U Rijeci ovog vikenda počinje 19. Vrisak, V.B.Z.-ov riječki sajam knjiga i festival autora koji tradicionalno svake jeseni pretvara grad u jedno od življih književnih središta u zemlji. Od 12. do 19. rujna na nekoliko gradskih lokacija, festival koji je odavno postao zaštitnim znakom Rijeke i ove godine donosi više od 50 događanja, susrete s domaćim, regionalnim i inozemnim piscima te programe koji književnost izvode iz klasičnog festivalskog formata i povezuju je s drugim područjima kulture. Ulaz na sva događanja je besplatan.

Među glavnim inozemnim gostima ove su godine Oksana Zabužko, jedna od najvažnijih suvremenih ukrajinskih književnica, norveška autorica Trude Teige, slovenski pisac Tadej Golob i poljska balkanistica Aleksandra Wojtaszek, uz brojna poznata imena hrvatske i regionalne književne scene. Događanja će se odvijati na više gradskih lokacija, od V.B.Z.-ove knjižare na Korzu i Book Caffea Dnevni boravak do Dječje kuće i Gradske knjižnice Rijeka, dok veliki sajamski dio s popustima na tisuće naslova traje cijeli rujan.

Jedna od najpropulzivnijih programskih linija Vriska, Usta na usta, već četvrtu godinu istražuje sadržaje "na rubu knjige", povezujući književnost s dizajnom, autorskim stripom, eksperimentalnim radijem, suvremenim plesom i glazbom. Osmislio ju je i vodi Ivan Šarar, nekadašnji riječki pročelnik za kulturu s tridesetogodišnjim iskustvom na nezavisnoj i institucionalnoj kulturnoj sceni.

Uoči početka prvih događanja 12. rujna, s Ivanom Šararom popričali smo o "hakiranju" književnosti i pomicanju granica klasičnog književnog festivala,, razlozima zbog kojih festival mora biti fešta i provokacija, načinu na koji je Vrisak izborio status "našeg festivala" unatoč riječkom otporu prema zagrebačkim izdavačima te tektonskim promjenama koje je na lokalnoj sceni izazvalo otvaranje nove Gradske knjižnice i Dječje kuće.

Ovogodišnji Vrisak donosi više od 50 događanja te u Rijeku dovodi brojna istaknuta domaća, regionalna i inozemna autorska imena. Što biste izdvojili kao noseću ideju ovogodišnjeg izdanja i po čemu se ono u programskom smislu najjasnije izdvaja od prethodnih?

Mislim da Vrisak nikada nije bio festival koji ima zadanu temu. Čini mi se da striktna tema vrši neku vrstu nasilja nad selekcijom, a naša je ekipa dovoljno senzibilna da bitne teme sadašnjosti pronađu put u festival. Vrisak je otvoren, polemičan, aktualan i ne boji se niti vlastitih pogrešaka, stoga bitne teme današnjice i klasične teme kao što su militarizacija, feminizam, kultura sjećanja, umjetna inteligencija pronađu svoje vrijeme na pozornici, kako u ovogodišnjem tako i u prethodnim izdanjima festivala.

Vrisak svakako nije festival koji ostaje na razini larpurlartizma, kojeg također volimo u optimalnim količinama. Zanimljivo mi je, primjerice, iz današnje perspektive da smo još 2023. imali vrlo polemičnu prezentaciju foto-monografije Filipa Koludrovića koja je u potpunosti kreirana AI alatima, a nismo slutili koliko će brzo AI postati glavna tema civilizacije i stvaralaštva.

U sklopu festivala četvrti put vodite programsku liniju "Usta na usta", usmjerenu na sadržaje "na rubu knjige" i prožimanje književnosti s drugim umjetničkim medijima. Što u praksi znači pomicanje granica književnog festivala i koje se nove mogućnosti otvaraju kada književni tekst izađe izvan klasičnog formata knjige?

Sadržaji na rubu knjige često nisu i sadržaji "na rubu jezika", stoga uživam u poziciji da u Vrisak "dodam" sadržaje koji nadopunjavaju i oživljavaju glavni program koji se, logično, uglavnom sastoji od klasičnih književnih promocija. Oduvijek sam festivale doživljavao kao organizme u kojima je strašno važno, a možda i presudno – ono što je svojevrstan začin, provokacija, dodatak, nešto što ponekad služi i samo radi energije, atmosfere, dovođenja neke druge publike pa i zabave.

Za mene književni festival koji se sastoji samo od promocija novih naslova lijepe književnosti uopće nema smisla – puno je bolje onda raditi obične književne večeri kroz čitavu sezonu u kojima sve počinje i završava s pojedinim piscem i njegovom publikom. Festival tome ne služi, festival je svetkovina, fešta, moraš možda naletjeti i na nešto što te ne zanima, sresti neke druge ljude, osjetiti cjelovitu vibru grada, ulice, života. To je ono što me zanima, zato tražim načina da Vrisak na smislen način sadrži i strip, dizajn, glazbu, multimediju, da zađe u škole i na ulicu – u krajnju ruku radimo festival koji se zove Vrisak!

Festival na taj način pokazuje da je propustan i prijemčljiv za stvarnost, da se ne zatvara u format knjige nego da razumije sve bitne jezike današnjeg stvaralaštva u kojima je uvijek, na ovaj ili onaj način – jezik i komunikacija. Mislim da je ta otvorenost blagotvorna i za novu publiku svih generacija, ali i za brojne stvaraoce koji se možda ne pronalaze isključivo u svijetu poezije i proze, lijepe literature. To što pokušavam raditi je nešto kao u stihu TBF-a "mišan rase i pritom guštam ka prase".

