U najljepšem gradu na Dunavu večeras službeno počinje 20. Vukovar Film Festival te svoja puna dva desetljeća postojanja slavi uz najbogatiji filmski meni do sada. U sljedeća četiri dana, od 2. do 5. rujna, publika će moći pogledati više od pedeset najnovijih filmskih naslova, od kojih se ukupno 42 filma natječu u službenoj konkurenciji za nagradu Zlatni šlep u četiri kategorije: dugometražni i kratkometražni igrani, dokumentarni te animirani film.

Među istaknutim naslovima ovogodišnjeg programa nalazi se u Cannesu nagrađena povijesna biografska drama Očevina poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog, kojom se festival svečano otvara. Publika će također moći pogledati domaću dramediju Koke redatelja Igora Jelinovića, koja u Vukovar stiže okićena s čak četiri Zlatne Arene, uključujući onu za najbolji film. Na programu su i rumunjska biografska drama Žuta kravata s Johnom Malkovichem u glavnoj ulozi, cijenjeni triler Minotaur ruskog redatelja Andreja Zvjaginceva, koji je u Cannesu osvojio Grand Prix, te njemački biografski dokumentarac Lomeći prepreke, koji je bio nominiran za nagradu Oscar.

Projekcije svih filmskih naslova raspoređene su na četiri ključne lokacije u gradu: u perivoju dvorca Eltz, dvorani dvorca Eltz u Paviljonu II. te Hrvatskom domu Vukovar, a Vukovarski vodotoranj služi kao jedinstvena lokacija za revijalni program i partnerske projekcije.

Slavljeničke izdanje donosi i značajne organizacijske iskorake pod vodstvom Darka Puharića, direktora festivala u posljednje četiri godine. Najveća novost svakako je suradnja s Hrvatskom radiotelevizijom, koja će večeras na svom Trećem programu (HRT 3) uživo prenositi svečanost otvorenja, čime VFF postaje tek drugi filmski festival u povijesti Hrvatske s izravnim televizijskim prijenosom otvaranja. Uz to, ove godine uspostavio je službena kulturna partnerstva s dva jaka regionalna festivala, Sarajevo Film Festivalom te Danima hrvatskog filma Ivo Gregurević iz Orašja.

Uoči svečanog početka novog festivalskog izdanja, s direktorom Puharićem popričali smo o organizacijskim izazovima, dugogodišnjoj tradiciji i filmovima koje nikako ne smijete propustiti na ovogodišnjem rođendanskom meniju.

VFF ove godine slavi svoj veliki 20. rođendan. Koliki je izazov bio prije četiri godine preuzeti vodstvo od osnivača i dugogodišnjeg direktora Igora Rakonića, zadržati ono što gledatelji vole, a istovremeno donijeti vlastitu viziju i svježinu u organizaciju? Kako iz vaše perspektive izgleda vođenje i modernizacija festivala s tako bogatom tradicijom i dubokom vezom s lokalnom zajednicom?

Preuzeti festival koji iza sebe već ima dugu tradiciju svakako nosi veliku odgovornost. Igor Rakonić je s Discovery filmom i Gradom Vukovarom 2007. godine pokrenuo Vukovarski filmski festival u iznimno specifičnom trenutku za ovaj grad. Vukovar tada nije imao funkcionalno kino, a upravo iz te situacije nastala je jedna od najprepoznatljivijih slika prvih godina festivala – kino na riječnom šlepu na Dunavu. Ta ideja da Vukovar nije samo mjesto održavanja festivala, nego njegova prirodna scenografija, nešto je što je od početka bilo zapisano u identitet VFF-a.

Kada sam prije četiri godine preuzeo vođenje festivala, znao sam da je to ozbiljan zadatak, obveza, ali i odgovornost. Visoko postavljenu razinu festivala morali smo zadržati, ali smo ga trebali i osvježiti, kako idejno, tako i sadržajno. Mislim da smo u tome napravili ozbiljan pomak. Proširili smo službenu konkurenciju, ponovno uveli kratkometražni igrani film, dodali animirani film te danas o nagradama odlučuje devet članova stručnih žirija. Uveli smo i novu atraktivnu lokaciju Vukovarskog vodotornja, razvili Dječji VFF i, što mi je možda najvažnije, višestruko povećali gledanost projekcija.

Kao redatelju i producentu prirodno mi je razmišljati i o sadržaju i o publici, ali i o produkciji cijelog događanja. Festival mora imati izvrsne filmove, ali mora imati i atmosferu. Mora biti profesionalan, a istodobno otvoren i neposredan.

