DRAŽEN KATUNARIĆ

'Šipuš nas je prevario, a od novih više ne očekujemo ništa'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 07.02.2016 08:46
  • Objavljeno 07.02.2016 u 08:46
Dražen Katunarić

Dražen Katunarić

Izvor: Pixsell / Autor: Borna Filic/PIXSELL

U povodu obilježavanja 20 godina izlaženja Europskog glasnika razgovarali smo s njegovim glavnim urednikom Draženom Katunarićem, pjesnikom i izdavačem, koji je istaknuo da je u novom 20. broju časopisa, između ostaloga, tiskan iznimno aktualan temat o orijentalizmu. Katunarić govori i zašto je potpisao peticiju protiv novog ministra kulture, o obećanju bivšeg ministra Šipuša koje nije ispunio te društvenim i političkim kretanjima u Europi

Europski glasnik obilježava 20. obljetnicu izlaženja. Kakvu je ulogu odigrao u kulturnom životu Hrvatske?

Teško je izmjeriti kakvu je ulogu Europski glasnik odigrao u kulturnom životu Hrvatske, svaki broj se razgrabi, ali znamo da ga kupuje vrlo raznolika publika, da se citira u mnogim knjigama i publikacijama, a mnogi se naši brojevi nalaze na programima sveučilišta kao obvezna literatura, iako nismo znanstveni časopis. Za njega postoji zanimanje i u regiji, recenzira se i čita u Sloveniji i Srbiji.

Koje je bitne teme i probleme otvarao tijekom tih 20 godina, bez obzira na to je li riječ o književnosti, filozofiji ili politici?

Europski glasnik je dosad pokretao niz tema unutar tzv. dosjea, gdje je vladalo pravilo da se uvijek objave i gledišta suprotstavljenih strana. I to je vrijedilo od Handkea, kad smo tiskali njegov putopis po Srbiji, sve do danas kad smo u dossieru o orijentalizmu publicirali i židovsku i muslimansku, palestinsku poziciju. Čitatelju uvijek ostavljamo da prosudi. Teme dosjea varirale su od književnih, političkih, sociologijskih, filozofijskih, arhitektonskih, a posebnu pažnju posvećivali smo umjetničkim. Nabrojat ću neke važnije temate: new age, slučaj umjetnost, homoparentalnost, zašto internet zaglupljuje, sport, izdaja intelektualaca, totalitarizam medija, crna knjiga psihoanalize, kulturni pesimizam, teorije trgova, svrha edukacije, homo festivus, lustracija za i protiv, umjetnost romana itd.

Zašto ste odlučili da u najnovijem broju prirediti temat o orijentalizmu?

Nedavni pokolji u Parizu, prolazak vala izbjeglica iz ratom zahvaćenih teritorija Sirije i drugih arapskih zemalja kroz našu zemlju, suočili su nas izravno s problemom Srednjeg i Bliskog istoka, kad smo konačno shvatili da nas se izravno i sudbinski tiču. Svi opisani događaji imaju svoju sponu u odnosima Europe i islama i stoga je njihovo proučavanje nešto što baca jako svjetlo na tumačenje današnjih događaja. Prema tome je ovaj temat neki pokušaj orijentalističke evangelizacije u odnosu na posvemašnje neznanje koje vlada na tome području. Osim orijentalizma, imamo komplementarnu temu pustinje, kao pejsaža, mita i osnove monoteističkih religija, zatim temu disidentske misli, veoma bitnu za naše podneblje, integralne tekstove Jana Patočke i Tibora Deryja, prepisku Kojevea i Schmitta o budućnosti Europe i puno dobre poezije i tekstova izvan zadanih tema.

Koliko je časopis zadržao onaj disidentski, pobunjenički pečat, koji su mu na samom početku izlaženja udarili Alain Finkielkraut i Milan Kundera? Gdje je danas u ideološkom smislu?

