Od kad je u prosincu 2014. preuzela kormilo Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), ravnateljica Snježana Abramović Milković niže uspjehe. Od "Hinkemanna" i "Tita Andronika" Igora Vuka Torbice, preko "Črne mati zemle" Dore Ruždjak Podolski, "Mladeži bez boga" Boruta Šeparovića, "Eichmanna u Jeruzalemu" Jerneja Lorencija, do "Braće Karamazova" Olivera Frljića, "Ja sam ona koja nisam" Paola Magellija te "Višnjika" Ivana Popovskog – da spomenemo samo neke, redom nagrađivane i popularne predstave - ova se bivša plesačica suvremenog plesa i koreografkinja pokazuje i dokazuje kao pravi izbor za čelno mjesto u jedinom hrvatskom institucionalnom kazalištu posvećenom suvremenim kazališnim praksama, istraživanju, žanrovskim prožimanjima i eksperimentu.

Snježana Abramović Milković diplomirala je eksperimentalnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, no plesom se bavi oduvijek – nakon što je završila Školu za balet i ritmiku Ana Maletić u Zagrebu, do 2004. profesionalno je plesala u Zagrebačkom plesnom ansamblu, čija je od 1992. do 2014. bila i umjetnička voditeljica. U ZPA autorski potpisuje zapažene i nagrađivane plesne predstave, a koreografirala je i mnoge nagrađivane dramske predstave, brojne opere i mjuzikle eminentnih redatelja u nacionalnim kazališnim kućama u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Varaždinu. Godine 2000. osnovala je Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, koji otad umjetnički vodi.

Iskusan i agilan ansambl, ustrajanje na inscenaciji klasika prevrednovanih novim kazališnim paradigmama i tekstova suvremenih svjetskih i domaćih dramatičara koji angažirano progovaraju o društvenoj zbilji, ne zaobilazeći plesne i druge koncepte izvedbenih umjetnosti, te Učilišite ZKM-a s misijom stvaranja novih generacija glumaca i odgajanje nove publike kao jedan od programskih imperativa kazališta koje je samim svojim imenom upućeno mladima… golema je odgovornost čelne osobe teatra u Teslinoj. Na sredini njezina trećeg mandata kao ravnateljice ZKM-a, sa Snježanom Abramović Milković popričali smo o toj odgovornosti i svemu što ona nosi sa sobom u kontekstu aktualnog postpandemijskog kriznog trenutka, ne zaobilazeći ni pitanja osobnog ukusa, iskustva, planova i promišljanja teatra kao društveno odgovorne umjetnosti, kao i, naravno, izazova s kojima se suočava.

Na sredini ste trećeg mandata na mjestu ravnateljice ZKM-a. Što vam je do sada predstavljalo najveći izazov i na koji ste ga način prevladali? Postaje li sve teže balansirati umjetničke ciljeve i financijsku realnost?

Najveći izazov bio mi je dokazati da ZKM može zadržati svoju programsku kvalitetu uz uspostavljanje vlastitog osobnog pečata u kreiranju programa. Ušla sam u ZKM pod jačim fokusom javnosti, a pritom sam osjećala i veliku odgovornost da napravim nešto novo, i to je bio izazov. Uistinu, sve je teže balansirati umjetničke ciljeve i financijsku situaciju, pri čemu zaista nije jednostavno kvalitetne ideje „spustiti“ u prostor realnosti, tako da kontinuirano radimo na dodatnim izvorima financiranja. U situaciji nedostatnog financiranja programa nisu nam naklonjeni niti fiskalni zakoni; budžete opterećuju doprinosi na autorske honorare uvedeni 2018. godine i iznimno visoki PDV od 25 posto na bruto honorare inozemnih umjetnika, od čega, nažalost, kultura nije izuzeta. Pravi je financijski podvig angažirati inozemnog redatelja a istovremeno vrlo aktivno raspravljamo o novim smjerovima i transformaciji izvedbenih umjetnosti.

Koja je vaša ključna vodilja u promišljanju programa, prioriteta, ciljeva? Koji su "sastojci" potrebni za dobrog ravnatelja kazališta?

