O čemu sve šutimo pred djecom dok ih uvjeravamo da ih se to "još ne tiče"? Od ratnih stradanja, političkih odluka i klasnih nejednakosti o kojima nemaju pravo glasa, pa sve do kriznih točaka u obrazovnom sustavu, potisnutih strahova i tema koje sa sobom nose sram i nelagodu – odrasli često biraju liniju manjeg otpora i pretvaraju se da teške teme ne postoje. No djeca i mladi izravno osjećaju posljedice našeg izbjegavanja dijaloga.

Upravo u taj prostor društvene nelagode ulazi kazališni festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo u organizaciji Teatra Poco Loco, čije će četvrto izdanje od 21. do 25. rujna u Centru KNAP na zagrebačkoj Peščenici predstavama koje izlaze iz ustaljenih lektirnih okvira i inovativnim formama koje publika sama istražuje ohrabriti mlade i odrasle da otvore razgovor o temama za koje je inače teško pronaći prave riječi.

U središtu programa teme su koje dječje kazalište često zaobilazi ili im pristupa oprezno: rat i smrt, vršnjačko nasilje, pritisci obrazovnog sustava, seksualnost i druge složene okolnosti odrastanja. Festival pritom propituje i koliko su odrasli – roditelji, škole, kazališta i sami umjetnici – spremni djeci ponuditi prostor za suočavanje s njima umjesto da ih od njih pokušavaju zaštititi šutnjom.

Za ovogodišnje izdanje pristigle su 33 prijave iz 14 država s pet kontinenata, a u program je uvršteno pet predstava za različite uzraste, od najmlađih do srednjoškolaca. Organizirani razredni dolasci su besplatni, kako bi program bio dostupan što širem krugu mladih.

S Dunjom Fajdić, glumicom, suosnivačicom Teatra Poco Loco i producenticom festivala, popričali smo o tome zašto se još uvijek teško hvatamo u koštac s "neugodnim" temama u dječjem kazalištu, gdje kao društvo najviše zakazujemo i dokle seže spremnost domaće kazališne scene da riskira kada govori mladima.

Festival nosi donekle provocirajući naziv Bolje da o tome (ne) razgovaramo i bavi se temama o kojima odrasli često teško razgovaraju s djecom. Zašto su nam neke teme još uvijek neugodne i što umjetnost tu može promijeniti?

Prije dvije godine, na snimanju podcasta nakon predstave Cure, Petra Salarić (pstaboo), koja je doktorirala na tabu-temama, izdvojila je neke od tabua u našem društvu: pobačaj, religiju, novac –posebno ako smo žene i želimo razgovarati o novcu. To su svakodnevne, životne teme, ali razgovor o njima u našem društvu još uvijek sa sobom povlači sram, neugodu i nedostatak riječi. No danas smo toga svjesni, obrazujemo se i imamo priliku mijenjati obrasce upravo u odnosu s djecom i mladima.

U tom kontekstu kazalište može, uz predan pripremni rad na predstavi, svojim specifičnim, univerzalnim jezikom potaknuti djecu i mlade na razumijevanje sebe i drugih, ohrabriti ih, pomoći im da neke stvari shvate, osvijeste ili barem o njima pitaju. Mislim da u današnjem svijetu samoće i individualizma kolektivno, analogno iskustvo, odnosno zajedničko gledanje predstave, ima još veći utjecaj na mladu publiku.

Na festival su ove godine pristigle 33 prijave iz 14 država s pet kontinenata, a odabrano je pet predstava. Što ste tražili pri selekciji i što vam odabrane predstave govore o problemima s kojima danas odrastaju djeca i mladi?

Već prošle godine iz prijavljenih predstava bilo nam je jasno da dominiraju teme migracije i rata, što nužno povlači sa sobom i temu smrti. Puno se predstava već nekoliko godina bavi tim temama na različite načine. Čini mi se da je umjetnicima u našoj regiji ta tema bliska jer smo i sami proživjeli rat, suosjećamo s ljudima koji to prolaze danas, a atmosfera u kojoj živimo vrlo je prijeteća.

S druge strane, vidimo da škole – pedagozi i profesori koji su u izravnom kontaktu s roditeljima i biraju na što će djecu odvesti u sklopu organiziranih odlazaka u kazalište – ne žele djeci "priuštiti" gledanje takvih predstava. Žele ih zaštititi od teških emocija, ali i sebe poštedjeti reakcija povezanih s roditeljskim svjetonazorima.

Nezavisna kazališta, bez vlastitih dvorana, ako se i upuste u stvaranje predstave o ratu ili smrti, ne mogu je izvoditi u školama – vrata su im zatvorena. Ni institucionalna se kazališta u to ne upuštaju iz istog razloga. Uvijek će pobijediti Družba Pere Kvržice, iako je, primjerice, predstavu režirao Oliver Frljić i u njoj ima vrlo provokativnih, duhovitih aluzija.