U ideološkom smislu časopis se nastojao sačuvati od lijevih i desnih stereotipa. Nismo redakcija istomišljenika, neki su ljeviji, neki desniji, i taj duh otvorenosti i demokratskog dijaloga nastojali smo prenijeti našim čitateljima. U dogovoru redakcije tiskamo i 'politički nekorektne' tekstove iza kojih nužno ne stojimo, ali ako su dobro napisani i uvjerljivi, nema razloga da ih ne objavimo. Je li časopis zadržao onaj disidentski, pobunjenički pečat, prosudite sami, ali mi se držimo onog Patočkinog moralnog imperativa: reci istinu na glas, djeluj prema savjesti! Biti disident danas znači ne staviti glavu u pijesak, ne zaobilaziti problem koji je vidljiv, govoriti o njemu i iskazati ga, a ne ga zabašuriti u opće formule. Jer to što povezuje ondašnju stvarnost totalitarizma i današnju stvarnost (ne)zrele demokracije je opstanak laži u novom svjetskom poretku koja je preživjela zaogrnuta u političku korektnost i u središtu je tragedije našega doba. Zato je i dvadeset pet godina poslije pada Berlinskog zida disidentska misao još uvijek izazovna i aktualna danas, ona bi se mogla prije definirati kao stanje duha nego kao pokret koji je vremenski, prostorno i sociološki usko određen.

Nije li današnja situacija s izbjeglicama, odnosno seobom naroda i svim problemima, od jačanja desnice i rasne vjerske netrpeljivosti do jaza između siromašnih i bogatih, na neki način poraz one srednjoeuropske, humanističke ideje s kojom je časopis krenuo?

Naš je časopis zagovarao tu humanističku Europu koja se mora znati braniti i sačuvati svoje vrijednosti, a ne isključivo ekonomsku uniju koja uopće ne uvažava filozofsko, povijesno i kulturno gledište. Međutim, kako je pobijedila globalizirana i tehnoznanstvena Europa koja gleda samo utržak, masu, radnu snagu i slijepa je za sve drugo, onda joj se i događaju takvi problemi.

Časopis financira Ministarstvo kulture i Ured za kulturu grada Zagreba. Je li to dovoljno za opstanak časopisa?

Ova proslava 20. godišnjice može se vrlo lako pretvoriti u sprovod ili karmine Europskog glasnika. Naime, nismo imali sreće s prethodnim Ministarstvom kulture, kao ni mnogi drugi, zapravo, cijela hrvatska kultura. Tandem Zlatar-Violić-Stojsavljević oteo nam je  trećinu sredstava u odnosu na prethodne prihode. Za vrijeme cijelog njihova mandata pisali smo žalbe koje su se bacale u koš. Nijedna nije usvojena. Jubilarni broj nismo imali čime štampati, nego smo napravili deset digitalnih komada i odnijeli ministru Šipušu tri tjedna prije kraja njegova mandata. On nam je obećao platiti tiskaru i na temelju tog obećanja štampali smo broj. Možete zamisliti našu zabezeknutost i nevjericu kad smo čuli da nas je prevario i da nije potpisao naš zahtjev za dodjelu dodatnih sredstava. Navodno je Vladimir Stojsavljević napravio cijelu sabotažu. Ali nama više nije bilo važno tko nas je prevario, nego samo minus od četrdeset tisuća kuna na računu. Od bivšeg ministarstva smo barem, u našoj naivnosti, nešto očekivali, a od ovih novih koji su došli više i ne očekujemo ništa. Uostalom, oni prethodni su takvim ponašanjem i lažnim obećanjima i doveli ove sadašnje na vlast. Sada se jasno vidi ta veza.

Kako ocjenjujete situaciju na području časopisa u zemlji? Idu li oni ukorak s duhom vremena i novim senzibilitetom čitatelja?

Časopisi su bili dragocjeni u srednjoj Europi jer su oblikovali svijest i lansirali nove ideje. Bili su neka vrsta zajedničkog djela čitave generacije pisaca, proizvodili jake kemijske reakcije, intrigirali duhove. Više su se čitali od pojedinačnih knjiga jer su bili i značajniji, izazovniji i bogatiji. U nas je ta tradicija trajala kako-tako do rata. Poslije se sve promijenilo. Časopisi su izišli izvan fokusa javnosti. Ne kupuju se više u knjižarama, čak ih neke knjižare i ne žele prodavati. Nastupilo je vrijeme neke plitke literature i interneta, blogova. Svako u svome kutu. Zato smo se i iznenadili kad su nam svojevremeno po dvjesto-tristo osoba dolazili na promocije u Mimaru. To je bilo kao da se vratilo ono staro vrijeme, i da ljudi i dalje imaju potrebu za časopisima. Odnosno, zgađeni su medijima i hoće čisti tekst, sadržajan, vrijedan tekst bez hrpe fotografija. A mi ne objavljujemo ni jednu fotografiju. I udovoljavamo tom vapaju za smislom.

