Ima nešto zaista osvježavajuće u festivalskom formatu koji ne traži publicitet, ne pozira pred kamerama i ne organizira događaj samo da bi zadovoljio tržište, već želi stvoriti ozbiljan prostor za razmjenu ideja i iskustava u svijetu filma, na vrhunskoj profesionalnoj razini ali kroz neformalnu dinamiku. Recimo da je riječ o nekoj vrsti hibrida koji spaja cine sotto le stelle, ograničen broj sudionika, posebne goste i masterclassove koji funkcioniraju poput malog kreativnog laboratorija.

To je imala na umu Tilda Grossel Bogdanović kad se prije pet godina "vratila" na Lopud zajedno sa suprugom Vidom i odlučila ostavštinu njegova oca iskoristiti kao svojevrsnu nultu točku za pokretanje Ponta Lopud Film Festivala: dijelom ljetno kino pod zvijezdama, dijelom radionica i laboratorij, s idejom da film postane drugačije iskustvo, ne samo za publiku, nego i za one koji ga stvaraju. Sve to s ishodištem u obiteljskom restoranu Mandrač, jednoj od najšarmantnijih gastro lokacija na otprilike kilometar dugoj rivijeri lopudske vale.

Događaj mora biti iskustvo

U eri u kojoj filmski festivali balansiraju između umjetničkih ambicija i tržišnih zahtjeva, njihova uloga neprestano se redefinira. Sundance je izrastao u lansirnu platformu američkog nezavisnog filma, ali sve više djeluje i kao inkubator budućih streaming hitova. Toronto, nekada poznat po neposrednosti susreta autora i publike, sada je važan oskarovski lakmus. Cannes, najvidljiviji i najkontroverzniji, istodobno je elitni spektakl i prostor za otkrivanje filmova koji pomiču granice forme, tematike i sadržaja.

U Hrvatskoj se filmski festivali posljednjih desetljeća razvijaju u različitim smjerovima, od Pule koja i dalje ostaje jedina velika nacionalna pozornica s dugom tradicijom i simboličkim statusom domaćeg filma, preko Cinehilla (nekadašnjeg Motovun Film Festivala) koji njeguje neovisnu selekciju i festivalski duh, danas u brdskom kamperskom okruženju, do Zagreb Film Festivala koji donosi europsku art produkciju i mladim autorima pruža ulaznicu u industriju.

U tu se kartu domaćih filmskih događanja sjajno uklapa format lokalnih ljetnih 'projekcija pod zvijezdama', ali ne kao razbibriga (kao što je odavno uobičajeno u mediteranskim zemljama, pa i u Hrvatskoj, ali i u Skandinaviji i Njemačkoj, gdje su ljetna kina tradicija), nego kao platforma za mentorstvo i razmjenu koja ne želi proizvoditi događaj, nego iskustvo, pri čemu to iskustvo uključuje i stvaranje zajednice autora i publike.

Kulturni ekosustav izrastao iz otoka

Nije slučajno što je specifični lopudski kulturni mozaik osmislila upravo Tilda Grossel Bogdanović, iskusna kulturna menadžerica i producentica iza koje je cijeli niz produkcija u Hrvatskoj i Austriji, dugogodišnja voditeljica festivala Julian Rachlin&Friends, jednog od najuglednijih komornih festivala u regiji s kojim je Dubrovnik godinama pretvarala u susretište vrhunskih glazbenika i publike spremne na nešto više od koncerta.

Ponta Lopud je, na neki način, nastavak te logike: koncept koji izrasta iz mjesta u kojemu se odvija, nastoji iskoristiti sve što otok daje, i okuplja goste koji tu ne dolaze da budu viđeni, nego da rade i dijele znanje. Ideja je počela u ljeto 2020., kada je otok zbog pandemije bio sablasno prazan, s ambicijom – u vrijeme kada se nije moglo ni pretpostaviti što će se dalje sa svijetom događati – da izolacija postane prednost a ne ograničenje.

Prvo je nastao filmski festival, koji je od prvog izdanja 2021. godine ugostio imena poput Rubena Östlunda, Pawela Pawlikowskog, Frances McDormand, Joela Cohena i Edwarda Nortona, da bi s vremenom na istoj premisi izrastao čitav kulturni kreativni ekosustav – danas Ponta Lopud, uz filmski, uključuje i vrlo popularni jazz festival pod umjetničkim vodstvom vokalistice Thane Alexe (ove godine, održava se 28.-30. kolovoza) od te književni program Book Bridge (18. do 20. rujna) koji povezuje autore, prevoditelje i izdavače iz regije i svijeta.