U sklopu vašeg programa isprepleću se izložbe i koncerti, povezuje književnost s grafičkim dizajnom, stripom, radijom, izvedbenim umjetnostima i glazbenim izdanjima. Što vam je bilo ključno pri slaganju tako raznovrsnog autorskog mozaika, prema kojim ste kriterijima birali autore te na koji način ove različite umjetničke prakse komuniciraju s književnim tekstom – i što ih, unatoč različitim medijima, u svojoj suštini povezuje?

Prirodno sam znatiželjan, kontinuirano pratim što se dešava na raznim scenama, a i upoznao sam nešto ljudi proteklih desetljeća, tako da se poprilično lako ispuni Usta na usta, program koji je još uvijek nov i ograničen budžetom. Mislim da odabir vršim uglavnom intuitivno i energetski, a neke se teme nameću radi svoje aktualnosti.

Tako ove godine imamo predstavljanje Vizkulturine knjige Plakatiranje, s dodatkom studentske izložbe, kao i predstavljanje strip magazina Iracionalist koji marljiva mlada ekipa transformira u radio-dramu. Volim ta hakiranja, uzmeš neki sadržaj pa mu dodaš parazita, da svi zajedno vidimo što će se dogoditi.

Slično kao i ovogodišnja izložba Kazinotija i Komende uz koju će izvesti i glazbeni nastup svog benda ROLO, ali u posebnom, improviziranom izdanju. Trudim se da svaki program ima neku dodanu interakciju koja ga izbija iz zone komfora, vjerojatno je to neki moj poremećaj, no mene veseli, a koliko vidim, nitko se ne buni! U svakom slučaju jako sam zahvalan Mladenu Zatezalu i Dragi Glamuzini na ukazanom povjerenju, lijepo je uživati toliku slobodu u sukreiranju festivala.

Uzimajući u obzir vaše dugogodišnje iskustvo upravljanja riječkim sektorom kulture, koje se promjene najjasnije mogu iščitati u poziciji Vriska unutar kulturnog života Rijeke? Što se tijekom godina promijenilo u odnosu festivala prema lokalnoj sceni, publici i širem riječkom javnom prostoru?

Prije svega, Vrisak je bez ikakve konkurencije najveća riječka književna manifestacija novijeg doba i kao takav ima jedinstvenu poziciju. Stoga je u razvoju i eventualnom rastu festivala puno značajnije njegovo pozicioniranje na nacionalnoj i internacionalnoj nego lokalnoj mapi, jer kao "riječki ili kvarnerski festival" Vrisak je već dugo na svojevrsnoj granici rasta i razvoja. Teško da može biti bolji, duži ili veći bez da ozbiljno preraste lokalne navike i potrebe.

Vrisak je dugo i pažljivo gradio odnose s riječkim institucijama, udrugama, umjetnicima i mislim da je kroz godine zaslužio i opravdao status i reputaciju "našeg festivala" koju nije bilo lako izgraditi s obzirom na to da iza njega stoji "tamo neki zagrebački izdavač". Jer Rijeka zna biti nezgodna po tom pitanju, bez obzira na sve one riječke pisce koje objavljuje i promovira V.B.Z., a koji na svakom Vrisku sudjeluju sa svojim novim izdanjima ili kao moderatori. Nadam se da sam tome malkice i ja doprinio u posljednje četiri godine koliko sam član posade Vriska.

Ono što se značajno promijenilo na lokalnoj sceni, mimo Vriska, jest strašna ekspanzija programa Gradske knjižnice Rijeka i Dječje kuće. Te dvije nove zgrade koje je donijela Europska prijestolnica kulture neviđen su i predivni tektonski poremećaj koji dobacuje daleko izvan uobičajenih dometa "knjige i knjižnice".

Fenomenalna ekipa koja tamo radi, zajedno s brojnim partnerima, stvorila je cijeli jedan novi svijet na nivou koji nikad ranije u Rijeci nije bio niti sanjan, a kamoli življen. Stoga je obujam dobrih programa u tih proteklih par godina eksponencijalno porastao, a mi smo sretni što Vrisak već četvrtu godinu zaredom u tome sudjeluje.

Ni Festival se ne ograničava na jedan prostor, nego kroz niz gradskih točaka prožima Rijeku, spajajući programe za djecu i mlade s radom riječkih pisaca i umjetničkih inicijativa. Na koji način ta uska povezanost festivalskih lokacija, lokalnih autora i mlade publike oblikuje specifični čitateljski identitet grada?

Da, Vrisak je zanimljiv fenomen kao nomadski festival unutar istog grada! Uselio je i odselio iz brojnih prostora – Broda Marina, Filodrammatice, Guvernerove palače, MMSU-a. Mislim da je to dobar koncept, ponekad neke prostore treba oživjeti, ponekad u neke prostore odlaziš zbog super ljudi koji tamo rade. A i ljudi i prostori se mijenjaju, tako i Vrisak mijenja lokacije.

Neke lokacije biramo jer ne želimo izmišljati toplu vodu – primjerice Dječja kuća ili srednje škole, u koje želimo donijeti drugačiju energiju. A neke se nameću same; kada je djelomično otvoren Art-kvart Benčić htjeli smo doprinijeti stvaranju novog gradskog prostora.

Možda se čitateljski identitet grada upravo tako i stvara – ne samo knjigama koje se čitaju nego i mjestima, ljudima i susretima uz koje ih pamtimo. U svakom slučaju svojim se lutanjima Vrisak na stvarno zanimljiv način upisao u sjećanje i mentalnu kartografiju grada i vaše mi je pitanje zapravo otvorilo novu ideju – dogodine, za 20. rođendan Vriska, mogli bismo osmisliti dobar način da tu kartografiju iscrtamo. Vidimo se, sada i dogodine – na Vrisku!