Potpisali ste peticiju Hrvatskog centra P.E.N.-a, s brojnim piscima, u kojoj se traži ostavka novog ministra kulture zbog njegovih revizionističkih stavova i apsolutno nikakvog iskustva na području kulture. Mislite li da je on postavljen na tu funkciju zato da 'očisti' hrvatsku kulturu od ljevičarskih i antifašističkih utjecaja?

Ja nisam ni ljevičar ni desničar i moja je opcija, recimo to tako, građanska. Hoću reći, borim se protiv te vrste ideološke unifikacije mišljenja i stvaranja nekih općih mjesta u recepciji pojedinih događaja. Naprosto sam sablažnjen da jedan povjesničar kao on može na takav način tumačiti recentnu povijest. Po Hasanbegoviću, povijesti nije nikada ni bilo, nego je sve samo interpretacija povijesti. Nije bilo ni Munchena, paljenja Reichstaga, Holokausta sa šest milijuna ubijenih Židova, nije bilo ni Wermachta, nije ni cijela Europa bila okupirana, nije bilo ni pokreta otpora, sve je to bila samo floskula. Jer je iz tog antifašizma izrastao totalitarizam. Pa jest, istina je, poslije su došli Staljin i Tito i drugi drugovi diktatori. Ali je li taj antifašizam zato imao manju vrijednost? Je li bilo časno boriti se protiv Hitlera i Pavelića? Zar nije i taj isti antifašizam koji su sovjetski, istočnoeuropski komunisti poslije krvavo zloupotrijebili u totalitarne svrhe, učvrstio i zapadnu demokraciju i stvorio slobodnu Europu? Mislim da Hasanbegović tako ne misli.

On nam nudi nešto drugo. On valorizira jednog Huseina ef. Đozu samo zato što je sačuvao vrijednosti islama unutar 13. SS divizije Handžar. To ga oslobađa svake krivnje i on predlaže da se škola nazove njegovim imenom. Dakle, valorizacija islama je nešto što se nalazi iznad borbe dobra i zla. Ona je najveće dobro po kojem se i ratnim zločincima oprašta. Po tom istom kriteriju on ne gleda crno ni na El-Husseinija, Hitlerova saveznika koji je osnovao Handžar diviziju i o kojemu puno pišu stručnjaci u zadnjem broju Europskog glasnika. Međutim, više od Hasanbegovića, brinu me u Hrvatskoj oni intelektualci koji ga grčevito brane. Oni predstavljaju jednu varijantu konvertitstva, izdaje intelektualaca o kojoj je govorio Julien Benda. Brane ga jer su sami izdali sebe i svoja nekadašnja uvjerenja. Kritično mišljenje zamijenili su udvaranju i savjetima vladaru. Kao papagaji ponavljaju onaj kliše da je Hasanbegovićeva izjava 'izvučena izvan konteksta', a svi oni koji su vidjeli tu emisiju, shvatili su da je upravo ta rečenica bila Hasanbegovićeva poanta. Ono najbitnije što je htio priopćiti javnosti. I kakve sad to ima veze s kulturom? Ima, itekako ima, jer bi kultura po Hasanbegoviću bila samo borba povijesti protiv suvremenog stvaralaštva. Međutim, kultura je od Cicerona nadalje, izvorno, uzgajanje, obrada zemlje, tla. A iz takvog tla nijedna travka ne raste osim one efendije Đoze.

Vaša nakladnička kuća Litteris, koja objavljuje djela Michela Houellebecqa, upravo je objavila njegov roman 'Pokoravanja', koji je na francuskom izvorniku izašao na dan kad se dogodio pokolj redakcije Charlieja Hebdoa. O čemu govori?

Govori baš o izdaji francuskih intelektualaca o kojoj smo maloprije govorili. Ali ne bih vam prepričavao sadržaj koji je intrigantan. Dovoljno je reći da je, po mišljenju Emmanuela Carrerea, knjiga samo nastavak onih velikih proročkih romana koji su obilježili 20. stoljeće, Orwellove '1984.' i Huxleyeva 'Vrlog, novog svijeta'. Knjiga je upravo izišla, u knjižarama je, odlično ju je prevela Marija Bašić za razliku od nečitkog i katastrofalnog bosanskog izdanja Buybooka.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!