'U ZEMLJI ČUDESA' DEJANA ŠORKA

Scenaristički slabašna poslijeratna drama

21.07.2009 u 17:58

Bionic
Reading

Za razliku komedije Dva igrača s klupe, U zemlji čudesa scenaristički je slabašna poslijeratna drama o hercegovačkoj djevojčici Alici (slabašna prva uloga Marije Stjepanović) koja, zajedno sa svojim ujakom (solidni Borko Perić), obolijeva zbog osiromašenoga urana iz granata i čahura koje skupljaju na američkom vojnom poligonu

Dejan Šorak zanimljiv je lik hrvatske kinematografije. S Malom pljačkom vlaka u osamdesetima se ukrcao u jedan od posljednjih vagona domaće autorske filmske kompozicije, Oficir s ružom pripadao je valu naslova što su pridonijeli 'ubojstvu iz milosrđa' umirućega komunizma, a u devedesetima Šorak je, snimajući tek gledljive filme, ipak održao glavu iznad nacionalnog kinematografskog živog blata.

Njegov prethodni film Dva igrača s klupe - politički provokativan, sjajno napisan, redateljski smušen, no svakako podcijenjen – ukazivao je na to da od Šorka tek možemo očekivati prave stvari. Zasad ništa od toga.

Za razliku komedije Dva igrača s klupe, U zemlji čudesa scenaristički je slabašna poslijeratna drama o hercegovačkoj djevojčici Alici (slabašna prva uloga Marije Stjepanović) koja, zajedno sa svojim ujakom (solidni Borko Perić), obolijeva zbog osiromašenoga urana iz granata i čahura koje skupljaju na američkom vojnom poligonu.

Kreće Alicino putovanje po 'zemlji čudesa', no u ovom slučaju to nije snoliko putovanje s Bijelim zecom i Šašavim klobučarom, nego je ta 'zemlja čudesa' tranzicijska, izmrcvarena i depresivna Hrvatska. Na svom će putu djevojčica, između ostalih, sresti i Romu (loši Franjo Kuhar), zamišljenog kao svojevrsni 'klintistvudovski lik' kojemu je život namrijeo zloduhu sudbinu, što ga je učinilo socijalno začahurenom, no moralno-vertikalnom osobom – dakle, idealnim suputnikom i supatnikom tranzicijskih vremena.

I dok, praćeno tromom režijom i slabim glumačkim izvedbama, nekako tegli osnovnu priču povezanu s djevojčičinom bolesti, Šorak u svoj film trpa sva čuda suvremenog društva: krupni i sitni kriminal, PTSP, socijalni raspad, prostituciju, pedofiliju i ostalo ili, kako je to jedan od Šorkovih likova, uz psovku izrekao – 'siromašna zemlja, siromašni uran'.

A ta nezaustavljiva potreba domaćih filmaša da - perući valjda vlastitu savjest zbog šutnje u ne tako davnim vremenima – svoja ostvarenja bez ikakvog šarma pretrpavaju društvenim crnilom, postaje sve teži kamen oko vrata hrvatske kinematografije. Taj je kamen ovog puta Šorka povukao skoro na samo dno.