FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA

Shakespeareov 'Othello' pojednostavljen do banalnosti

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 12.09.2011 15:06
  • Objavljeno 12.09.2011 u 09:21
Othello

Othello

Izvor: Screenshot / Autor: youtube.com

'Othello' u režiji Thomasa Ostermeiera predstava je kojom je otvoreno deveto izdanje Festivala svjetskog kazališta. Unatoč zvučnom imenu redatelja, Ostermeierov 'Othello' tek je 'probavljena' lektira, Shakespeare pročitan po koricama, sužen na funkcionalnost potrebnu zapletu, ali bez pitanja

Velik, veći, najveći, a opet mu toliko nedostaje. Tako je s velikim vojskovođama, pogotovo onima koji nose visoke pete, kraljevima i samoproglašenim bogovima kojima posebni sluge postavljaju jastuke da im noge, dok sjede na prijestolju, ne bi visjele kao malom djetetu. Tako je i s nekim kazališnim redateljima - veliki su, ali opet im nešto nedostaje. Thomas Ostermeier iz berlinske Schaubühne slovi kao veliko redateljsko ime, no zaista mu nešto fali.

Takve su i njegove predstave - velike, snažne, spektakularne, reklo bi se savršeno isproducirane, jer uvijek zapanjuju nekim svojim dijelom, no nažalost, nikad onim bitnim.

www.zagrebtheatrefestival.hr

www.zagrebtheatrefestival.hr

Izvor: tportal.hr / Autor: www.zagrebtheatrefestival.hr

Glazba je izvrsna, scenografija fascinantna, poneka je izmjena poznatog teksta zaista zabavna, iako malo rjeđe i inovativna, i dvorane su pune, ali u tome nema mesa koje bi nahranilo onu publiku koja želi ipak nešto više od atraktivno upakirane lektire.

Shakespeareov 'Othello' u Ostermeierovoj režiji, predstava kojom je otvoreno deveto izdanje Festivala svjetskog kazališta, vjerni je nastavak niza započetog 'Norom' i nastavljenog 'Hamletom'. Jednako udaljena i ništa manje ili više vrijedna meta, niz poznatih začina i malo promijenjen završetak, samo zato da se oni najneviniji u gledalištu možda zapitaju je li namjera redatelja bila poručiti da zločinci i spletkari danas u pravilu ne bivaju kažnjeni.

To je sve što se, ukratko, može reći o predstavi koja simbolički, ni manje ni više, predstavlja svjetsko kazalište.

Realno gledano, ponovno, Ostermeireova predstava još je jedna u nizu onih zbog kojih bi se svako glumište manje od njemačkog trebalo crvenjeti, što od zavisti, što od stida. Ali bi se i ono samo trebalo zapitati što radi sa svojom zaista ogromnom, vrijednom i zavidnom tradicijom ukoliko može isporučiti najstrastveniji komad vjerojatno ipak najvažnijeg dramskog autora u povijesti zapadne civilizacije - bez osnovne pokretačke sile. Naime, upravo je, paradoksalno koliko već može biti, strast ono što Ostermeierovim režijama nedostaje, unatoč urlanju glumaca, dramatičnim pretapanjima žive i videoslike, glazbenim tremolima u odlučujućim trenucima i uvijek pomalo ambivalentnom završetku.

Nije riječ o redateljskoj strasti, jer bez nje teško da bi bio već više od deset godina na čelu jedne od najvažnijih institucija njemačkog kazališta, već o strasti u samoj predstavi, koja se ponovno pokazuje kao lijepo upakirana klasika, pogodna za školarce, ali ne i one koji od autorskog bavljenja kanonskim autorom i njegovim tekstom očekuju barem malo autorstva.Ogoli li se ova produkcija od glazbene i vizualne komponente, u njoj ostaje tek 'probavljena' lektira, Shakespeare pročitan po koricama, sužen na funkcionalnost potrebnu zapletu, ali bez pitanja. U nekoj dalekoj derivaciji mehanika kojom se u ovoj predstavi sve odrađuje mogla bi biti autorski komentar, ali takvu hipotetsku redateljevu namjeru poništava poprilično krupan ostatak u glumi koja je u osnovi klasična, tek s dodanom slobodom histerije.

www.zagrebtheatrefestival.hr

www.zagrebtheatrefestival.hr

Izvor: Promo fotografije / Autor: Festival svjetskog kazališta

Tako Jago, iako uklet svojom sudbinom, i dalje jest glavni negativac, ali u duelu s naslovnim crncem, koji to ovdje i nije, oni potpuno zamjenjuju intenzitet afektacije. Onaj koji bi trebao biti hladan i proračunat stroj i koji savršeno drži pod kontrolom svoje unutarnje demone, jer inače ne bi dospio do uloge koju igra u svojoj spletki, histerično je i iracionalno prominentan, dok drugi, onaj o čijem duševnom stanju ovisi sve, od početka do kraja igra hladno i gotovo nezainteresirano. U tom osnovnom neskladu još bi se i mogla čitati redateljska ili dramaturška namjera kad ostatak produkcije ne bi nudio doslovnosti poput upadanja u vodu, jer Venecija ima kanale, a Cipar je ipak otok. Rezultat je predstava koja želi naglasiti ono što je očito, nacrtati ono što je samo po sebi jasno, izbaciti 'nepotreban' tekst na račun atraktivnosti scenske slike... ukratko, pojednostaviti do banalnosti.

Možda to jest suvremenost mainstream kazališta koje ponavlja već davno kanonizirane novokazališne postupke s opremom koja prije nalikuje vrhunskom glazbenom spotu nego dramskoj predstavi. Međutim, tako čini nepravdu samome sebi. Jer ako je već pitanje koliko Shakespearea može podnijeti današnja publika, onda je redukciju trebalo obaviti do kraja, tako da stane u format pop hita. Pa da Lady Gaga, umjesto o Alejandru, pjeva o Othellu, i to na tekst Charlesa i Mary Lamb

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi