Američkom filmašu Wesu Andersonu mnogi zamjeraju upadanje u maniru. Njegove izrazito stilizirane, značenjski prenapregnute, elaborirane filmske kompozicije koje zahtijevaju višestruka gledanja i iznimnu sposobnost koncentracije doista traže posvećenost; treba se snaći u tom košmaru motiva (složenih minuciozno precizno, simetrično i logično), pulsirajuće višerazinske strukture priče i ekstremno literariziranog, esejiziranog jezika.

Anderson je, naime, neka vrsta filmskog arhitekta; njegovi su filmovi metodično, gotovo matematički projektirani, samodostatni svjetovi sazdani od osjećaja i ideja, komponirani naizgled statično, poput ilustracija, dok se zapravo sve odvija munjevitom brzinom: prepuni su skretanja, estetskih, verbalnih i prostornih rukavaca, u kojima se radnja i likovi višeslojno rastvaraju. Nešto poput kutije u kutiji, ali kao niz minijaturnih, narativno, značenjski i vizualno intenzivnih diorama.

U punoj brzini. I u svijetu koji djeluje poznato, ali je neuhvatljivo pomaknut. Anderson je, naime, i kralj apsurda, ali ne onog eksplozivnog, napadnog – njegov je apsurd strogo kontroliran, suzdržan, rutiniziran čak: usred najneobičnijih okolnosti, njegovi se likovi ponašaju obrednički hladnokrvno, a ta stroga dosljednost nelogike u sebi sadrži nešto temeljno destabilizirajuće.

Ovaj put i koketira i prkosi

Naravno, Wes Anderson stvorio si je svijet u kojemu može raditi što hoće, kako hoće, i to u vrtoglavo skupim produkcijama i uz glumce holivudske A-klase. I da, možda jest riječ o maniri, ali ta je manira i dalje veličanstveno jedinstvena i svakako nije ni jednoobrazna niti dosadna: Anderson je ludi vizionar, maštoviti arhitekt, fantazmagorični lutkar, poetski kartograf, a svaki njegov film eklektična vizualno-narativna bomba; fikcionalna, ali emotivno stvarna.

I sad napokon dolazim do Feničanske spletke, njegovog najnovijeg filma, špijunsko-korporativno-obiteljske farse koja je svjetsku premijeru imala u svibnju u Cannesu, hrvatsku na upravo završenom Pula Film Festivalu, a kinopremijeru u hrvatskim kinima u utorak, 15. srpnja. I da, riječ je o filmu koji Andersona izlaže onoj optužbi iz prve rečenice ovog teksta, naime, da stilski previše nalikuje svim ostalim njegovim filmovima. Ali, rekla bih da ovaj put redatelj istovremeno i koketira s vlastitom estetikom, i prkosi joj.

Zlikovac u egzistencijalnoj krizi

Radnja prati ekscentričnog plutokrata i trgovca oružjem Zsa-Zsa Kordu (Benicio del Toro) koji kreće u provođenje svojeg apsurdno zamršenog "Feničanskog plana" – niza operacija osmišljenih kako bi preuzeo kontrolu nad gospodarstvom izmišljene bliskoistočne države.

Naravno, taj je plan duboko nemoralan: temelji se na eksploataciji radne snage i manipulaciji tržištem hrane, s ciljem izazivanja gladi. U tom svijetu korumpiranih investicija i obiteljskih veza, Korda se oslanja na pomoć rođaka i suradnika, redom pitoresknih karaktera, uključujući rođakinju Hildu (Scarlett Johansson), pomorskog kapetana Martyja (Jeffrey Wright) i vlasnika noćnog kluba Marseille Boba (Mathieu Amalric), dok je njegov polubrat Nubar (Benedict Cumberbatch) i glavni sponzor njegovih ambicija i njegov osobni arhineprijatelj.