Mislim da danas ravnatelj treba biti svestran i vrlo fokusiran na veliki broj različitih zadataka koji se svaki dan pred nas postavljaju. Gradski ravnatelji su istovremeno i kreatori programa i poslovni ravnatelji, tako da se kroz svoj posao bavim i financijskom situacijom i rasporedom rada i pregovorima s redateljima, produkcijskim planovima, ljudskim resursima, međunarodnom suradnjom. Naravno, sve to ne mogu i ne radim sama; imam divne suradnike, sjajan tim, a nakon dva mandata i uvježban način rada i podjele poslova. Program je pritom uvijek prioritet, a uz divnog dramaturga Tomislava Zajeca razgovori i promišljanja o tekstovima koje spajamo s redateljima, kao i organiziranje scenskih čitanja te predstavljanja mladih pisaca i dramaturga, više je nego inspirativno.

Pretpostavljam da je odnos između ravnatelja i umjetnika ponekad vrlo tanka crta na rubu provalije…

Ne uvijek i ne nužno. Trudim se u svakom smislu imati puno razumijevanja i prije svega s glumačkim ansamblom razvijati odnos uzajamnog povjerenja jer glumački poziv zaista nije lagan; iz večeri u večer rastvarati emocije pred publikom unutar svake pojedine izvedbe izrazito je zahtjevno. ZKM-ovi glumci godišnje imaju vrlo velik broj izvedbi; zbog toga mi je iznimno stalo da im novi repertoarni naslovi budu inspirativni, da angažiramo redatelje koji će im približiti neki novi način ili metodu rada, a mislim da sam naučila osluškivati potrebe umjetnika jer sam i sama bila i izvođač i koreograf te znam koliko je ranjivosti uključeno u proces rada na predstavi. Ogromna vrijednost našeg kazališta je u tome što je ZKM-ov ansambl nevjerojatno kompaktan i posvećen svome pozivu, kod nas nema velikih i malih uloga, sve se radi s podjednakim angažmanom. Upravo takva kompaktnost ansambla preduvjet je za sjajne predstave koje se događaju na sceni ZKM-a.

Teatar se danas suočava s raznim strahovima, a jedan od njih je svakako strah od gubitka publike. S druge strane, neki suvremenom kazalištu predbacuju nespremnost na prave promjene: često se postavljaju "sigurne" predstave, popularne već desetljećima, čiji su likovi prilično međusobno slični – reciklirani i predvidljivi. Kako spriječiti pretvaranje kazališta u "turističku" vrstu iskustva, u nešto gdje se ide nekoliko puta u životu?

Važna činjenica je da se publika vratila u kazalište poslije pandemije, što je sjajno, dvorane su nam pune. Međutim, ne treba zbog toga zanemariti rad na razvoju novih generacija publike koja će s razumijevanjem, zanimanjem ali i svojevrsnim predznanjem dolaziti na predstave. Pitanje je što je to transformacija suvremenog kazališta, jer smo kroz različite izvedbene prakse te postdramsko kazalište imali prilike vidjeti zaista velik broj različitih autorskih pristupa i već dugo nisam vidjela predstavu koja bi bila začuđujuće jedinstvena, pa mislim da je bolja klasifikacija predstava na one koja nas na bilo koji način potiču na razmišljanje i koje će nas intrigirati i nakon izlaska iz kazališta, i one koje ćemo zaboraviti da smo ih uopće gledali. U ZKM-u imamo puno iskustva s različitim autorskim postupcima, od izvedbenih šetnji, multimedijalnosti, dokumentarističkog kazališta pa sve do on line izvedbi. Mislim da trenutno u zagrebačkoj kulturnoj ponudi ZKM zauzima vrlo važno mjesto upravo zato jer pokriva široki repertoarni profil. Činjenica je da dokle god imamo sustav kulturne proizvodnje koja se vrednuje statistikama, brojem izvedbi i brojem gledatelja, uz imperativ da ostvarujemo što veći vlastiti prihod, ne možemo očekivati trenutačne inovacije, jer za inovacije je nužno potreban prostor slobode. Sloboda stvaranja je prije svega vrijeme, odnosno, puno duži proces rada i istraživanja izvedbenog materijala uz pravo na pogreške, a rizik je bitan preduvjet za nove autorske estetike. EU nas je davno proglasio kreativnim industrijama, i nekada se zaista osjećam kao da radim u tvornici kulture.

