima koji se ne čuju uvijek u “velikim” pričama.

A, spoj mladosti i starog dvorca nije kontradikcija – to je potencijal i živa supstanca, jer mladi autori imaju priliku osjetiti da pripadaju većem narativu. I vjerujem da publika to osjeća, da osjeća kako ovaj festival raste iz korijena, a ne iz predloška. Svakako treba naglasiti da je sav program besplatan, i da je organiziran prijevoz na relaciji Zagreb-Desnić-Zagreb. A posjetitelji imaju priliku i ostati pod zvijezdama u organiziranom kampu u neposrednoj blizini dvorca.