Planove će mu pomutiti sabotaža povećanjem cijene ključnih industrijskih zakovica, koju predvodi agent američke vlade Excalibur (Rupert Friend), a kad se tome pridoda egzistencijalna kriza nakon što preživi još jedan u nizu atentata i po tko zna koji put izađe neozlijeđen nakon pada aviona (Ja se osjećam potpuno sigurno!, rečenica je koju hladnokrvno opetovano ponavlja dok oko njega ljudima eksplodiraju glave), propitujući vlastiti život i mučen vizijama božanskog suda (Boga utjelovljuje Bill Murray), Korda poziva otuđenu kći Liesl (Mia Threapleton), koja je k tome na pragu zaređivanja, kako bi je učinio svojom suradnicom i nasljednicom.

Novi tematski registar

Kako bi zaokružili proračun, uz pratnju karikiranog hibrida špijuna i obiteljskog učitelja za neobične insekte Bjorna Lunda (Michael Cera) otac i kći kreću u obilazak investitora; iz tog putovanja grana se film u duhu pikarskog romana – eskapistička zabava s nizom epizoda i digresija u visoko estetiziranoj satiri ekonomskog imperijalizma, komponirana na matrici andersonovski stiliziranog apsurda i plejadi vrhunskih glumaca.

Redatelj se i ne pokušava odmaknuti od svojeg poznatog jezika: simetrične kompozicije, teatralne mizanscene, nostalgična paleta boja, marionetski dijalozi u stakato replikama i ironijski distanciran ton – sve je tu. Ali ovaj put ta forma kao da nosi i nešto dublje: melankolični romantik Anderson u Feničanskoj spletki ušao je u sarkastičniji, politički zasićeniji teritorij i uveo tematski registar koji kod ovog redatelja dosad nije bio u prvom planu: antikolonijalizam, geopolitičke aluzije, kritiku tržišnog ekstremizma, pa čak i religijsku metafiziku. Treba li reći da film uključuje i rukavac s revolucionarnim antikolonijalnim pokretom u stilu Robina Hooda, na čelu s karizmatičnim vođom (Richard Ayoade)?

Kamera, jedan od Andersonovih najprepoznatljivijih autorskih oruđa, i ovdje je precizna, kalkulirana, postavljena kao neka vrsta samostalnog naratora koji sve promatra frontalno, statično, distancirano, iz svoje pozicije točno u sredini kompozicije. Boja, koja je kod ovog redatelja također dramaturški alat, ovdje je precizno simbolički kodirana kroz kombinaciju neke vrste retro-bliskoistočne kolonijalne vintage fantazije u kojoj dominiraju zlatni tonovi, nijanse kadulje, ciglenosmeđa i blijedoplava.

Impresivno skladana partitura

Uz zlokobno elegantnog Benicija del Tora, u Andersonov strogi stil nepomičnih lica koja vibriraju iznutra sjajno se uklopila Mia Threapleton, relativno novo lice u svijetu filma (ako se pitate zašto vas toliko podsjeća na nekoga, to je zato što je riječ o kćeri slavne glumice Kate Winslet). Njezina Liesl unosi u očeve intrige (uključujući atentate, poslove s privatnim vojskama i geopolitičke manipulacije), moralno nedvosmislen kontrapunkt, propitujući njegovu nihilističku, "transakcijsku" viziju svijeta.

Anderson prema svojim likovima njeguje poseban odnos; ne razvija ih kroz psihološku dubinu, nego ih koristi kao stilizirane figure unutar šireg vizualnog i narativnog mozaika. Tako i ovdje čitava plejada velikih glumaca – Tom Hanks, Willem Dafoe, Charlotte Gainsbourg, Bryan Cranston, F. Murray Abraham – dobiva tek cameo uloge, precizno dozirane tako da djeluju kao svojevrsni atmosferski markeri, naglasci u Andersonovoj impresivno skladanoj partituri.

Na kraju, da, možda je Anderson doista duboko zaglibio u vlastitu maniru i da, možda ima nešto u tvrdnjama da umjesto da se razvija, sa svakim novim filmom dodatno utvrđuje već postojeći sustav varijacija već viđenog, ali Feničanska spletka unatoč svih svojih prepoznatljivih stilskih obilježja – a ja bih rekla i baš zbog njih – sjajno funkcionira kao duhovito zavodljiva karikatura sadašnjosti, gotovo politička alegorija, vizualno raskošna, prepuna sjajne glume i divnih pretjerivanja.