Na otok su došli Jan Koum, Jeff Bezos...

To da se Ponta Lopud ne pretvara da je gala spektakl zvuči pomalo kao oksimoron, kad znamo da se odvija na jednom od najekskluzivnijih jadranskih otoka: u povijesnom Franjevačkom samostanu Lopud 1483, pretvorenom u luksuznu rezidenciju za najam redovito, među ostalima, ljetuju David Beckham i Christian Bale, a status lokacije potvrđuje i činjenica da se ove godine za vrijeme trajanja festivala u luci usidrio WhatsApp milijarder Jan Koum sa svojom megajahtom Moonrise i jahtom Nebula, usidrenom malo dalje u elafitskom arhipelagu, koje su u tjednu festivala ugostile Jeffa Bezosa uoči njegova spektakularnog vjenčanja u Veneciji.

No, činjenica da je otvorenje festivala upriličeno upravo u Samostanu, kojim upravlja barunica Francesca Thyssen-Bornemisza, koja je od početka prepoznala potencijal Lopuda i festivala, i činjenica da je Koum sa svojom bulumentom helikopterom doletio s broda na otok kako bi u bajkovitom vrtu još uvijek devastiranog hotela Grand završne večeri festivala iz običnog ligeštula kao i svi ostali smrtnici pogledao hrvatsku premijeru filma On Swift Horses redatelja Daniela Minahana i potom otišao gotovo neprimijećen, kao i to da su supružnici Bezos mogli mirno ručati na otoku bez da itko poteže fotoaparat, govori više od bilo kakve PR parole o tome što ovaj festival zapravo jest.

Činjenica je i da se ni ovakav prizor u Hollywoodu ili Cannesu ne bi lako dogodio: Ruben Östlund, dvostruki dobitnik Zlatne palme, mirno šeće mjestom – planira ovdje kupiti kuću, praktički je već domaći, toliko je zaljubljen u otok. Pod ruku vodi Daniela Brühla; nitko ih ne vuče za rukav zbog selfieja. Dapače, oni su ti koji zaskaču prolaznike – privukao ih je čivava Kong, a slučaj je htio da su zaskočili splitskog filmskog kritičara Juru Pepura, tako da, naravno, ipak nisu prošli posve neprimijećeni.

180 stepenica za Seana Bakera

Zvijezda festivala Sean Baker, čija je Anora ove godine osvojila pet Oscara, među njima i one za najbolji film, režiju i scenarij, nakon što je prethodno trijumfirala i u Cannesu gdje je nagrađena Zlatnom palmom, sa suprugom Samanthom Quan boravi u kompleksu prekrasnih kamenih vila do kojeg vodi ravno 180 stepenica uzbrdo kao jedini put, no njih dvoje redoviti su u mjestu: "obični" turisti koji su slučajno u ovom trenutku vjerojatno najpoželjniji gosti svakog filmskog festivala na svijetu. Na Lopudu su se kretali bez traga zvjezdane aure.

Ideja iza projekcija Ponta Lopuda nije pod svaku cijenu prikazivati svježe premijere (iako je ove godine festival zatvorila jedna hrvatska premijera); ideja je prikazivati filmove povezane s autorima koji ih dovode, sjede s publikom i pretvaraju gledanje u razgovor.

Ovogodišnje je izdanje otvorila Anora, film koji tešku temu seksualnog rada prikazuje na nevjerojatno osvježavajuć način, na rubu groteske i intime; Baker je redatelj koji film slaže kao patchwork stilova – malo crne komedije, malo socijalne drame, onda nagla, sirova jurnjava s polusvijetom "mafijaša" i likovima na rubu, sve to začinjeno realizmom američkog indie filma 70-ih, cassavetesovskim improviziranim pristupom, ali i estetikom koja povremeno podsjeća na screwball komedije, pa čak i na retro romantične bajke u svijetu bez glamura.

Povratak Dragana Bjelogrlića nakon 50 godina

U program festivala uključeni su i edukativni moduli za odabrane mlade redatelje, producente i glumce iz regije, koji su tijekom festivala sudjelovali u zatvorenim radionicama i javnim masterclassovima. Među ovogodišnjim mentorima bili su i producent i oskarovac Peter Spears, britanski filmski kritičar Mark Kermode te srpski redatelj i scenarist Dragan Bjelogrlić, čiji je film Čuvari formule (2023.) također bio u festivalskom programu.