S druge strane, postavlja se i pitanje uloge kazališta i izvedbenih umjetnosti općenito kao reprezentacijskih, ne samo u smislu priče, već i čitavoga društva. Dakle, prava figuracija problema kao što su seksizam, patrijarhat, glasovi različitih, uzimajući u obzir ulogu publike u "davanju smisla" izvedbi – jer publika čini "onu drugu polovicu" kazališnog događaja. Vjerujete li u transformativnu ulogu umjetnosti? Kako kazališna dramaturgija može "natjerati" ljude na promjene?

Nisam sigurna da je publiku moguće natjerati na promjene, ali ju je sasvim sigurno moguće senzibilizirati za određene teme. Živimo u vremenima koja imaju sve samo ne idealnu perspektivu budućnosti, prijeti eskalacija rata u Ukrajini, zakasnili smo spriječiti klimatske promjene, nema više ugodne pozicije postojanja u svakodnevnoj rutini, jako brzo moramo podignuti razinu svijesti jer svijet više nije isti. Promjene su sve brže. Promijenit će nas realnost htjeli mi to ili ne, a kazalište je samo njen refleks.

Što bi trebao biti ultimativni cilj kazališta? Je li to estetika, ljepota? Postoje li granice onome što se može prikazati na kazališnoj pozornici?

Živimo u vrijeme eklekticizma, informacije su nam brzo dostupne, stilovi se preklapaju a estetski kriteriji izrazito su demokratični te se razvijaju u skladu s društvenim, političkim, ali i osobnim promjenama nas kao pojedinaca. Smatram da je to na neki način i razlog zbog kojeg ne bi trebale postojati granice o kojima govorite, nego su granice upravo ono što trebamo prepoznavati kao vlastita ograničenja te ih pritom hrabro iskušavati i tematizirati.

U tom smislu, što možemo još očekivati u ZKM-u u ovoj kalendarskoj godini? Koje biste produkcije izdvojili?

Nakon predstave „Moj muž“ Rumene Bužarovske u režiji Dore Ruždjak Podolski, koja je premijerno izvedena početkom travnja i za koju postoji veliki interes publike, očekuje nas premijera u sklopu projekta Inkubator kreativne platforme ansambla ZKM-a, i to Ionescova "Ćelava pjevačica" u režiji Suzane Nikolić. Nakon toga ulazimo u koprodukciju s Dubrovačkim ljetnim igrama, pa će sjajni poljski redatelj Grzegorz Jarzyna režirati Shakespearovu komediju „Na tri kralja“. Premijera će biti srpnju u Dubrovniku na Lovrijencu, a zagrebačka u rujnu u ZKM-u. Zatim će u prosincu Ksenija Zec u suradnji sa Sašom Božićem predstaviti svoj autorski projekt za mladu publiku. Selma Spahić će krajem godine započeti s radom na omnibus predstavi koja je dio projekta "Skriveni glasovi u sjeni pandemije", financiran od Kreativne Europe a čiji smo nositelji, uz partnere Borštnikovo srečanje iz Maribora i Beogradsko dramsko pozorište iz Beograda. Cijeli projekt je tematski određen a bavi se porastom nasilja nad ženama u doba pandemije, pri čemu su tekstovi autorica Kristine Kegljen, Tijane Grumić i Katije Gorečan izabrani javnim natječajem. Nakon toga, do kraja sljedeće sezone očekuje nas suradnja s Arpadom Schillingom i Borutom Šeparovićem. Sljedeća sezona će, prema tome, biti u znaku vrlo zanimljivih autorskih projekata. Svake godine radimo i na razvoju tekstova mladih pisaca koja imaju javna scenska čitanja, ove godine je to tekst u nastajanju Patrika Gregureca, a uz pomoć Ministarstva kulture organiziramo scenska čitanja Držićem nagrađenih tekstova. Uoči svake premijere organiziramo tribine Čitanja kazališta, koje pobuđuju sve veći interes te razgovaramo o kontekstu tema vezanih uz premijernu predstavu.

ZKM je uvijek nastojao odmaknuti se od mainstreama, ne libeći se snažnih političkih poruka. Može li teatar biti istinski politički učinkovit? Je li važnije da kazalište "postane revolucija" nego da prosvijetli ljude o "potrebi za revolucijom"?

