Svaki čovjek ima svoje granice s filmovima. Nekima tu granicu predstavlja tempo pa ne podnose prespore filmove, neki prebrze, iskrzane. Neki vole samo filmove koji ih mogu zabaviti i ne vole kad ih se tjera na razmišljanje. Neki vole upravo suprotno i preziru bezumnu zabavu bez teškog smisla i podteksta. Nekima (kao meni) postoji granica u stupnju 'čudnosti' (znam da 'čudnost' nije riječ, ali znate i vi što mislim), a nekada je tu granicu teško objasniti. Film 'Svi operateri su trenutno zauzeti', najnoviji film kreativnog i neobičnog filmaša Dalibora Barića, MENI, po mojem mišljenju i ukusu, prelazi tu granicu. Granicu preko koje ne mogu voljeti film koji gledam.

I ne, ne radi se o tome da film smatram lošim. Uopće ne. Mislim i točno vidim da je film pametan, duboko promišljen, interesantno animiran, s iznimno zanimljivom premisom i referencijama, pa čak i duhovit. No ipak, kad sam ga ljetos pogledala na Pulskom filmskom festivalu, jedva sam izdržala do kraja projekcije. Drago mi je što jesam, ali unatoč svim tim kvalitetama i vrlinama, film me najviše od svega duboko ugnjavio i iscrpio.

Kad sam ovih dana vidjela da je film uvršten na kandidacijsku listu za oscarovske nominacije i kad sam ga spazila u programu Human Rights Film Festivala, još sam se jednom uvjerila da mnoge, za razliku od mene, NIJE ugnjavio. Dapače, čini se da sam, barem među svojim kolegama kritičarima, u debeloj manjini. Očito je problem u meni i onim gore spomenutim granicama, i to onima koje je teško objasniti i definirati. Svejedno, pokušat ću.

Pitanje slobodne volje

'Svi operateri su trenutno zauzeti' računalno je animirani film, čiji je glavni lik, Roman Novotny, propali pisac i zaboravljeni scenarist. Bez posla, izvora prihoda i u kreativnoj blokadi, prihvaća angažman u čudnovatom odmaralištu koje se zove Simula Peninsula, gdje scenaristi, odnosno 'operateri' pišu scenarije po kojima se gosti odmarališta ponašaju. U središtu priče koju piše Roman jest mlada žena Klara, čije se zaruke upravo tamo, u odmaralištu raspadaju, Roman ondje susreće i neke svoje nekadašnje kolege, koji također rade kao 'operateri', no ubrzo shvaća da je i on skriptirani lik koji se ponaša po napisanom scenariju.

Odmah ću iskreno priznati da sam u prethodnom odlomku opisala tek kostur priče i da sam to učinila zbrzano i površno, ali nemoguće je sažeti ovaj film u jedan odlomak a da se to ne učini tako - pomalo blesavo. Jer svašta je tu Barić natrpao. Em je tu priča o prirodi stvaralačkog procesa i odnosu umjetnosti sa stvarnošću, em se pozabavio pitanjem slobodne volje, koliko je ona uopće moguća i kako funkcionira u odnosu s drugim slobodnim voljama. Nad cijelom pričom, njezinim narativnim, filozofskim i vizualnim aspektima, osim toga, lebde brojne reference, od Philipa K. Dicka, preko Matrixa pa sve do Moebiusa. Ima tu i podosta poniranja u prirodu turizma i činjenicu da turistička odmarališta doista nerijetko bacaju na simuliranu stvarnost.

I sve je to u tom jednom filmu. Neobičnom, kreativnom, pametnom i - nažalost, vrlo napornom filmu.

Promišljeno, povezano, ali... previše muke

Nema ničeg lošeg u tome da autor u film ubaci sve što mu je bilo na umu dok ga je osmišljavao, pogotovo kad je to učinjeno ovako promišljeno i međusobno povezano kao što je u 'Operaterima'. Svaka čast. No mene je, iskreno, poprilično izgnjavila izvedba. Dijalozi koji zvuče kao proklamacije i/ili mini-filozofski eseji izgovorene glasom umjetne inteligencije, situacije koje izgledaju kao da se doista nikada ne bi odvile čak ni u simuliranoj stvarnosti, namjerno 'polomljena' animacija zbog koje u kinu imaš dojam da su ti se upravo pokvarile progresivne leće na naočalama i, generalno - iako inače NISAM nezahtjevna gledateljica - ovdje sam naprosto imala dojam da autor od mene traži previše muke, kuke i motike.

I znam da to NIJE pogreška, nego namjera. Barić je u ovaj film uložio previše truda da bi itko trijezan mogao posumnjati da su mu se robotsko-spikerski dijalozi o smislu, životu, stvarnosti i inim teškim temama omaknuli bez veze. To mu je stilsko izražajno sredstvo, to je njegov 'medium is a message', to je njegovo jedinstvo forme i sadržaja. Sve to stoji i za ostale prigovore koje imam ovome filmu. Samo što je ta vrsta angažmana koji se traži od gledatelja - moja granica preko koje više ne volim film koji gledam. Mogu ga cijeniti, mogu vidjeti - i vidim - da su dobri ako su dobri, ali jedva čekam da završi i da me odjavna špica spasi te muke.

Ne znam, možda je to tako i moralo biti. Možda sam i morala osjetiti to olakšanje, jednako kao što su ga osjetili i Roman i njegovi kolege na kraju ovoga filma, kad su obustavili daljnju simuliranu stvarnost, daljnje realiziranje scenarija, daljnje postojanje Simule Peninsule kad su prestali pisati svoje scenarije. Ako je tako, svaka čast na još jednom sloju i aspektu. No i dalje ne volim, granica je i dalje tu. Ovaj je film kod mene nije uspio pomaknuti.

Možda kod vas hoće. Očito kod brojnih gledatelja - stručnih i nestručnih - jest. Ako želite provjeriti, film se prikazuje sljedeću subotu u Kinoteci u sklopu Human Rights Film Festivala.