Izvanredno producirana i sjajno ispričana napeta povijesna drama iz doba Hladnog rata, temeljena na istinitoj priči o znanstvenicima socijalističke Jugoslavije uvučenima u nuklearni eksperiment, Bjelogrlićev film s lakoćom prelazi iz klaustrofobične znanstvene drame u širi portret društva, spajajući elemente trilera, ljubavne melodrame i priče o drugarstvu i ljudskosti koja opstaje usred političke šutnje i paranoje.

Bjelogrlić je na otok stigao direktno sa snimanja treće sezone serije Senke nad Balkanom, i to, kako je rekao, prvi put nakon gotovo pet desetljeća. Naime, davne 1976. na Lopud je dolazio ljetovati s roditeljima, i to upravo u hotelu Grand.

U planu je novo ruho modernističke baštine

Kad je riječ o Grandu, arhitektonskoj baštini Nikole Dobrovića iz 1936., uz njega je vezana zanimljiva priča. Izvorno zamišljen kao elegantna modernistička oaza u parku s palmama, s otvorenim javnim prostorima i hrabrim konceptom koji je Dubrovnik pokušavao pomaknuti prema europskoj moderni, hotelu je danas upravo ta povijesna važnost postala uteg: zgrada je strogo konzervatorski zaštićena, ali istovremeno ne zadovoljava suvremene standarde luksuznog hotelijerstva, pa je već desetljećima zatvorena i zapuštena – nitko se ozbiljno ne usuđuje primiti njezine obnove, jer svaka intervencija podrazumijeva mukotrpno balansiranje između očuvanja i novog sadržaja.

Ponta Lopud odlučio je tu zagonetku preokrenuti: umjesto još jednog ‘boutique hotela’, Grand bi, tako, trebao postati kulturno srce festivala i otoka, prostor gdje bi film, jazz i književnost imali stalnu adresu. Na tom mjestu, koje je nekoć simboliziralo progresivnu arhitekturu, organizatori Ponta Lopud platforme pokušavaju, kao privatnu i javnu inicijativu, stvoriti novu vrstu luksuza: luksuz zajedničkog prostora za razmjenu.

Autorstvo u svim svojim oblicima

Cijeli program pažljivo je oblikovala umjetnička direktorica Luna Brusselaers Sršen, koja je i ove godine sama ‘hand-pickala’ sudionike i mastere, pazeći da se iskustva i teme međusobno nadopunjuju. Sudionici su, kako kažu, možda najviše zadovoljni upravo time: družili su se s mentorima, ali i jedni s drugima, što se u industriji rijetko događa ovako neformalno i bez natjecateljskog pritiska.

Među onima koji su ove godine dijelili svoja iskustva s mladim filmašima našli su se i autori koji su važni za regionalnu scenu: Nebojša Slijepčević, hrvatski finalist ovogodišnjih Oscara, čiji dokumentaristički rad uvijek otvara pitanja granica fikcije i stvarnosti; Rajko Grlić, redatelj i scenarist s rijetko iskrenim uvidima u to kako nastaju (i ne nastaju) filmovi u našem dijelu Europe; dok je Suzana Perić, jedna od najtraženijih montažerki filmske glazbe, i ovaj put pokazala da je ‘zanat’ neraskidivo vezan s idejom suradnje.

Završna večer donijela je hrvatsku premijeru filma On Swift Horses redatelja Daniela Minahana, kojeg je na Lopudu pratio i producent Peter Spears. Film je stiliziran, emocionalno zavojit, s ekspresijom tipičnom za američku art kinematografiju. Premda manje spontan u strukturi, unutar festivalskog konteksta funkcionirao je kao kontrapunkt i podsjetnik da autorstvo ima mnogo oblika.

Dobitna kombinacija za trajanje

Svjesno birajući manji opseg, veću dubinu i odsustvo natjecateljskog okvira, Ponta Lopud Film Festival ostaje vjeran onome zbog čega je nastao: stvaranju platforme za autentične dijaloge koji otvaraju pitanja o autorstvu, ranjivosti stvaranja, kompromisima, strahu i povjerenju, i tome gdje danas počinje film, tko ga financira, tko mu vjeruje i, na koncu, što ostaje kad ga se promatra baš kao insulu, otok izdvojen iz buke svijeta.

I čini se da formula apsolutno funkcionira: ovogodišnje je izdanje imalo najviše publike do sad, s čak 200 mjesta na otvorenom – gotovo dvostruko više godinu ranije – a sve karte koje su se mogle pustiti u prodaju rasprodane su preko Entria i Mastercarda. Ponta Lopud ima sve što je potrebno za trajanje: večernje kino pod zvijezdama, nekoliko redatelja svjetske klase, hrpicu odabranih studenata i debitantskih autora... i ponekog milijardera usidrenog u luci.