Perivoj dvorca Eltz danas je najbolji primjer onoga što želimo od VFF-a. Cijela koncepcija festivala je promijenjena u svečaniju i prigodnu za scenografiju predivnog baroknog dvorca Eltz. Nakon filma ljudi ne odlaze odmah kući. Ostaju, razgovaraju, susreću glumce i redatelje, druže se. Nestaje granica između autora i publike. A kada vidite prepun perivoj i nekoliko stotina ljudi pred filmskim platnom, onda znate da festival živi.

Modernizirati festival za mene stoga ne znači promijeniti njegov identitet. Znači sačuvati ono najbolje iz njegovih prvih dvadeset godina i učiniti ga relevantnim za sljedećih dvadeset.

Ovogodišnje otvorenje uživo će prenositi Hrvatska radiotelevizija, a jubilej donosi i suradnje sa Sarajevo Film Festivalom te Danima hrvatskog filma Ivo Gregurević u Orašju. Što sve to donosi vukovarskoj publici i što to znači za promociju festivala, ali i samog Vukovara?

To su tri vrlo važne stvari jer pokazuju smjer u kojem želimo razvijati festival. Prvi put u povijesti festivala svečanost otvorenja uživo će prenositi Hrvatska radiotelevizija. Time VFF postaje tek drugi domaći filmski festival čije će otvorenje uživo prenositi nacionalna televizija, a ove godine jedini. Prijenos će 2. rujna trajati 45 minuta iz perivoja dvorca Eltz.

No ja na to ne gledam samo kao na televizijski prijenos ceremonije. To je 45 minuta u kojima možemo cijeloj Hrvatskoj pokazati neki drugi Vukovar – Vukovar filma, kulture, umjetnosti, elegancije, Dunava i prekrasnog ambijenta. Sve to gledajući, ovim prijenosom velike obljetnice napravili smo veliku stvar i za festival i za grad.

Drugi važan iskorak je suradnja sa Sarajevo Film Festivalom, najznačajnijim filmskim festivalom jugoistočne Europe. Sarajevo i Vukovar gradovi su prijatelji, a sada to prijateljstvo dobiva vrlo konkretan filmski sadržaj novim programom 'Srce Sarajeva u Vukovaru'. Naša ambicija nije napraviti jednokratno gostovanje, već razvijati dugoročnu suradnju, razmjenjivati programe i autore, stvarati nove projekte i zajedno raditi na međunarodnoj promociji.

Suradnja s Danima hrvatskog filma Ivo Gregurević u Orašju također nam je iznimno važna. Upravo sam prošlu subotu nazočio predivnom otvorenju ovog jedinstvenog kulturnog događaja naših ljudi u Posavini. Festivali se danas ne bi trebali zatvarati u svoje granice nego povezivati. Istodobno imamo odgovornost čuvati nasljeđe velikih ljudi hrvatske kinematografije poput Ive Gregurevića te ga prenositi novim generacijama.

Sve to vodi prema jednom cilju: da VFF bude sve vidljiviji izvan Vukovara i Hrvatske, ali da od te vidljivosti korist ima i grad. Jer festival nekoliko dana godišnje mijenja ritam Vukovara: dolaze filmaši, novinari, gosti i publika, pune se terase i smještajni kapaciteti, ljudi upoznaju grad i njegove lokacije. VFF promovira film, ali istodobno promovira Vukovar. I ta dva brenda želimo još snažnije povezivati.

Za ovaj rođendanski meni pripremili ste preko pedeset filmova. No ako bismo morali složiti brz, ekskluzivan 'filmski roštilj' – kojih pet naslova biste izdvojili kao apsolutne poslastice koje se ove godine u Vukovaru jednostavno moraju pogledati?

Teško je umjetničkom direktoru Draganu Despotu i njegovom programskom timu napraviti selekciju od više od pedeset filmova, a zatim direktoru dati zadatak da ih svede na pet! Ali prihvaćam izazov.

Prvi svakako mora biti Očevina Pawela Pawlikowskog, sa sjajnom Sandrom Hüller, film nagrađen za najbolju režiju u Cannesu, kojim ćemo svečano otvoriti jubilarni VFF. Drugi je Minotaur Andreja Zvjaginceva, ovjenčan Velikom nagradom žirija u Cannesu. Sam povratak autora takvog kalibra dovoljan je razlog da film bude među naslovima koje ne bih propustio.

Treći je Žuta kravata Sergea Ioana Celebidachija, s iznimnom međunarodnom glumačkom postavom koju predvode Sean Bean, Miranda Richardson i John Malkovich. Posebno nas veseli to što će film upravo u Vukovaru imati svoju hrvatsku premijeru. Četvrti i peti mogu izdvojiti tek nakon festivala, nakon što pogledam ostale filmove.

No zapravo bih publici preporučio još jednu stvar: neka dođu i na film o kojem ništa ne znaju. Filmski festivali postoje upravo zbog tog osjećaja otkrivanja. Ponekad vam najbolji festivalski film postane upravo onaj koji ste pogledali bez ikakvih očekivanja.

Jubilarni festival zatvorit će 260 dana Jakova Sedlara, film koji je u kinima pogledalo više od 70 tisuća ljudi. Zašto ste odabrali upravo taj naslov i kakvu poruku njime šaljete publici na kraju proslave ove dvadesetogodišnje festivalske priče?

Ovdje bih prije svega rekao da zatvaranje jubilarnog VFF-a mora imati i određenu simboliku. 260 dana film je koji je pronašao put do vrlo velikog broja hrvatskih gledatelja, a činjenica da ga je u kinima pogledalo više od 70 tisuća ljudi govori da postoji snažan interes publike za tu priču. Ovu praksu imaju i drugi veliki festivali u Hrvatskoj – dati priliku najgledanijim naslovima da ih se još jednom pogleda i na neki način stavi točka na 'i'.

Zato mi se čini primjerenim da nakon četiri dana, tijekom kojih ćemo gledati filmove iz cijeloga svijeta, slaviti filmsku umjetnost, susretati autore i gledati prema budućnosti, jubilarno izdanje završimo filmom koji nas na određeni način vraća našem prostoru i iskustvu.

Nakon posljednje projekcije publika iz Vukovara treba otići s dojmovima kako o filmovima, tako i o festivalu. I ono ključno, treba se poželjeti vratiti.

Dvadeseti rođendan velika je prekretnica za svaki festival. S kakvom vizijom VFF ulazi u treće desetljeće i koji je sljedeći veliki organizacijski cilj što ga želite ostvariti?

Dvadeset godina je dovoljno dugo razdoblje da imate tradiciju, ali festival ne smije živjeti samo od tradicije. Jubilej je lijepa prilika da pogledamo unazad, ali mene kao direktora mnogo više zanima pitanje kako će izgledati 25. ili 30. VFF.

Prvi veliki smjer razvoja vidim u snažnijem međunarodnom pozicioniranju. Suradnja sa Sarajevo Film Festivalom važan je korak, ali želimo graditi mrežu relevantnih europskih festivala, razmjenjivati programe, autore i iskustva te razvijati zajedničke projekte. To je jedan od načina da VFF postane vidljivijim na europskoj filmskoj karti.

Drugi cilj je razvijati festival izvan samih večernjih projekcija. Film mora ostati njegovo središte, ali suvremeni festival treba živjeti tijekom cijelog dana. Festival je živo tkivo, kako u samoj organizaciji, tako i u sadržaju. Želim više razgovora s autorima, stručnih sadržaja, radionica, programa za djecu i mlade, glazbe, susreta filmskih profesionalaca i događanja koja će Vukovar tih festivalskih dana još snažnije pretvoriti u grad filma.

Treće, moramo nastaviti graditi publiku. Možete imati najbolji program na svijetu, ali festival bez publike nema smisla. Upravo zato mi je jedan od najvećih uspjeha posljednjih godina činjenica da su pune stolice postale gotovo očekivana slika VFF-a. Četvrti, i meni osobno možda jedan od najvažnijih ciljeva, jest stvaranje nove generacije festivalskog tima. Želim oko VFF-a okupiti snažan tim mladih, sposobnih i motiviranih ljudi koji će radom na festivalu stjecati znanje, iskustvo i kontakte te postupno preuzimati sve veću odgovornost.

Festival ove veličine i važnosti ne smije ovisiti o jednom čovjeku, kao ni o jednoj generaciji. Ako govorimo o sljedećih dvadeset godina VFF-a, onda već danas moramo razmišljati o ljudima koji će ga jednoga dana voditi. Naša je odgovornost prenijeti im iskustvo, otvoriti prostor za njihove ideje i omogućiti im da razvijaju festival.

Za mene bi jedan od najvećih uspjeha bio da jednog dana predamo VFF u ruke generaciji koja će biti spremna napraviti ono što smo i mi pokušali – poštovati ono što je naslijedila, ali imati dovoljno hrabrosti dati festivalu vlastiti potpis.

To je, zapravo, najbolji dokaz da smo napravili nešto trajno. Festival nije samo program koji organiziramo od 2. do 5. rujna. Festival su i ljudi koje stvaramo oko njega. A postoji i šira ambicija. Želim da Vukovar Film Festival bude jedan od razloga zbog kojih će netko tko nikada nije bio u Vukovaru odlučiti doći u grad. Da pogleda film, prošeće se uz Dunav, doživi dvorac Eltz, Vodotoranj, upozna ljude i nakon nekoliko dana ode s potpuno novom slikom Vukovara. Jer ono što VFF ima ne možemo ni kupiti ni proizvesti. I upravo na tome želimo graditi treće desetljeće festivala.