Za institucije je već velik pomak kada se obrađuju teme koje su samo naizgled tabu, ali su sveprisutne i vezane uz škole, primjerice vršnjačko nasilje u svim oblicima i obrazovni sustav koji te vidi kao ocjenu. Te su predstave uvijek vrlo gledane i odlično prihvaćene među ciljanom publikom i nastavnicima, a užitak ih je stvarati i igrati. Odmah nakon predstave dobijete reakciju djece jer su neposredna i vidite da im kazalište pruža utjehu i olakšanje. Očito za promjene moramo biti strpljivi, uporni i dosljedni: i mali su pomaci velik korak.

Teško je izdvojiti jednu temu kao najvažniju, osobito kada su stvari kod nas čak i regionalno vrlo različite, što smo imali prilike doznati i u jednom od naših podcasta nakon predstava.

Recimo, tema seksualnosti kod nas u Zagrebu nema šanse, za razliku od Rijeke, gdje su škole bez problema organizirano gledale iznimne predstave I Cyrano i djevojčica i Cure na repertoaru HNK-a. Ove godine željeli smo dovesti jednu posebnu predstavu, Da li sam ti ikad rekla?, u izvedbi Aleksandre Arizanović, ali nismo bili spremni za to. Odustali smo pitajući se: kako ćemo pronaći publiku?

Dio programa napušta klasičnu kazališnu formu i djecu izravno uključuje u iskustvo predstave. Što takve forme otkrivaju o tome kako djeca doživljavaju svijet i kako izražavaju složene emocije?

Teatro Telaio iz Italije radi divne predstave, a nama dolaze s interaktivnom kazališnom instalacijom za dvadesetak djece – Arhipelag. Uz vodstvo glumice, djeca prolaze kroz vođenu vježbu imaginacije, a zatim istražuju mjesto na kojem su se našla, odnosno otoke. Svaki od njih dijete može doživjeti i samostalno istražiti, na svoj način, izvršavajući različite zadatke i odgovarajući na pitanja, od kojih su neka vrlo introspektivna.

Svaka je izvedba jedinstvena, a način na koji se djeca izražavaju tijekom tog maštanja zadivljujući je. To je predivan primjer kako promišljena, temeljito razrađena predstava potiče djecu i iz njih izvlači ono što ni ne znamo da znaju, mogu i nose u sebi.

Festival se bavi i krizom obrazovnog sustava te pritiskom pod kojim mladi danas odrastaju, donoseći predstave koje izlaze iz okvira klasičnih lektirnih naslova. Kako potaknuti škole i roditelje da izađu iz ustaljenih obrazaca i što vam rad s mladima govori o tome gdje danas najviše zakazujemo – u obitelji, školi ili društvu?

Kao glumica rekla bih da zakazujemo kao umjetnici u pristupu djeci i mladima – ne uvijek, ali uglavnom – jer ih vrlo rijetko slušamo. Prečesto radimo predstave razmišljajući "koji će naslov proći", "čega dugo nije bilo na repertoaru", a sam se naslov ne preispituje, nego ilustrira, uz nekoliko aktualnih intervencija.

Učitelji, učiteljice, profesori i profesorice su divni, klanjam im se i iznimno cijenim njihovu profesiju, ali žao mi je što nemaju snažnu podršku "odozgo" koja će im držati leđa pred ravnateljima i roditeljima ako se ohrabre ući u dijalog s djecom putem kazališne predstave. Ove godine imamo predstave koje govore o tome kako obrazovni sustav može uništiti ljude – ne samo djecu nego i profesore.

Postoji li tema koja je čak i za vas u Teatru Poco Loco još uvijek rizična ili "prežestoka" za dječje kazalište, a o kojoj biste u budućnosti ipak voljeli otvoriti dijalog?

Seksualnost je tema koja gori, jadan onaj tko je takne. Dovoljan je kratak pogled na društvene mreže i gotovo je nemoguće zaobići novi primjer seksizma našeg svagdašnjeg. A opet, djeca većinu informacija o seksualnosti upijaju samostalno s interneta, i to u vrlo ranoj dobi.

Za Teatar Poco Loco velika je stvar vidjeti predstave iz svijeta i regije koje su ipak malo hrabrije od nas u pristupu kazalištu za djecu i mlade, a ponosni smo što ih već četiri godine dovodimo u Zagreb. Voljeli bismo da roditelji iskoriste priliku i dođu s djecom u kazalište! Festival Bolje da o tome (ne) razgovaramo jedinstvena je prilika u Zagrebu da djeca, mladi i njihovi odrasli zajedno pogledaju predstave namijenjene upravo njima i stvore zajedničko sjećanje na nešto o čemu će još dugo moći razgovarati.