Političnost se ogleda u svakoj temi za koju osjetite potencijalni strah da će biti krivo shvaćena, jer se o tome možda ne bi trebalo ili čak smjelo govoriti. Uvjeti se mogu promijeniti ali svrha kazališta ostaje ista; ono mora intrigirati, ostaviti emotivni dojam i gledatelja potaknuti na refleksiju. Ne vjerujem da će kazalište izazvati na revoluciju ali će nas potaknuti na kritičko razmišljanje, što je važno u formiranju vlastitog stava prema svijetu, ali i u otporu sve suptilnijim manipulacijama.

Desetljećima se bavite izvedbenim umjetnostima, kao plesna umjetnica, koreografkinja, sada već gotovo desetljeće kao ravnateljica dramskog teatra. Kakav je po vama hrvatski teatar danas, na rubu neizvjesne budućnosti, nakon pandemije i usred krize izazvane ratom u Ukrajini? Što se pokazuje, na koji način kazalište misli ovo razdoblje krize? Odražavaju li se uznemirujući fenomeni suvremenosti na predstave koje se postavljaju?

U ZKM-u se itekako odražavaju. Izbor autora i redatelja koji se jasno bave aktualnim društvenim temama dio je našeg koncepta koji kazalište nastoji promišljati kao mjesto propitivanja umjetnosti gdje predstava prestaje biti tek slikom zanatske umješnosti. Redatelji moraju biti inspirirani time što rade, ne mogu raditi po narudžbi, pa zato i biramo redatelje s kojima se možemo uspješno dogovoriti oko teme ili teksta. Na taj način, u prostoru pojačane budnosti i senzibiliteta prema vremenu u kojem živimo naše kazalište neprekidno nastoji biti mjestom susreta i dijaloga; mjestom koje kroz različite autorske koncepte zapravo postavlja puno više pitanja nego što nudi definitivnih rješenja.

Strah od digitalizacije još je jedan strah o kojemu se aktivno posljednjih godina raspravlja u kazališnom svijetu. Nakon pandemije, u kojoj su se digitalne mogućnosti pokazale kao neka vrsta pojasa za spašavanje za izvedbene umjetnosti, vidite li neke nepovratne promjene, koje možda ne moraju nužno biti i loše? Treba li težiti nekom "starom normalnom" ili, naprotiv, pokušati iskustvo krize pretočiti u nove, demokratičnije načine stvaranja umjetnosti?

Mislim da se u razdoblju koje je pred nema neće toliko promijeniti način rada kazališta – koje je opstalo od antike – koliko će se samo neka nova digitalna iskustva koja nosimo iz vremena pandemije implementirati u budući rad. Već dugi niz godina nove tehnologije ulaze u kazališne postupke, formirali su se žanrovi koje i mi povremeno istražujemo unutar poetike kazališta. Usprkos tome „živa“ izvedba je opstala kao temelj kazališnog iskustva. U vremenu pandemije, bez „živog“ kazališta, najviše se osjetio upravo nedostatak direktne komunikacije s gledateljima, koja je upisana u temelje kazališta i prema tome je nezamjenjiva. No, za digitalno doba potrebna je skupa tehnologija; hrvatsko kazalište je presiromašno za odlazak u čistu virtualnu realnost.

Prije dolaska na čelo ZKM-a imali ste uspješnu plesačku i koreografsku karijeru, među ostalim, pokrenuli ste Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Međutim, manje je poznato da ste zapravo po obrazovanju eksperimentalna biologinja. Jeste li ikada požalili što ste umjesto u znanosti, otišli u umjetnost? Pomaže li vam "znanstveni" mozak u umjetničkom radu?

Drago mi je da sam završila PMF a cijelo se vrijeme bavila suvremenim plesom, ta kombinacija nije nemoguća, jer na kraju, STEM i je program koji uz kritičko i logičko zaključivanje potiče kreativan pristup te traženje kreativnih rješenja problema, a u tom konceptu umjetnost ravnopravno stoji uz prirodne znanosti. Takva kombinacija daje širinu i zapravo otvara nove horizonte. Nažalost, takav princip razmišljanja je na tragu nerealizirane kurikularne reforme, stoga nastavljamo razmišljati na stari i prokušani način, inzistirajući na čvrstom razgraničavanju područja umjetnosti i znanosti.

Slavna koreografkinja Simone Forti jednom je ustvrdila da se misao, osim kroz jezik, izražava i kroz "ono što tijelo zna". Slažete li se? Jeste li i vi "mislili" kroz tijelo ono što 'znate'? Na koji način danas vaše tijelo "misli ono što zna"?

Da, slažem se, suvremeni ples misli kroz tijelo ono što zna i zato je lišen mehanike pokreta a otvara nevjerojatne mogućnosti novog koreografskog rukopisa. Danas tjelesnu memoriju koristim isključivo za prepoznavanje dobrih predstava; nažalost, više se ne bavim aktivno plesom…

Dolazak u ZKM bio je vaš prvi profesionalni ulazak u dramski teatar. Kakvo kazalište vi volite? Koju biste produkciju izdvojili kao najinspirativniju koju ste ikada vidjeli? Zašto?

Kroz godine sam dosta radila scenski pokret u dramskim predstavama, tako da mislim da se suvremeni ples i suvremeno kazalište i te kako nadopunjuju i međusobno inspiriraju. Ponekad je susret tih dvaju izvedbenih formi zapravo i garancija najuzbudljivijeg kazališta. Jako volim kazališnu skupinu Peeping Tom, čiji su me rani radovi devedesetih godina oduševljavali, osobito trilogija "Le Jardin", "Le Salon" i "Le Sous Sol". Među meni osobno najinspirativnije svakako spada i "Orest u Mosulu" Mila Raua, koji grčku tragediju seli u Mosul, grad koji je pojam ljudske destrukcije te govori o osveti i tome tko je sposoban prvi zaustaviti lanac međusobne mržnje.

Što ste najbolje vidjeli u posljednjih godinu dana?

Bez ikakve sumnje predstavu koreografkinje Robyn Orlin dugog naslova "We Wear our Wheels with Pride and Slap Your Streets With Color" o pripadnicima Zulu plemena koji su vozači rikši i žive vrlo kratko jer cijeli svoj život provode na cesti. Jako me diraju teme nepravde, siromaštva i ljudske patnje. Također moram spomenuti i "Austerlitz" Krystiana Lupe, šestosatnu fantastičnu predstavu u kojoj je tematizirana zaista tanka granica između sna i realnosti a inspirirana je filmom "Posljednje ljeto u Marienbadu".

ZKM kontinuirano otvara vrata mladim glumcima – postoji li netko poseban koga ste "otkrili" u posljednje vrijeme, netko kome predviđate sjajnu karijeru? Koga biste nam preporučili da svakako odemo pogledati?

Svi su glumci ansambla ZKM-a sjajni a za vrijeme mog mandata ansambl je dobio trinaest novih članova. Zadnji su u angažman ušli Ivan Pašalić, Petra Svrtan i Ugo Korani, koji je sjajan u ulozi Mitje u "Karamazovima", kao i Lopahina u "Višnjiku", ali tu je i cijeli niz mlađih glumaca, od Dade Ćosića, Adrijana Pezdirca, Matea Videka, Anđele Ramljak, Tine Orlandini, Mie Melcher, Milice Manojlović i Hrvojke Begović, do našeg budućeg člana Tome Medvešeka, koji nose repertoar.

Kako vi osobno mjerite uspjeh? Gledajući unatrag, na što ste najponosniji?

Najponosnija sam na radove Igora Vuka Torbice, koji je prvi put režirao u Hrvatskoj u ZKM-u, i najtužnija što više nije s nama. "Hinkemann" i "Tit Andronik" će ostati zapamćeni kao antologijske predstave.

Jedan od imperativa svake kazališne kuće koja želi ostati relevantnom i "živom" jest predstavljanje suvremenih svjetskih kazališnih praksi. Spomenuli ste ranije Mila Raua; on upozorava kako kazalište nužno mora prestati s 'karaokama-klasika' i početi stvarati nove globalne klasike, koji solidarno komuniciraju s našim vremenom. Za kraj, kako vi vidite kazalište budućnosti? Na kojim postulatima bi trebalo sagraditi teatar 21. stoljeća?

Upravo zbog toga, uloga kazališta je da ukazuje na stvarnost, možda čak u nekim segmentima i predviđa budućnost, te pritom predlaže ključ za cjelovite promjene. Kazalište budućnosti bi trebalo biti usmjereno na mlade, one koji dolaze kako bi im u poplavi brzopotrošnih i površnih sadržaja ponudilo okvir za drugu koncentraciju i refleksiju o vremenu u kojem živimo te ponudilo alate za drukčije razumijevanje sebe, pa i šire, društvenih odnosa.